NAJBOLJI MEĐU NAMA

Kad nam je pokazao priznanje koje je dobio od svih svojih kolega s posla u „Metrou“, koji su ga najprije proglasili za najboljeg radnika jednog mjeseca, a potom i za cijelu 2010.godinu: “Najbolji među nama“ – bili smo iskreno dirnuti! Na neki način, bio je to i naš ispit savjesti. Kakvi bismo mi bili da smo imali život poput Sašinog? On je i po svojoj zahvalnosti Bogu, najbolji među nama, a ne samo kao radnik koji je bio najbolji među njima, radnicima osječkog „Metroa“, gdje i danas radi. I na tom je Bogu zahvalan.

Saša Orgonaš mladić zlatnog srca, o kojem smo na web stranici „Obitelj Malih Marija“ već pisali, dirnuo je mnoge čitatelje. Do danas je, tijekom dvije godine, potresnu životnu priču mladića koji se posve sam našao na ulici s osamnaest godina, kad je morao napustiti Dom za nezbrinutu djecu „Klasje“ u Osijeku, pročitalo 1.278 čitatelja. Mladić je zaista zaslužio svaku pohvalu: unatoč teškim životnim prilikama – odrastao je u domu, bez ikoga svoga, od osamnaeste godine je prepušten samom sebi; živio je u neljudskim uvjetima, a ipak – ostao je dobar, pristojan, marljiv, pobožan mladić i odan prijatelj. Još kao dijete u Dječjem domu zavolio je je mladiće i djevojke koji su nedjeljom ujutro dolazili po njega i ostalu djecu, i vodili ih na sv.misu kod isusovaca u Osijeku. Ovi mladići i djevojke su se okupljali oko o.Božidara Nagy-a, koji ih je motivorao da se druže s djecom u „Klasju“ i pokažu im koliko ih Isus voli. Neki od njih su sa Sašom i danas prijatelji, bez obzira kamo ih život odnio.

Jednom upoznavši bogatstvo sv.mise i pripadnost Božjem narodu, Saša je stekao prijatelje za sav život. Nikoga nije htio opterećivati svojom tužnom sudbinom, nikada nije pričao o neljudski teškim životnim uvjetima u kojima je stanovao, nikada se nije sažaljevao. Tih i samozatajan, ali i komunikativan, lako je uspostavljao prijateljstva s ljudima koje je sretao u Crkvi. Tako je u stalnom kontaktu s o.Božidarom, iako je on već dugo u Zagrebu, a tu su i braća Krešimir i Domagoj Jakumetović, mladi inžinjeri iz Vukovara, te dr.sc. Stjepan Ribić, direktor Regionalne razvojne agencije za Slavoniju i Baranju. Uz prijateljstvo s o.Božidarem, sve ih povezuje i – štovanje blaženog dr Ivana Merza.

Ovo prijateljstvo nadahnuto svetim životom blaženog Ivana Merza pokretačka je snaga Sašina života. Marljiv na poslu, savjestan, dobar prijatelj – u svojim je prijateljima našao podršku u godinama teških iskušenja koje je proživio: do boli je potresno shvatiti u kako je teškim uvjetima živio, a da to širi krug njegovih prijatelja, vjerojatno i s posla – nije ni slutio. Njegovi najbliži prijatelji bili su kreativni i učinkoviti. Tako je i za dobivanje gradskog stana na trajnu upotrebu u bližem centru Osijeka najzaslužniji upravo dr. Stjepan Ribić koji se obratio gradskim vlastima, te one koji se brinu za dodjelu gradskih stanova ugroženim pojedincima i obiteljima uspio je uvjeriti da je Saši stan dostojan čovjeka – neophodan. Dobrotom su, učinkovitošću i kreativnošću sve iznenadili članovi Moto-kluba Osijek, koji su se, čim su čuli i vidjeli u kakvim uvjetima Saša živi – okupili i svojim entuzijazmom, umijećem i ljubavlju tri tjedna uređivali stan – mali, jednosobni, ali za Sašu – idealan. Sve su sami radili: bojali prozore i vrata, skidali staru žbuku, čistili parkete, mijenjali što je trebalo promijeniti, temeljito sve očistili, ožbukali i obojali stan, namjestili, tako da Saša ima zaista lijepo i ugodno mjesto gdje može primiti svoje prijatelje i goste, a motoristi su obećali – da će, čim se Saša oženi – donijeti i dječji krevetić. Oni bi željeli da Saša jednom ima ono što mu je život uskratio – lijepu i skladnu obitelj; a da bi on sam bio pažljiv i brižan otac – u to su svi sigurni. Zato je velika radost bila i za Sašu i za sve dobre ljude kad je dobio ključeve stana, što je zabilježio i „Glas Slavonije“. Posebna svečanost i radost bio je čin posvete stana, koje je obavio o.Božidar Nagy. On je iz Zagreba došao da sa svojim duhovnim sinom i prijateljem zahvali Bogu i zagovoru bl.Ivana Merza na tako lijepom daru – trajno rješenom stambenom pitanju, i uvjetima za bolji i dostojanstveniji život.

Svečanom posvećenju stana prisustvovali su i Sašini prijatelji – Krešo i Domagoj Jakumetović, te obitelj Stjepana Ribića – supruga Leonilda i dvoje djece. Saša je zahvalio svima na prijateljstvu, podršci i razumijevanju, i ponudio ih je – vinom iz vinograda banjalučke biskupije, koje mu na dar donio o.Božidar, te slavonskim domaćim kolačima, koje je također dobio na dar. Posebno mjesto u njegovu stanu zauzela je slika Milosrdnog Isusa, te bl.Ivana Merza, koje je također dobio na dar. Sad, u svom stanu, ima prave uvjete i za svoju kreativnost: uređuje svoju vrlo posjećenu web stranicu rastimo-u-vjeri.com, često hodočasti u Gospina svetišta, kupio si je i automobil, svojom kamerom snima crkvene i društvene događaje za sve one koji mu se obrate, jer se sami ne snalaze u novim tehnologijama. I dalje je društven, dobar mladić, vjeran prijatelj, svake je nedjelje na misi, a kad može i tijekom tjedna. On nikada ne govori ružno ni o kome, nikada se ne žali na „zlu sudbinu“, nikoga ne okrivljuje za trpkost svoga života. Ovaj mladić zlatnog srca – zaista je najbolji među nama.

Ana Penić