Kako riječima opisati tišinu tuge? Zar su uopće potrebne riječi u Spomen-domu Ovčara i kilometar udaljenom Grabovu, stratištu većine od 261 ranjenoga hrvatskoga branitelja, civila i djelatnika Medicinskoga centra Vukovar, u najbolnijoj hrvatskoj noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine? Vrijede li riječi uz raspelo na ulazu u zloglasni hangar ispod kojega su krunice, simbol predane molitve, s kojom su mnogi prešli posljednje korake? Pada na um veliki pjesnik Antun Branko Šimić i njegova »Nad trupom«, osobito posljednji stihovi: »… i čemu ovdje plač i tužbe? / što mogu biti glasi ljudi / kraj ovog vječnog ćutanja i mira?« Što reći u tami Spomen-doma Ovčara, uz fotografije ubijenih, zabetonirane čahure, pod staklom na slami ležeće osobne i druge iskaznice, tako potresno identificirajuće, dok njihova crvenkasta imena s projektora plutaju prema nedohvatljivom viru predane svijeće vječnosti? Nije li dovoljno šutjeti, promatrati portrete žrtava Ovčare, zamisliti nezamislivo – što su još htjeli reći svijetu one posljednje večeri sa srijede na četvrtak, u bezizlaznom hangaru svinjogojske farme, osuđeni na smrt uz roktanje sivomaslinastih Napoleona i Starih Majora?

Nemir je, treba biti iskren i mora se pričati, jer Ovčara je neispričana priča, kako i glasi naslov filma vinkovačkoga redatelja i glumca Vladimira Andrića. Mora se pričati, jer je na Ovčari iskazana sva agresorska mržnja i »junaštvo« na koje je pozivao glas s razglasa tenka Jugoslavenske narodne armije – »hrabro, hrabro, junačine, zadajmo im poslednji udarac, ne misle da se predaju…«.

Mora se pričati, jer je tim »hrabrim, junačkim udarcima« posljednja ubijena Ružica Markobašić, 32-godišnja Vukovarka u šestom mjesecu trudnoće, kojoj je, prema sudskom iskazu, presudio Zoran Dašić. Mora se pričati, zbog šesnaestogodišnjega Igora Kačića, najmlađe žrtve cjelonoćnoga klanja, zbog godinu dana starijega Dragutina Baloga, zbog 18-godišnjega Vedrana Galića i Tomislava Baumgartnera, strijeljanoga šest dana prije punoljetnosti. Mora se pričati, zbog svih ujesen 1996. ekshumiranih, identificiranih i pokopanih žrtava, abecedno od Joze Adžage do Borisava Žugeca, svih čija imena zaslužuju biti čitana u Koloni sjećanja (iako ona, manje se ističe, ne ide rutom žrtava), i urezana u kolektivno pamćenje hrvatskoga čovjeka, sve zaboravnijega, sve odsutnijega. Zbog svih onih 190 pronađenih, ali i barem 64 nepronađene a na Ovčaru odvedene osobe.

Mora se pričati zbog »našega i vašega nasilja«, jer nasuprot žrtava zasad stoje samo imena pravomoćno osuđenih Miroljuba Vujovića, Stanka Vujanovića, Predraga Milojevića, Gorana Mugoše, Nade Kalabe, Ivice Husnika i pokojnoga Đorđa Šošića. Poznata su imena ubojica, tih »gospodara života i smrti« na Ovčari, ali sudski postupci traže više od poznatosti njihovih imena. I onemogućuju vječno kratku ruku ovozemaljske pravde.

Mora se pričati, zbog nekoliko preživjelih svjedoka, osobito Dragutina Berghofera i Vilima Karlovića, koji javno svjedoče ono o čemu nikada nije mogao Tihomir Perković, čovjek koji je dan nakon Ovčare ubijen na Veleprometu, kao i brojni drugi hrvatski zarobljenici. Nije ni Velepromet dokraja ispričana priča, ali Ovčara je sinonim velikosrpskoga zla počinjenoga nad hrvatskim narodom, onoga krvavoga ljeta 1991., nimalo anonimnoga zla koje ima svoje činjenice, imena i prezimena. Ovčara je simbol bahatosti osuđenoga ratnoga zločinca, majora Veselina Šljivančanina, koji u sve raspadnutijem i izokrenutijem svijetu smije pisati knjige »Branio sam istinu« i »Sine, budi čovek«. Njegovi su »sinovi«, pojačani Željkom Ražnatovićem Arkanom, satima vijećali o sudbini ljudi razmještenih u pet autobusa. Pojedinci izdvojeni u vojni autobus, na kraju su postali isti kao i svi drugi – određeni za stratište. Koju je istinu »branio« nadmeni brk majora Šljivančanina u tom trenutku? I bole nedovoljno osuđena imena Miroslava Radića i Mile Mrkšića, boli što mnogi Vukovarci i danas znaju reći da se sve može razumjeti, i tromjesečna opsada, tobožnje čuvanje Jugoslavije, oficirski životi koji su im bez napada na stari hrvatski grad i sloma omiljene države postali besmisleni, sve se možda može razumjeti, poginuli, ranjeni, ratne strahote – sve osim Ovčare.

Odvedeni s duge smrtonosne sjednice po kratkom su postupku pretučeni u hangaru VUPIK-ove farme, mučeni šakama, oruđima i oružjima u planskim mučiteljskim smjenama sa zviždaljkom, a zatim strijeljani pred iskopanom rakom na obližnjem Grabovu, kamo ih je vozio kamion, iz kojega je uspio iskočiti tek Zdenko Novak, izbjeći neumitnost rafalne smrti. Mora se pričati o Ovčari, jer su teze o sprezi JNA i jugoslavenskih tajnih služba kontinuitet, dovoljan da se čovjek i danas zapita ima li mu kraja. Zašto počinitelji nisu bili u većoj mjeri kažnjeni? Kako u kanadskim noćima spava šef KOS-a Aleksandar Vasiljević, čiju je ulogu (i) na Ovčari detaljno ispripovijedala novinarka Višnja Starešina u knjizi »Hrvati pod KOS-ovim krilom (Završni račun Haškog suda)«, knjizi koja bi trebala biti sastavnim dijelom svake hrvatske kućne knjižnice.

I da ne bude zabune, potvrdit će to i sugovornici glavne teme, Ovčara nije poziv na mržnju i neoprost prema srpskomu narodu, pojedinci s druge strane (pa i oni okrvavljenih ruku) pomogli su da svjedoci ostanu živi, da znaju reći što se u Vukovaru događalo nakon pada grada. I kamo sreće da ih je više, da svatko tko zna i jedan podatak odluči podijeliti to s mjerodavnim institucijama, a one napokon postupe za opće dobro i pravedniju hrvatsku budućnost. Uzalud i snimanje filma »Šesti autobus« marljivih Eduarda i Dominika Galića, uzalud svjedočanstva, prosvjedi, javni nastupi – ako ono Gotovčevo »umrijet će u pustoši svoga mrtvog srca« ne probudi osobe koje znaju gdje je i posljednji nestali Vukovarac. Teško je pitanje kako nečista savjest uspijeva umirati svakodnevno, ispočetka.

A ima još toliko nestalih u Domovinskom ratu, ima ih oko tri stotine u Vukovaru. Gdje su bačena i pokopana njihova mrtva tijela? Gdje su posljednja počivališta i onih koji su bili na Ovčari, poput vukovarskoga heroja Jean-Michela Nicoliera? Nazvan je i most na ušću Vuke u Dunav imenom ponosnoga Francuza, a mjesto njegovih zemnih ostataka – nepoznato je. Ali poznato je – francuskog borca ubio je Spasoje Petković Štuka, čovjek koji je istih sati s Ovčare slučajem izbavio Vilima Karlovića. Ovčara je doista (ne)ispričana priča.

U svijetu satelita, vrhunskih novih tehnologija, tako ironično postignutih nakon Domovinskoga rata, (pre)malo je političke volje da se otkriju svi detalji, i tragovi uz Ovčaru i nakon nje. Mirna, pitoma riječ, farma grofova Eltz, u bestidnom, sotonskom piru obeščastila je, rukama zlikovaca, hrvatskoga čovjeka, hrvatsku povijest u predvečerje njezine samostalnosti. Ovčara je bila najružnija posljedica jedinstvene vukovarske bitke, ali i u 2018. godini Ovčara je poziv da svaki ratni zločin bude kažnjen, ma koliko naivno zvučalo i ma koliko bilo omalovažavano u dominantnoj medijskoj struji tijekom prosvjeda 13. listopada. Ovčara nije dnevna politika, Ovčara je vapaj za istinom. Ovčara ne broji i ne kalkulira s rukama u Hrvatskom saboru, ona nije bruxelleski smiješak i(li) hrvatski i međunarodni sudski postupak kojim se licitira. Ovčara je zora i noć, svjetionik i hrid uz koje trajekt hrvatske povijesti može isplivati, ali i ako dovoljno dugo ne pamti – potonuti.

Mora se pričati, jer samo cjelovita spoznaja završetka svakoga života može donijeti katarzu, i istinsko suočavanje s prošlošću. Mora se pričati, i zato su ovom »Prilikom« svoju tugu, ali i nadahnuće, podijelila djeca hrvatskih branitelja ubijenih na Ovčari, a splitski glumac Pere Eranović ispisao osobne razloge uprizorenja »Priča iz Vukovara« besmrtnoga (ne)cenzuriranoga glasa Siniše Glavaševića.

Mora se pričati, iako svaki čovjek dobre volje, kada stoji nad masovnom grobnicom Grabova, pokraj bezglave golubice Slavomira Drinkovića, dok beskrajnom ravnicom puše trajni sjeverni vjetar praćen tišinom s istoka – ostaje bez riječi. Ubijene su.

»Ovčara – neispričana priča«

Zapravo, Ovčara je dijelom ispričana priča. Da, ispričana je u filmu oksimoronskoga, ali točnoga naziva »Ovčara – neispričana priča«, djelu vinkovačkoga redatelja i glumca Vladimira Andrića (1984.), profesionalca u Gradskom kazalištu »Joza Ivakić« u gradu na Bosutu. Angažiran je, zajedno sa scenaristom Nikolom Kajkićem, napraviti film koji će, sa svim činjenicama govoriti istinu. Film »Ovčara – neispričana priča« vlasništvo je Nacionalnoga sindikata policije MUP-a RH, traje jedan sat, tri minute i dvadeset sekunda, no osim prikazivanja u jednoj televizijskoj emisiji uz Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 2016. godine, te nekoliko premijera u hrvatskim gradovima, šira javnost, ni putem  »sveprisutnih« društvenih mreža, nema uvid u iznimno djelo. Ono zaslužuje pozornost, i vapi da se izdigne iznad dnevnopolitičkih podjela, kalkuliranja, svojevrsnoga kukavičluka. Jer, uvijek je prisutna mjera opreza, čudnovate uplašenosti u stilu »što ako se netko naljuti«. Naljuti zbog govorenja istine? Svašta.

Film je obogaćen animacijama vinkovačkoga akademskoga slikara Mate Granića te glasovima hrvatskih glumaca-naratora: Gorana Grgića, Hrvoja Klobučara, Anje Šovagović Despot, Dražena Kühna i Perice Martinović (koja je posudila glas ubijenoj trudnici Ružici Markobašić). Svjedočanstva u filmu iznose preživjeli svjedoci s Ovčare Dragutin Berghofer i Vilim Karlović, zatim Hajdar Dodaj koji se krajem rujna iz uniforme vojnika JNA priključio obrani Vukovara te dr. Mirjana Semenić Rutko iz vukovarske bolnice. Navedeno je i da su, uz razgovore sa svjedocima s jedne i zločincima s druge strane, dokumentarnu građu prikupljali iz sudskih zapisnika Specijalnoga suda za ratne zločine u Beogradu, kao i iz izjava svjedoka u predmetima vezanima za taj zločin koji su se vodili na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Den Haagu. Navodi se i podatak da se za 64 osobe još traga, a zločinci koji su sudjelovali u ubijanjima i danas odbijaju pomoći u pronalasku žrtava.

Tišina nakon vukovarske projekcije

»Film završava rečenicom: ‘Nama ostaje čuvati ovu istinu, prenositi ju mlađim generacijama i vječno zahvaljivati svima koji su položili svoje zdravlje i svoj život za našu slobodu.’ To je poanta cijeloga filma, pravio sam ga isključivo da se može prenijeti mlađim generacijama, ali da ne budi mržnju, neoprost, ni jednu negativnu emociju. Želio sam da ljudi budu duboko potreseni tragedijom, ali i da znaju uzrok zašto i kako se dogodila. Da budu tužni i zahvalni, ništa više. Bez mržnje prema svim Srbima, bez generaliziranja cijeloga naroda – postoje imena i prezimena, zna se tko je čovjek koji je zapovijedao, tko je vozio bager…«, ispričao je u dahu susretljivi redatelj Andrić, koji je dvije godine radio film. »Nakon projekcije u Hrvatskom domu u Vukovaru ljudi su ostali sjediti u tišini. Ponovilo se i na ostalim projekcijama da nitko nakon filma ne želi ustati, otići, iz zahvalnosti i poštovanja prema žrtvama. Negdje su gledatelji nakon projekcije posvjedočili javno koliko je žrtva Vukovara velika – vjerujem da je to jedini pravi način da se spasi i očuva od zaborava. Nadam se da će pravosuđe i pravda, pravna ili Božja, stići zločince. Mi se trebamo isključivo koncentrirati na žrtvu, na heroje, ljude koji su izginuli za našu slobodu. To je bila ideja filma za koju vjerujem da smo ju i uspjeli ostvariti«, uvjeren je Andrić u ispravnost pristupa da kronološki ispriča slijed događanja nakon odvoženja ljudi iz vukovarske bolnice u vojarnu.

Snimio: T. Šovagović | Vladimir Andrić

Sastanak JNA i Teritorijalne obrane

»Mnogo ljudi ne zna da je održan višesatni sastanak vodstva JNA i Teritorijalne obrane, da su smijenili dvojicu koji su bili protiv pokolja i postavili Stanka Vujanovića i Miroljuba Vujovića. To je bio organizirani plan – JNA je logistički, kamionima i bagerima, organizirala, provela i osigurala cijeli pokolj na Ovčari. Jasno da je bila vođena iz centara moći u Beogradu, dakle od samoga Slobodana Miloševića. Politika tadašnjega Miloševićeva režima odobrila je zločin. Ako Milošević i nije osobno rekao ‘idi tamo i pokolji’, jer sve se dogodilo u manje od 24 sata, ali ljudi koje je poslao u Vukovar bili su izabrani od Miloševića i on im je dao autoritet da to naprave. Teritorijalci su ubijali ljude, no sve je to omogućila JNA sa zvijezdom petokrakom na čelu«, istaknuo je Andrić, koji je i iz glumačkoga rakursa zaprepašten količinom mržnje u ubojicama.

»U tim ljudima vladalo je ludilo. Oni su ubijali sve, oni su ubijali i Srbe, uostalom tako se i doznalo za grobnicu. Brat jedne od žrtava sve je prijavio UNPROFOR-u i uslijedilo je osiguravanje mjesta zločina. Nije to bio incident, to je bila politika, modus po kojem se to moralo dogoditi. Bogdanu Vujiću koji se usprotivio planu o pokolju na Ovčari Željko Ražnatović Arkan stavio je cijev ‘heklera’ u usta«, navodi tridesetogodišnji redatelj, svjestan da su krvnici dovedeni na pozicije kako bi mogli zapovijedati Teritorijalnom obranom, a prema dostupnim informacijama nekoliko je krvnika presudilo i svojemu vlastitomu nečasnomu životu.

»Riječ je o neviđenom zlu. Četnici su ubili čedo u utrobi Ružice Markobašić. Čisti genocid. Ubili su nerođeno dijete. Puni smisao genocida jest upravo Ovčara, najstrašnija i najpotpunija slika što genocid zaista jest. Nakon Drugoga svjetskoga rata nigdje se ne može pronaći genocid u strašnijem, ružnom, odvratnom sjaju – od onoga na Ovčari i u Srebrenici. Njih je donijela politika Miloševićeva režima«, naglasio je još jednom ulogu »velikoga vođe« u zbivanjima 1991., i ne samo te godine. Redatelj Andrić razumije da se na vrijeme nadograđuju sjećanja, no zato i jest želio film u kojem će se prikazati činjenice i čista istina. »Primjerice, manje je poznato da se na Ovčaru nije išlo rutom kojom ide Kolona sjećanja. Išlo se drugom rutom – cestom za Negoslavce, od vojarne do Ovčare. Ima toliko neispričanih priča, a naslov je stavljen zbog mladih ljudi, da vide kako se dogodi organizirani zločin«, naznačio je sugovornik, ponosan što je cijeli Vukovar herojska priča, ali je nažalost i mnogo heroja tragično završilo. »Koliko je tu bilo i onih nepoznatih herojskih gesta, poteza. Vjerujem da će biti neispričanih priča, nesreća rata donese da svjedoci ginu i da nisu više s nama. Na svima je nama istraživati, kopati, razgovarati sa svjedocima, snimati, pisati, čuvati od zaborava«, rekao je redatelj filma »Ovčara – neispričana priča«. Njegova je želja i da naručitelj, Nacionalni sindikat policije MUP-a RH, uvidi važnost češćega prikazivanja, barem o Danu sjećanja na žrtvu Vukovara. Jer, osim o dokumentu vremena, riječ je i o umjetničkom djelu. »Puno se ljudi kroz Vukovar i preko leđa Vukovara promovira, obračunava s nekim. Najveću žrtvu hrvatskoga naroda koristi se u dnevnopolitičke ili osobne stvari. Nisam se ovim filmom želio obračunavati čak ni sa zločincima. Samo sam želio tu žrtvu i te ljude spomenuti, da se vidi koliko su oni nemilosrdno ubijeni. Motiv je, ponavljam, bio napraviti film koji nema negativnih emocija.

Lako je Andrić izdvojio najbolnije činjenice koje je spoznao kod izrade filma. »Pogodilo me kada su kod trijaže lokalni Srbi oficirima JNA izdavali hrvatske branitelje upiranjem prsta. Pokazivali su vojnicima one koji su odmah išli u red za kasnije strijeljanje. Potresla me je ljudska zloća, kada u svoga dojučerašnjega susjeda upiru prstom i kažu ‘on je ustaša’. Izdaja svih cjeloživotnih prijateljstava u vihoru rata najviše me pogađa, zajedno s ubojstvom trudne Ružice Markobašić«, naveo je, a na pitanje može li se učiniti više za širenje cjelovite spoznaje o Ovčari, redatelj smatra da se uvijek može režirati i dotjerivati – više.

»Dan-noć čitao bih imena svih ubijenih na Ovčari. Samo da se ona čitaju, bilo bi dovoljno. Poredao bih ljude uz cestu, da simboliziraju 261 osobu izvedenu iz bolnice, i da svatko izgovara i ponavlja jedno ime cijelom trasom cijeli dan. Da ljudi i fizički vide kolika bi to kolona bila kada stoje rame uz rame. Spomen-dom Ovčara je prekrasan, ali uvijek može još, da se poslože i da bude vidljivo koliko je njih pobijeno samo na Ovčari. Da se vide ljudi koji su ubijeni bez ikakvoga suda, da radimo tiho, nenametljivo, da ne ispadne da netko preko Ovčare promovira sebe«, izrazio je želju redatelj Andrić i zaključio, upravo i u stilu one završne rečenice (ne)dostupnoga filma: »Radit ćemo još više i zadržati sjećanje. Što više vremena prolazi, još se više trebamo truditi da to zadržimo. Vrijeme melje, ono liječi rane, ali i tjera stvari u zaborav. Što smo dalje od Ovčare vremenski, treba ju još više spominjati, oslikavati, crtati, jedino tako ju i možemo očuvati.«

Pomno isplaniran zločin u vrhu JNA

Vukovar pokušava živjeti. Odavno je obnovljen u većoj mjeri, gradi se šetnica uz Dunav, uređuje sam centar oko staroga vodotornja i Gradskoga poglavarstva, ima posjetitelja u bogatim vukovarskim muzejima. Naizgled obični dani, poslovi, kupovanje, obveze. Svejedno, misli se početkom studenoga vrate na vrijeme prije 27 godina. Voljeli bi stanovnici Vukovara da nije svih 365 dana u godini »samo sjećanje«, no ono je s početkom jeseni neizbježno. Između prosvjeda 13. listopada i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 18. studenoga, bilo je zanimljivo čuti i razmišljanje gradonačelnika grada Vukovara Ivana Penave o zločinu na Ovčari. »Smatramo ga završnim činom vukovarske tragedije premda on to zapravo nije, ali po svojoj brutalnosti, bestijalnosti i neljudskosti svakako predstavlja vrhunac zla koje se odigravalo u Vukovaru tijekom 1991. godine«, rekao je vukovarski gradonačelnik, podsjećajući da su u najvećoj mjeri među ranjenicima vukovarske bolnice bili nemoćni ljudi, odjeveni u pidžame, bolničke mantile, velik dio njih sa šipkama kroz ekstremitete – gotovo nepokretni. »Dio ljudi koji nisu bili ranjenici, nego bolničko osoblje, jednako je izveden na pogubljenje; nisu bili u uniformi, nisu bili naoružani, nisu se bili u stanju braniti«, ogorčen je Penava, a posebno se osvrnuo na činjenicu pomno isplaniranoga zločina.

Kako su autobusi došli u ratnu zonu

Smatra da nije bila riječ o nekontroliranom ispadu koji se dogodio zbog ratnih frustracija. »Taj je čin bio pomno planiran danima prije, netko je morao naručiti vojne strojeve koji su gore pripremili rake, netko je morao angažirati vozače šest autobusa. Neka se danas u vrijeme mira pokuša naručiti šest autobusa, pa će se lako uvidjeti da to nije jednostavno, a kamoli u ratnoj zoni, ratnom gradu nakon pada u kojem su se još vodile borbe u pojedinim dijelovima Vukovara«, spomenuo je gradonačelnik Penava, prisjećajući se da je major Veselin Šljivančanin zaustavio delegaciju Međunarodnoga crvenoga križa. »Trebalo je uvesti autobuse zadanom trasom na drugu stranu bolnice, i to točan broj autobusa koliko je i bilo ranjenika u vukovarskoj bolnici. Ukrcati ih, izvesti najprije do vojarne, izvršiti egzekuciju, pa u nekoliko navrata premještati tijela godinama poslije. Sve to govori u prilog tomu koliko je zločin na Ovčari pomno planiran«, napomenuo je gradonačelnik grada Vukovara. Nimalo ne dvoji o mjestu s kojega su stigle naredbe. »Planirati se moglo samo u vrhu Jugoslavenske narodne armije u Beogradu. Znači nikakvi lokalni pijani četnici, kako bi to sad htjeli mnogi prikazati, nisu mogli sami organizirati zločin. Zato će Ovčara biti vječna tema. Radi se o golemoj i zdravomu ljudskomu umu neshvatljivoj nepravdi i zločinu koji je izvršen«, zaključio je Penava.

U Spomen-domu Ovčara svakodnevno stižu posjetitelji, organizirane ture hrvatskih osnovnih i srednjih škola. Prošle godine bilo je 75 tisuća posjetitelja, koje dočekuju braća Sebastijan i Kristijan Drobina. Oni ukratko održe prezentaciju mladim posjetiteljima, a nažalost moraju i podviknuti jer mnogi ne shvaćaju, ili nisu informirani od svojih učitelja i razrednika o važnosti i potrebi pijeteta na tom potresnom mjestu. »Radim oko godinu i pol dana na ovom mjestu. Jasno da je potresno kada obitelji žrtava dođu na mjesto zločina, jedva uđu, rasplaču se pred slikom sina, supruga, djeda, obitelji«, navodi Sebastijan Drobina, podrijetlom Vukovarac, rođen 1993. godine u progonstvu u Zagrebu, povratnik od 2000. u grad na Dunavu. I on ističe koliko su mnogi neupućeni u činjenice. »Ovdje su ih tukli, mučili, bili su tu četnici, podosta lokalnih Srba. I JNA je imala ruke u svemu tome. Stavljali su ih na vojne traktore i transportere. Stotinu metara dalje bio im je zapovjedni stožer. Poslije okupacije dovezeni su iz bolnice i vojarne, a nakon toga odvedeni na strijeljanje kod već iskopane jame«, pripovijedaju đacima braća Drobina. Susreću se s tugom, strahom, preplavljenim emocijama.

Kako se nositi sa svim silnim emocijama koje obuzmu čovjeka u Spomen-domu Ovčara i na Grabovu, pokušao je razjasniti i vojni kapelan u Vinkovcima fra Mato Vincetić, predvoditelj molitve ususret blagdanu Svih svetih na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Svjestan je zla Ovčare koje i na društvenom planu traži opravdanje, pokajanje i popravljanje, da se zlo popravi dobrim. »Ako nema kajanja, ako se nepravda ne popravlja pravdom, ako se zlo ne dokida ljubavlju i dobrotom, sve su drugo samo priče. Nažalost, kada je u pitanju sama Ovčara, nema znakova popravka u smislu napretka, da se netko kaje za taj zločin, da se nepravde popravljaju pravdom, da se snosi odgovornost za učinjeno, da se s ljubavlju moli i prašta te da se krene u zajedništvo. Tek na tim osnovama možemo govoriti o napretku«, kazao je vinkovački franjevac, ističući da su bez tih preduvjeta priče o zaboravu prošlosti i rađanju svijetle budućnosti – besmislice.

Autor: Tomislav Šovagović / GK

*1. puta objavlljeno 25. studenog 2018.