Nebeski slavuj: Majka Tereza

MAJKA TEREZIJA
Skopje, 27. kolovoza 1910. – Kalkuta, 5. rujna 1997.

U tri viđenja gleda golemo mnoštvo siromašnih vrlo tužnih i trpećih ljudi i djece koje je poziva uzdignutim rukama


Glavni tajnik UN -a Javier Perez de Cuellar 1985. Majku je Tereziju nazvao najmoćnijom ženom svijeta, a za nekoga čiji je poziv bio služenje najsiromašnijima od siromašnih ta tvrdnja može izgledati čudnom. No susrećući je u njezinim riječima i riječima onih koji su o njoj pisali i danas nije moguće sebi ponovno ne postaviti ozbiljna pitanja.

Indija
Rođena u bogatoj albanskoj obitelji čiji je dom stalno bio otvoren siromasima, Gonđa je Bojaxhiu od svoga oca Kole slušala: „Moja kćeri, nikad ne uzmi zalogaj a da ga ne podijeliš s drugima!“, a krunica kao da se stopila s rukama majke Drane.
Od rane je mladosti ozbiljna, puno čita i piše poeziju, druži se sa svima „bez obzira na vjeru, jezik ili narodnost“. Sa sestrom pjeva u crkvenom zboru i zovu je slavujem – prvi je sopran, svira mandolinu i nemoguće je ne vidjeti njen smisao za poticanje drugih i organizaciju te joj brat kaže kako joj je Crkva „više od svega“. „Duša ženskih katoličkih društava i crkvenog pjevačkog zbora“ ulazi u red sestara loretinki te preko Zagreba i Londona dolazi u Indiju.

Radi u bolnici i prelazi u školu u Kalkuti gdje će nađene 52 djece povećati na 300, postati ravnateljicom i otvoriti drugu školsku zgradu za njih 200, te u jednom dvorištu poučava djecu najsiromašnijih, koji je zovu „Ma“ – Majka. Svake nedjelje pohađa „sirote u kalkutskim spiljama. Ne mogu im pomoći jer ništa nemam, ali idem ih razveseliti“. Dvadesetak djece trči joj u zagrljaj skačući na nju i jedna joj majka kaže: „O Ma, dođite opet! Vaš je smiješak unio sunce u ovu kuću!“ Ona moli: „O Bože, kako li ih lako usrećujem! Daj mi snage da uvijek budem svjetlo njihovog života i tako ih sve dovedem k Tebi!“ i nastavlja s velikom ljubavlju.

Za mene su nacije koje su legalizirale abortus najsiromašnije
zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete
mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno
dijete – i dijete mora umrijeti. Ja vas ovdje molim u ime malih:
spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisutnost
Isusa u njemu! – rekla je u Oslu na dodjeli
Nobelove nagrade za mir.

 

Poziv
A onda je „predana i požrtvovna loretska redovnica“, koja „radi za desetoricu”, u sretnom i ispunjenom redovničkom pozivu 1942. dala privatni zavjet „obvezujući se pod smrtni grijeh“ kako će Bogu dati sve što od nje traži te je 10. rujna 1946. putujući na duhovne vježbe u Darjeeling „čula glas Božji“. Do sredine sljedeće godine ima „niz nutarnjih lokucija“ i u tri viđenja gleda golemo mnoštvo siromašnih vrlo tužnih i trpećih ljudi i djece koje je poziva uzdignutih ruku.

Gospa joj kaže neka ih nosi Isusu, neka se ne boji jer će oni biti s njom i neka ih u obitelji nauči moliti krunicu a Isus od nje traži redovnice „koje će biti Marija i Marta, koje će biti tako sjedinjene sa mnom da će isijavati moju ljubav na duše. Želim slobodne redovnice prekrivene mojim siromaštvom križa – želim poslušne redovnice prekrivene mojom poslušnošću križa. Želim redovnice pune milosrdne ljubavi, prekrivene milosrdnom ljubavlju križa.“

Želi sestre koje će Mu prikazujući „svoje živote kao žrtve moje ljubavi“ dovoditi najsiromašnije i koje će među bolesnima, umirućima, „dječicom s ulice“ biti „oganj ljubavi“. Traži od nje posluh govoreći joj kako ne zna kako boli „tu sirotu djecu vidjeti okaljanu grijehom“ dok On žeđa „za čistoćom njihove ljubavi“. „Postoje samostani s brojnim redovnicama koje skrbe o bogatima i imućnima, ali za moje najsiromašnije nema baš nikoga. Za njima čeznem – njih ljubim.“

Najveće je zlo nedostatak ljubavi
i milosrđa, stravična ravnodušnost
prema bližnjemu koji živi
uz rub ceste, prepušten
iskorištavanju, propasti,
siromaštvu i bolesti.

Odgovor
Grli posvemašnje siromaštvo postajući sa sestrama koje „jednostavno cvatu u svetice“ „olovka u Božjoj ruci“. Skrbi za najsiromašnije među siromasima, koje i sustavno navodi: „gladni, žedni, goli, beskućnici, neuki, zarobljenici, bogalji, gubavci, alkoholičari, narkomani, napušteni umirući, i osamljeni, nevoljni, napušteni prognani i svi koji su ljudskome društvu teret, koji su izgubili svaku nadu i vjeru u život“. Svima donosi Boga i susreće Ga u svakom patniku učeći svoje sestre, braću i suradnike neka prime sve što im On daje i daju sve što im uzima s velikim osmjehom, neka dopuste da ih „siromasi i ostali ljudi pojedu“ i vjerujući u njegovu nježnu ljubav prema njima neka Mu odgovore srdačnim DA.
Umrijevši sebi u tamnoj noći duše, koju tako dugotrajnu nije imao valjda nijedan svetac, „majka nebrojene napuštene djece, družica umirućih i odbačenih, pomoćnica bolesnih“ plaća cijenu pridružujući se Kalvariji kako bi se drugi približili Bogu. Kao slavna dobiva mnoge nagrade, uključujući i Nobelovu za mir te poziva sve neka „priznaju osobno dostojanstvo i neograničenu vrijednost svakog ljudskog života“.
Možda bi se za ovu nositeljicu „ljubavi neutaživo žednoga Boga“ moglo reći ono što je sveti Ivan rekao na kraju svoga Evanđelja, suočivši se zbog slabosti riječi s nezadovoljavajućim iskazivanjem viđene stvarnosti: „A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale“.

Čovjek je nerazuman,
nelogičan, sebičan.
Nije važno,
ljubi ga!
Ako činiš dobro,
pripisat će to tvojim
sebičnim ciljevima.
Nije važno, čini dobro!
Ako ostvaruješ svoje
ciljeve, naići ćeš na lažne
prijatelje i iskrene
neprijatelje. Nije važno,
ostvaruj svoje ciljeve!
Dobro koje činiš, sutra
će biti zaboravljeno.
Nije važno, čini dobro!
Poštenje i iskrenost
učinit će te ranjivim.
Nije važno, budi iskren
i pošten! Ono što si
godinama stvarao
u času bi moglo
biti razrušeno.
Nije važno,
stvaraj!
Ako pomažeš
ljudima, možeš loše
proći. Nije važno,
pomaži! Daješ svijetu

najbolje od sebe,
a on će ti uzvratiti
udarcima.
Nije važno,
daj najbolje
od sebe!

Autor: Nebojša Gunjević

*1. puta objavljeno: 5. rujna 2014.