I neraspadnuto tijelo sv. Bernardice – govori o Božjoj intervenciji
Bernardica
Tijelo svete Bernardice je neraspadnuto i savršeno očuvano 137 godina nakon njene smrti. (Umrla je 1879, u 35.-oj godini života). Tijelo je prvi put eshumirano 30 godina nakon njene smrti i tada je utvrđeno ovo čudo koje je i kasnije nastavljeno. Danas se čuva u samostanu sv. Gildarda u Francuskom gradiću Neversu.
…
Sveta Bernardica se rodila 17. veljače 1844. godine u francuskom gradu Lurdu kao prva od četiri kćeri u siromašnoj obitelji mlinara Franje.
Grad Lurd nalazi se na jugu Francuske uz rijeku Gavu, kamo je djevojčica sa svojim sestrama išla skupljati drva i onog dana kad joj se ukazala Gospa.
O UKAZANJU: Kad je začula neobičan šum Bernardica pogleda prema pećini uz rijeku gavu i ugleda Gospođu obučenu u bijelo i opasanu plavim pojasom, a koja je na svakoj je nozi imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica. Pomislila je da joj se priviđa pa je posegnula u džep za krunicom. Htijući se prekrstiti nije mogla pomaknuti ruku. No, kad se Gospođa prekrstila Bernardica je pokušala ponovo i makar drhtave ruke tad uspjeva. Počinje moliti, a kad završi krunicu viđenje nestane.
Druge djevojčice nisu ništa primjetile a ona ih zamoli da o svemu šute. Bernardica se ponovo vraća do pećine a Gospođa je zamoli da dolazi kroz petnaest dana. Rekla joj je da kaže svećenicima da ondje sagrade crkvicu, a osim toga i da se napije iz izvora. No nije tu bilo (još) nikakvog izvora. Tada je nastao. Na tom izvoru kasnije su se dogodila mnoga čudesna duhovna i tjelesna ozdravljenja.
Nakon što je prenijela poruku o Gospinoj želji da se tu sagradi crkva rečeno joj je da pita tu Gospođu – kako se zove. Bernardica pita i dobiva odgovor: ”Ja sam Bezgrešno začeće”
Taj naziv sama Bernardica nije razumjela, jer se radilo o teološkom pojmu, no prenosi ono što joj je Gospa rekla na čuđenje onima koji su znali što znači – Bezgrešno začeće.
Neke istine vjere Crkva proglašava naknadno. To je slučaj i sa dogmom o Gospinu Bezgrešnom začeću koja je proglašena od strane pape Pia IX, 8. prosinca 1854.; Ukratko o značenju te dogme: Otac nebeski je Gospu, imajući u vidu zasluge svoga Sina, očuvao od istočnoga grijeha Tako je ovo ukazanje – četiri godine poslije – uveliko doprinijelo pobožnosti prema Gospinu Bezgrešnom začeću.
Lurd je postao najveće marijansko hodočasničko mjesto.
Bernardica je postala časna sestra. U samostanu je morala trpjeti razna ponižavanja i omalovažavanja, pa ju je Bog na taj način sačuvao od oholosti.
Često je pobolijevala, a tijekom cijeloga života imala je napadaj astme. Siromaštvo, bolest i trpljenje obilježili su njezin život.
Zbog njezine bolesti zavjeti su joj bili odgođeni. Tek kad joj je život bio ugrožen, nije joj se više moglo uskratiti polaganje zavjeta. Tako je prvo zavjetovanje mogla položiti 25. listopada 1866. godine, pred smrt.
Nakon smrti Bog je malu Bernardicu na njezin zagovor proslavio čudesnim ozdravljenjima.
Trideset godina nakon njezine smrti, kada su povodom postupka za njezino proglašenje blaženom otvorili njezin grob, njezino su tijelo našli bez i najmanjeg traga raspadanja. Tu mogu hodočasnici i nakon više od sto godina od smrti, promatrati Bernardicu koja djeluje kao da spava.
Bernardica je umrla 16. 4. – i tog datuma je njen spomendan.
Izvor: magnifikat.hr
Gospino ukazanje u Lurdu opisala je sama Bernardica u jednom svom pismu:
Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je odjevena u bijelo i opasana plavim pojasom, na objema nogama imala je žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Gurnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti ali ne mogoh dići ruke k čelu, i ona spadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala ustima. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade.
Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im do znanja kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih se zato u nedjelju jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…
Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, ne nađoh nego ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nešto uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi: ‘Ja sam Bezgrješno Začeće.’ Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne i zabranila mi da to ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala.
