Ništa više nije isto
Vrhunac Božjega nauma spasenja čovjeka ostvaren je u osobi Isusa Krista. Ta istina vjere sažima u sebi zauzetost Božju za čovjeka, koji unatoč nevjernosti ljudskoj ostaje vjeran. Zato Evanđelje nazivamo Radosnom viješću. Zadivljuje nas Božja ustrajnost s nama ljudima. Od nas traži suradnju, da otvorimo oči i prepoznajemo znakove njegove pažnje. Očekuje da shvatimo koliko nas ljubi, da spoznamo koliko je lijepo i dragocjeno biti u njegovoj blizini, biti njegov. Vjerujem da svi posjedujemo to uistinu lijepo iskustvo Božje blizine. Biti u Božjoj nazočnosti znači osjetiti ljepotu nutarnjega mira koji je neprocjenjiv. Ipak, brojni među nama svjedoče o tome da im je Bog negdje daleko, pomalo stran ili nedohvatljiv. Zašto je tome tako? Bog je čovjeku daleko onda i u mjeri u kojoj čovjek svojim stavom, postupcima i stilom života Bogu ne dopusti da mu se približi. Dapače, udalji ga od sebe sasvim svjesno i namjerno.
Poziv došašća što ga započinjemo upravo je poziv na svoju nutarnju ‘inventuru’, sagledavanje onoga što me od Boga udaljava. Sveti Pavao sasvim je jasan: spasenje je prisutno, bliže nego ikad, odloži dakle djela tame. Bog ti prilazi, postani toga svjestan i uvidi što mu u tvome životu prijeći da bi ga mogao primiti. Shvati ovaj čas, veli Pavao, probudi se oda sna. Duhovna tromost i uspavanost mogu postati velika opasnost. Dani i godine prolaze a ne činim ništa kako bih napredovao, ne mijenjam se i stavljam Bogu zapreku da mi se približi, da me iznenadi, da me ispuni. Grijehu sklona narav zadovoljava se u toj uspavanosti. A riječ Božja želi nas probuditi na novost, jer Isus je tu, ništa više nije i ne smije biti isto. Došašće može biti odlična prilika da sagledavam svoj život, uočim sve ono što me od Boga udaljava, da budem pažljiviji nad svojim postupcima, međuljudskim odnosima, spoznam što činim protiv Božje volje i odlučim to mijenjati. To znači da ću doista bdjeti nad onim što i kako radim i živim. Došašće je izazov! Izazov u kojem odbacujem od sebe djela tame i odlučim hoditi u svijetlosti. Tako se postupno iz dana u dan ‘zaodjenjujem’ u Isusa Krista, na što me poziva riječ Božja. Postajem mu sličniji, a dobro znam da je On prošao svijetom čineći dobro. I dok se u došašću pripravljam za njegov dolazak po dobrim djelima koja činim svjedočim stav svoje opredijeljenosti za njega.
Ukoliko si želim zadati neki zadatak ovoga došašća, onda bi ponajbolji bio upravo bdijenje nad svojim postupcima, riječima i djelima. Na to me poziva Isus. Bdjeti i biti pripravan. Konkretno to znači da ću biti obazriviji, ljubazniji, susretljiviji, pažljiviji ili još bolje da ću opraštati, lijepo s drugima i o drugima govoriti, Boga ne vrijeđati a ljude uvažavati, zalagati se za mir a ne unositi nemir, naprosto biti Božji. Odlučiti se za takve odluke znači probuditi se iz loših navika i odnosa. Isus to želi i očekuje od nas. Tada sam pripravan susresti ga. Isus silno želi susret sa mnom, moram toga biti svjestan. Trudi se oko mene, jer je njegova želja da budem sretan i miran. Pokazuje mi jasan put kako mogu doći do mira i radosti. Na meni je samo biti budan i čuti njegov poziv koji mi svakodnevno upućuje za moje dobro. Došašće ima osobitu ljepotu, nipošto ne u izvanjskom blještavilu već u sjaju moje nutrine. A upravo se ondje Isus želi roditi.
Odluči stoga bdjeti, za tvoje je dobro. Tada više ništa neće biti isto u tvome životu. To Isus i želi postići. Ta zato je došao. Neka ti je blagoslovljen ovaj adventski hod. I neka doista zbog Isusa i zbog tebe samoga ništa više ne bude isto. To je jamstvo radosnoga Božića, kojega naslućujem već od prvog dana došašća.
Matej Glavica
*1. puta objavljeno: 27. studeni 2016.
