“Oče, oprosti im, ne znaju što čine!”
Pratio sam prvi nacionalni Hod za život i svojom molitvom ali i preko medija. Ne želim se zaustavljati na pitanju Pobačaj: da ili ne?, jer sam apsolutno za život. Nego, neprestano moje misli idu prema majkama koje su iz bilo kojeg razloga napravile pobačaj. Sjećam se jedne žene koja se nije ispovijedala više od pola stoljeća i koja mi je rekla da ju sada u starosti i kada je pred smrt proganja njezinih petero pobačene djece. Zapravo nju je nesvijesno proganjala činjenica da se trebala izmiriti s Bogom i dobiti od Boga mir.
Nerijetko se u ispovijedi događa da žene koje su napravile pobačaj imaju potrebu uvijek ispovjedati isti grijeh. Teško u sebi razdvajaju osjećaj grijeha od osjećaja boli zbog grijeha. Skrušena ispovijed odnosi krivicu, ali nerijetko ostaje i dalje prisutna ona nutarnja bol zbog učinjenog čina. Znam tim ženama reći da time što neprestano misle o onome što je bilo ne mogu ispraviti prošlost, ali da sada mogu svojom molitvom pomoći onu majku koja se ovoga trenutka nalazi u krizi da ne učini jednako djelo.
Što ih to sve (i majke i očeve i sudionike toga čina) proganja i ne daje im mira? Ja mislim da je to Ljubav. Knjiga Postanka govori: “I reče Bog: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična,… Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” Bog jest Ljubav i Bog stvara čovjeka na svoju sliku, na sliku ljubavi. To je pravo Božje lice, Ljubav i Milosrđe. To lice oslikava se već u začetom biću. Grijehom roditelja i okoline to se stvorenje već u najranijoj fazi svoga života susreće s činjenicom da mora nedužno umrijeti. U tom trenutku to biće dobiva i jednu još izražajniju sliku, a to je slika Isusa Krista patnika. Sam se Isus solidarizirao, kako nam to Matej u svom Evanđelju zapisuje, sa likom onoga koji pati. U trenutku smrti utroba postaje brdo Kalvarija, a nedužno dijete slika Jaganjca koji se žrtvuje, prikazuje za spasenje svijeta. Isus na križu ne osuđuje nego moli “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” Dijete koje nije dobilo priliku da se rodi, kao slika Kristova, viče prema svojim roditeljima: “Ni ja te ne osuđujem već za tebe molim i kao Isus te volim. Molim vas dragi roditelji prestanite me oplakivati i prihvatite žrtvu koju sam i ja podnio za vaše obraćenje.” Dok čovjek ne prihvati tu Ljubav koja preobražava nema mu mira! Svako to dijete, iskreno vjerujem, kršteno je krvlju jer je zlo mislilo uništiti sliku Božju u njemu, ali Božja je ljubav jača.
Autor: fra Ivica Vrbić
