OČI BOJE NEBA

Ivan Pavao II.
22. listopada

S papom Ivanom Pavlom II. razgovorao sam pred kraj lipnja 2002. godine. Razgovor je bio stvarniji od svake stvarnosti, premda sam s njim razgovarao u snu.

Foto: hkm.hr / Sv. Ivan Pavao II.

Potpuno moj
A san je išao ovako: U prvu zoru moja Zdravka i ja idemo iz pravca samostana Svetoga Frane prema njezinoj školi Petra Preradovića. Još se nije razdanilo i stvari su, premda još mutne, nekako najjasnije. Prolazimo pored kafića Riva i na sadašnjoj Poljani Ivana Pavla II., na kojoj je tada bilo parkiralište, nešto neobično. Ona ide ispred mene, a parking s lijeve strane potpuno čist i na neki način blista, bez ijednog automobila, i na njegovoj polovini, u prvoj trećini možda metar prema moru od mjesta gdje sada teče voda, u blistavo bijeloj odjeći na masivnoj stolici niskoga naslona sjedi Ivan Pavao II.

Pogledam prema svojoj Zdravki koja također gleda na lijevu stranu, ali ona ide dalje i ništa ne vidi. Počinjem misliti: „Zadar je na svjetskoj karti jedno zabačeno selo i što bi Papa radio u Zadru? I to na parkingu, sam? Ti si skroz pukao. Infišao si u Crkvu i potpuno se izgubio pa vidiš ono što nije niti može biti. Gledaj ispred sebe svoju ženu. Ona je realna, trezvena i pametna. Drži se nje, idi za njom pa nećeš gledati ono što nitko drugi ne može vidjeti.“ I tako idem za njom ali stalno kriveći vrat pogledavam na lijevu stranu, a i Papa gleda u mene.

Iznenada, iz pravca kafića, kada sam već bio kod oraha kojega će iščupati kada budu sređivali Poljanu, jedna žena dođe do Pape, sagne se i poljubi mu desnu ruku. On je blagoslovi i ona dalje nastavi ići prema muzeju. “Shvaćam” kako je Papa stvarno tamo i vičem: „Zdravka, eno Pape!!!“ I u trenu sam kod njega. Poljubim mu lijevu ruku, koja je stajala na rukohvatu, kao nešto najprirodnije na svijetu, a on i sve oko njega govori mi kako je on moj, kao moj djed i otac i … Netko potpuno moj, netko tko mi ne može biti bliži, tko me samo voli. Pogledao sam mu u oči, njegove divne oči boje Neba. Uzvratio je pogledom Ljubavi kakvoga ni prije ni poslije nikad nisam vidio, kakvim nas valjda gleda Bog, i pitanjem: „Nebojša, bi li Ti želio naučiti svirati gitaru?“

Juliet Wiliams i David Gunjević u Manchesteru prije NBA utakmice izmedju Philadelphije i Oklahome

Krivi akord
Na ovo su se pitanje članovi tajništva Maloga tečaja kršćanstva, kojima sam san ispričao nakon nekoliko dana kod našega zadnjeg susreta prije ljetne stanke, jako smijali jer tada u Vatikanu i u Hrvatskoj još nitko nije znao kako će on doći u Zadar i jer im je još bilo u pameti kako sam kao 37-godišnjak počeo učiti gitaru i na što je to izgledalo dok nešto malo nisam i naučio. „Ali ja Vam znam svirati gitaru. Mogu li Vam odsvirati jednu pjesmu?“ – odgovorim mu sa Vi, ali to Vi nije bilo obično Vi jer je bio moj, sav moj. No iako mi nije mogao biti bliži nisam mu mogao reći Ti jer je moje poštovanje bilo silno te je bio i puno stariji od mene. Pogledom mi je davao do znanja kako sam i ja njegov, bez ikakve zadrške. „Može“ – radosno odgovori i klimne glavom, samo što nije namignuo. I počnem njegovu Krist na žalu s mojom gitarom koja se u snu odjednom stvorila i na petom ili šestom akordu falim. I probudim se.

Kada je godinu dana od toga sna Papa treći put dolazio u Hrvatsku, nije trebao doći u Zadar. Međutim, nadbiskup Ivan Prenđa kao tadašnji potpredsjednik HBK na godišnjicu svoga biskupskog ređenja i Zdravkina i mog vjenčanja uspio je Papu dovesti u Zadar. I tada je bilo govora kako će se Papa dočekati na Zemuniku, pa na arbanaškom igralištu gdje je sada Konzum da bi na koncu bio na mjestu iz moga sna.
Potaknut snom okupio sam “ekipu” koja je pjevala u crkvi i, pošto smo se javili naknadno, neki su se našem nastupu protivili pa su nam dopustili samo jednu pjesmu, i jedva drugu koju smo pretvorili u splet od pet poznatih ritmičnih duhovnih pjesama kako nas ne bi mogli prekidati i kako bi svi s nama mogli pjevati. Jedva smo dan prije uspjeli doći na strogo čuvanu binu probati te se ispostavilo da se nemamo gdje uključiti jer su svi pjevali na matricu a mi jedini uživo pa je trebalo srediti priključke…

Nebeski tulum
Dan prije Papina dolaska sreo sam u kuriji mons. Ivana Mustaća, generalnoga vikara, prvoga operativca na čelu svih komisija, odbora i pododbora. “Kušo, kako si?” – pitam ga a vidim kako je jako napet. “Nisam dobro, jedva čekam da sve ovo prođe. A ti?” “Jedva čekam vidjeti kako je bilo Miši Kovaču pjevati pred tisućama, a svi pjevaju s tobom” – šaleći se kažem kako bih malo olabavio njegovu napetost. Na što se on smračio i rekao: “Volim hrabre ljude, ali ne i bahate.”

U ponedjeljak, iza subotnjega srednjeg časa s Papom, išao sam od svoje škole, koja sada nosi ime Ivana Pavla II., pokraj nadbiskupske palače. A ispred palače nadbiskup Marijan Oblak i generalni vikar. Nisam htio prilaziti i prekidati ih jer sam vidio kako su u osobnom razgovoru premda je nadbiskup prema meni bio izrazito pažljiv i zadnjih njegovih godina znali smo se često sretati jer je dosta pisao pa mu je na računalu nerijetko trebalo nešto urediti. Javio sam se mahnuvši im rukom i kada sam prošao dvadesetak metara zovne monsinjor: “Kume!” Stanem a on dođe ubrzano do mene i kaže kako mu je nadbiskup u miru, koji je polagano ulazio u kuću, rekao kako je to na susretu s Papom bilo neshvatljivo ozračje te kako mu je odgovorio: “Ne ozračje, Duh Sveti, Nadbiskupe, Duh Sveti!” I tako je još pun dojmova pričao o svemu, a ja ne govoreći slušao i čekao hoće li što reći jer ne samo što su s nama pjevale tisuće pa smo stvarno mogli vidjeli kako je bilo Miši već su ti ljudi i mahali barjacima, šalovima, zastavicama i kapama te je naš nastup ujutro bio prva iskra za plamen čudesne euforije suhoga raslinja željnog Božje Kiše. A i iz našega su gnijezda poslije polazili oni duhovni pokliči “kada je, u nekim trenucima, Forum nalikovao starim zadarskim Jazinama gdje se Papi klicalo riječima: Papa, mi te volimo!, Mi smo Papini, Papa je naš!, do zaziva Javi se”, zbog čega Papa nije dugo htio otići s bine iako su ga požurivali.
Otišao sam, a ništa nije rekao. Ali mi je i njegova djetinja radost bila dostatna isprika. Bio sam sretan zbog njega misleći kako je zaslužio to što se zbilo u tu nezaboravnu subotu. Prođem desetak metara, i čujem: “Kume.“ Okrenem se: ”?“ “Svaka Ti čast.” “Ne meni, Bogu.”

Silno srce
Što reći o papi svečano inauguriranom u njegovoj 58. godini 22. listopada 1978., Poljaku koji je nakon 456 godina prekinuo niz 45 papa Talijana? Koji je kao papa na putu prevalio 1,2 milijuna kilometara posjetivši 130 raznih zemalja, pokleknuvši i poljubivši tlo u svakoj; koji se više od 1600 puta susreo s raznim državnicima i predsjednicima vlada uspostavivši suradnju sa Sovjetskim Savezom, Izraelom, Sjedinjenim Američkim Državama i mnogim drugim zemljama koje s Vatikanom nisu imale diplomatske odnose; kojega je magazin Time proglasio čovjekom godine; koji se s talijanskim planinarima popeo na Mont Blanc; koji je kao papa gledao na stadionu nogometnu utakmicu; koji je prvi kročio i molio u džamiji; koji je molio i u sinagogi i pred jeruzalemskim Zidom plača; koji je u Asizu okupio prvake drugih religija i konfesija na zajedničku molitvu za mir; koji je prvi molio s protestantskom braćom; koji je pohodio anglikansku Englesku i države s većinskim pravoslavnim vjernicima; koji je rekao kako mu je kompjuter “promijenio život” i poslao dokument internetom pozivajući vjernike neka za evangelizaciju koriste sva darovana sredstva; koji je napisao 70000 stranica papinskih dokumenata; koji je primio više od 17.640.000 hodočasnika na općim audijencijama; koji je proglasio 482 sveta, više nego njegovi prethodnici u više od četiri stoljeća, i 1338 blaženih, više nego svi pape prije njega zajedno; koji je javno objavio financijsko izvješće Svete Stolice kako bismo vidjeli koliko je ozbiljna ona Isusova izjava kako je On govorio javno; koji je pjevao na CD-u; koji je u Manili predvodio Misu za 4 milijuna ljudi; koji je u jubilejskoj 2000. ručao s 200 siromaha i beskućnika i javno se pokajao i molio druge za oprost zbog zla kojega su im kroz povijest počinili pripadnici Crkve; koji se ispovijedao jednom tjedno i iz uporabe izbacio nosiljku zorno pokazavši kako je papa čovjek kao i mi; koji je diljem svijeta oduševljavao i vjernike i one koji misle kako to nisu; koji je svoga atentatora osuđenog na doživotni zatvor posjetio i molio talijansku vladu neka ga pomiluje, a ovaj je nakon što je amnestiran rekao: – Sve je kao san, još ne mogu vjerovati da se to meni događa. Bio sam mladi fanatik, neodgovoran, imao sam samo 22 godine. Prošlo je 19 godina tijekom kojih sam shvatio da sam napravio strašnu pogrešku. Shvatio sam da sam uperio pištolj u iznimnu osobu, u papu koji je promijenio svijet.

I to nije pretjerana izjava o onomu koji je, premda krajnje “konzervativan” u mnogo čemu bio neponovljiv, među prvima prvi, imajući ono što je svete učinilo svetima: silno srce puno Boga što je sve što bi kao zapreka stalo na put topilo ljubavlju. Vidjelo se to odmah na njegovoj prvoj župi gdje je mladi rimski doktor znanosti kao vikar posluživao 14 sela i 5 pučkih škola i u svomu sve otrcanijem starom kaputu sve stizao. Nije mu smetalo to što na župi “nije bilo struje, nije bilo tekuće vode, nije bilo kanalizacije” i ljudi su vrlo brzo shvatili kako pred njima nije tek samo izrazito mršav”profesorčić” već sasvim “osobit svećenik: darivao je sve ono što je mislio da može koristiti. Jedanput je na dar dobio od nekih župljana jastuk i poplun. Odmah zatim darovao ih je jednoj siromašnoj ženi koja je bila okradena, a on je opet spavao kao i ranije, na golom krevetu.”
Ljubio je sve ljude i sve stvoreno. Sve je želio oduševiti za Krista.

Royal Holloway let
Srednje moje dijete 2012. je godine zbog najboljih rezultata testa dobilo MBA stipendiju vrijednu pet tisuća funti od FIBE, čiji je ovlašteni menadžer, na World Academy of Sports pri Royal Holloway University of London, prije nego je diplomirao u Zagrebu. Rekao sam mu: „Ideš na Krista Kralja, a vraćaš se za Bezgrešnu“, i tih prvih 15 dana u Londonu bili su mu kao u snu jer se susreo s odabranom elitom svjetskoga sporta i imao priliku od njih učiti – i ne samo zbog toga. Na dan kada se vraćao u Hrvatsku s Plesa je zbog velikoga nevremena poletio samo jedan avion i vratio se istoga dana, a on mi je rekao: „Bauljam 10 sati po aerodromu i osjećam se kao Tom Hanks u Terminalu!“ Odgovorio sam mu neka se ne brine jer će Nebeska Majka sve srediti. Avion je sletio u Zagrebu u 23,11 nakon što ga je silno zanosilo i nakon prizemljenja svi su putnici pljeskali pilotu. A kada je David ušao u avion, tamo je bio natpis: U ovom zrakoplovu na svome trećem apostolskom putovanju u Hrvatsku vozio se papa Ivan Pavao II.

Nebojša Gunjević

*1. puta objavljeno 22. listopada 2014.