Odgovor Crkve na potrebe vremena
Preminula Elizabeta Kulundžić, osnivateljica Svjetovnoga instituta Obitelj malih Marija
U Osijeku je u petak 31. kolovoza u 91. godini, okrijepljena sakramentima, umrla Elizabeta Kulundžić, osnivateljica Svjetovnog instituta Obitelj malih Marija. »Teta Elza«, kako su je zvala njezina duhovna djeca, bila je nezaobilazna osoba života Crkve u Osijeku, često kao »znak osporavan« u samoj Crkvi. Na poslu je bila iznimno cijenjena medu suradnicima i nadređenima i »ikona svoje ulice«, kojom je »teta Elza« cijeli svoj život, od mladosti, išla na posao u »Autoslavoniju«, gdje je bila šef računovodstva, te kapucinsku i isusovačku crkvu – gotovo do posljednjeg dana svoga ovozemnog života. Na sprovodu u ponedjeljak 3. rujna bilo je dvanaest svećenika i velik broj poštovalaca i prijatelja, a pomoćni biskup Đuro Hranića predvodio je zadušnicu u župnoj crkvi sv. Josipa Radnika.
Mlada i sposobna ekonomistica
Rođena je u Derventi 5. studenoga 1921. u obitelji Ivana i Barbare Kulundžić kao četvrta od sedam kćeri. Kao vrlo mlada, nakon završene osnovne škole napušta roditeljski dom i odlazi na školovanje u Sarajevo, gdje živi u konviktu časnih sestara, a školuje se na Trgovačkoj akademiji. Duhovnik joj je dr. Čedomil Čekada, istaknuti katolički intelektualac i književnik koji je imao presudan utjecaj na njezin kršćanski i katolički identitet. Često ga je spominjala i s ponosom govorila o njemu. U Sarajevu postaje članicom Marijine kongregacije, i ljepota Isusove Majke, Djevice i majke, privlači, je toliko i tako intenzivno, da po povratku u Derventu okuplja mlade djevojke i potiče ih da uzljube i nasljeduju Gospu kao svoju majku i pratiteljicu.
Mlada i sposobna ekonomistica odmah po završetku II. svjetskog rata dobiva posao u Osijeku, a radi kao šef računovodstva do umirovljenja, 1971. Po dolasku u Osijek, a pogotovo od 1953. godine, počinje intenzivnije apostolski raditi s mladim djevojkama koje poučava u vjeri, uvodi ih u duhovni život, savjetuje im kako očuvati svoje ljudsko dostojanstvo, čistoću i ljepotu duše i tijela po uzoru na BDM, te ih ohrabruje da u ta »olovna vremena« hrabro ispovijedaju svoju vjeru, i svojim životom svjedoče da Crkva ne »zaglupljuje«, da nije »opijum za narod«; da biti dobra djevojka znači biti i ponosna i dostojanstvena i – ženstvena. Biti dobra vjernica znači – čisto provesti mladost da bi jednom, u braku mogla biti stup svoje obitelji ili, ako je Bog zove – biti uzorna redovnica…
Važnu ulogu u to vrijeme u njezinu životu i životu njezinih »duhovnih kćeri« ima isusovac o. Drago Hartly, koji postaje djevojkama duhovni vođa i kateheta. Nekoliko djevojaka odlazi u uršulinke, a one koje se udaju, postaju uzorne majke svojim obiteljima. One i danas, kao bake, s ljubavlju govore o o. Hartlyu i teti Elzi, ne samo kao svojim »duhovnim roditeljima« nego i uzorima svetosti. I danas njeguju međusobna prijateljstva i pokušavaju prenijeti vrijednosti koje su u svojoj mladosti upile – na svoju djecu i unuke.
Duh Sveti zapuhao je orkanom
Najvažnije razdoblje njezina života u isto je vrijeme i presudno vrijeme hoda Katoličke Crkve kroz 20. stoljeće. To je doba – održavanja II. vatikanskog koncila i postkoncilsko vrijeme koje je, danas to bolje vidimo, bilo »poprilično razbucano«, i u isto vrijeme karizmatično.
Godina 1962. je uz II. vatikanski koncil, za Crkvu među Hrvatima važna kao i za katolike na području bivše države, zbog pojave crkvenog tiska. Te je godine zaista Duh Sveti zapuhao orkanom: u Vatikanu se sastaju biskupi iz cijelog svijeta da s papom poslušaju Duha i pravilno usmjere lađu sv. Petra, a u Jugoslaviji se pomalo otvaraju vrata Crkvi u javnom životu – mogućnošću da objavljuje listove koje sama uređuje. »Veritas«, »Marija«, »Glas Koncila« čitaju se u danas nezamislivim nakladama. Vrlo simpatična je žalopojka (iz 1964) župnika osječke župe Preslavnoga Imena Marijina Stjepana Bulata kako se zbog neimaštine vjernika u župi proda samo 450 primjeraka »Glasa Koncila« i samo 80 »Veritasa«.
To otvaranje vrata Crkvi u javnom životu, makar malo, u Osijeku dobiva prekrasan zamah. Te godine, naime, zaređen je za svećenika Đakovačke i srijemske biskupije Ivan Šešo, Osječanin, koji je kao maturant bio proglašen najboljim učenikom gimnazije »Ivo Lola Ribar«, ali je iznevjerio očekivanja svojih profesora koji su ga vidjeli uz bok Ladislava Ružičke i Vladimira Preloga, također učenika iste gimnazije, kasnije nobelovaca. Umjesto toga, Ivan Šešo postaje svećenik; mladim vjernicima uzor, prijatelj, suradnik, duhovnik… Teta Elza ga je poznavala još kao dječaka, ministranta i suradnja s njim bit će plodna, lijepa, dragocjena sve do njegove prerane smrti 2008. godine.
Pater djevojke upućuje teti Elzi
Sve te okolnosti koje su oblikovale Crkvu u Osijeku toga vremena obogaćene su susretom gospođe Kulundžić i mladog kapucina, magistra kapucinskih novaka i profesora matematike na serafskoj gimnaziji o. Donata Kranjeca. On – svećenik meka franjevačka srca, blag i strpljiv ispovjednik, postaje njezin duhovni vođa, a kako se kapucinska crkva nalazi u samom središtu grada, u njegovu ispovjedaonicu dolaze mnogi vjernici, među ostalima i djevojke koje pohađaju srednje škole u gradu, te studentice – buduće ekonomistice, učiteljice, nastavnice, inženjeri poljoprivrede.- Pater djevojke upućuje teti Elzi na osobne razgovore, koji su uvijek diskretni, izravni, osobni, duhovni i okrepljujući, pa iz njezine sobe u Vukovarskoj 44 izlaze olakšane duše i vedrijeg duha. Kako se gotovo svakodnevno sastaju navečer na misi, djevojke se i međusobno upoznaju, pomažu, hrabre i druže na zajedničkim izletima i hodočašću u Aljmaš – redovito na početku i na kraju školske godine. U njihovu krugu razgovara se srdačno i opušteno, nema ogovaranja niti gledanja i komentiranja kako je tko obučen. Djevojke se druže poslije mise na kojoj su prekrasno pjevale Bogu i Isusovoj i svojoj Majci. To su kućne pomoćnice i djevojke koje pohađaju školu s posebnim potrebama, zajedno s najboljim učenicama stručnih škola i gimnazija; djeca liječnika i najsiromašnijih radnika, djeca iz najotmjenijih osječkih kvartova i djevojke koje jedva preživljavaju, jer dolaze iz bližih i udaljenijih sela, a žive kao podstanari ili se u đačkom domu međusobno posjećuju. Među djevojkama nema nikakve razlike niti razdora. Dapače! Nadarenije pomažu manje nadarenima, bolje stojeće pomažu onima kojima je potrebna materijalna pomoć, ali sve se to radi posve diskretno i evanđeoski samozatajno. S oduševljenjem čine »djela milosrđa.
Imenovanje svećenika Šeše kapelanom osječke »katedrale« dočekano je s velikom radošću, i nadahnulo je nove inicijative, nova područja djelovanja i druženja mladih vjernika. On pokreće studentski vjeronauk, organizira književne večeri, dobiva dozvolu za služenje posebne mise za studente koja se i danas služi u isto vrijeme i na istom mjestu: u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla, nedjeljom i blagdanom u 11,30. Postkoncilsko vrijeme i imenovanje rođenog Osječanina, kardinala Franje Šepera, prefektom Kongregacije za nauk vjere daje krila za novi ponos i svijest kako je lijepo biti kršćanin i katolik.
Nadahnućes »getsemanske ure«
Da bi što kvalitetnije i što svetije doživjele svoj kršćanski identitet i svoje poslanje, teta Elza 1966. prvi put organizira zatvorene duhovne vježbe za djevojke u Hrvatskom Leskovcu, koje drži o. Petar Galauner. Osim djevojaka iz Osijeka, došle su i »tetine duhovne kćeri« koje već studirale u Zagrebu, ili su ondje dobile posao. Za djevojke je to iskorak u dubine i ljepote Božjeg života u svom životu, jer dotada nitko nikada nije ni spominjao duhovne vježbe za one koji ne kane postati svećenici ili časne sestre. Kasnije se održavaju u Osijeku i Aljmašu, sve do 1991. i okupacije Aljmaša od JNA i pobunjenih Srba, a vode ih o. Kranjec, Šešo i drugi svećenici.
Na duhovni poticaj, koji je osjetila tijekom Velikog četvrtka 1968. dok se molila Žalosnoj Gospi i na »getsemanskoj uri« koju su vodile »njezine djevojke« a ona je napisala razmatranje, spoznala je da je pozvana osnovan zajednicu djevica koje će se posvetiti Bogu, ali u svijetu. О tome razgovara s o. Kranjecom, koji to u početku odbija, ali na blagdan Bezgrešnog začeća BDM te godine na susretu s djevojkama govori im kako je, dok je pisao razmatranje za njih, došao do prosvjetljenja – Gospa želi zajednicu djevica koje će utjeloviti Njezin životu Nazaretu: biti sva Isusova, po djevičanstvu i ostalim zavjetima, i živjeti u svijetu -bez ikakva vanjskog obilježja. Baš kao Gospa!
Na uskrsno jutro 1969. pet djevojaka dolazi teti čestitati Uskrs i ostavljaju joj pismo sa svojim potpisima u kojem izražavaju želju da se posvete Bogu po Marijinu uzoru, ali u svijetu. Nju mole da im bude duhovna majka. Pismo sličnog sadržaja – istog dana predaju i o. Kranjecu. I teta i pater prihvaćaju poziv i odgovaraju na molbe i zajednica se tako 1969. formira i živi sve do 1972. kad o. Kranjec prelazi u Slovensku kapucinsku provinciju te je od 1985. do 1990. provincijal slovenskih kapucina, ali je i dalje u kontaktu s »obitelji«, i dolazi u Osijek kad god mu to dužnosti dozvoljavaju, sve do smrti 2007. godine.
Službeno priznanje svjetovnog instituta
Na blagdan sv. Franje asiškoga, 4. listopada 1975., đakovački i srijemski biskup ćiril Kos u nazočnosti djevojaka „teti Elzi“ predaje dokumenat – kanonsko odobrenje života i djelovanja svjetovnog instituta – Obitelji malih Marija… Teta Elza je papir primila klečeći, poljubivši biskupovu ruku.
Male Marije danas djeluju u tri grada, tri biskupije. Ima ih različitih zanimanja; rade u bolnici i domu zdravlja, u školama, na župama kao katehistice, novinarke. Tako se prvi putu Osijeku s radio valova čulo »Hvaljen Isus i Marija« na Hrvatskom radiju Baranja u ožujku 1992, dok su se po gradu izmjenjivale »opće« i »zračne« opasnosti, u emisiji »Učinimo nešto lijepo za Boga«, koju je uređivala i vodila jedna »Mala Marija«. Od blagdana Bezgrešnog začeća BDM 2011. Male Marije imaju i svoju intemetsku stranicu (https://www.obitelj-malih-marija.com/). Do rujna tu je stranicu posjetilo više od 11.000 posjetitelja – sa svih strana svijeta. Surađuju i sa sveučilišnim kapelanom o. Arekom Krasickim, koji je duhovne obnove za studente držao u njihovoj obiteljskoj kući, a drži i duhovne vježbe za djevojke koje one okupljaju. U svojim su župama uvijek župniku na raspolaganju, u skladu sa svojim kompetencijama i potrebama Crkve.
U njihovoj kući se okupljaju i bivše »tetine djevojke«, danas angažirane vjernice: majke, supruge i članice katoličkih udruga, te jednom mjesečno – udovice. Neke su od tetinih »duhovnih kćeri« sveučilišne profesorice, neke istaknute društvene radnice, jedna je majka svećenika, a nekoliko njih je u različitim redovničkim zajednicama.
Bila je spremna na mučeništvo
Teta Elza najljepše i najkreativnije godine svoga života proživjela je u komunizmu, radeći tiho, nenametljivo, svakodnevno suočena s mogućnošću da bude optužena i završi u zatvoru, s rizikom da joj bude štošta podmetnuto, da je se proglasi »narodnim neprijateljem koji kvari mlade«. Nije se bojala! Bila je spremna na mučeništvo. Svoju je Crkvu »voljela do boli«.
Obitelj Malih Marija je spremna za ulazak u Europu. Koliko je teta Elza bila vizionar, pokazuje i činjenica da su pravila, dokumenti i ostali potrebni materijali o Obitelji Malih Marija još 1994. prevedeni na engleski jezik i predani đakovačkom biskupu. Ta obitelj, izvorni hrvatski »proizvod«, nastoji biti i danas »dobar, pogođen, snažan, a nov, autentičan kršćanski odgovor novom vremenu«. Crkva đakovačko-osječka može je ponuditi Europi i cijelom svijetu za duhovno obogaćenje s Marijinim »predznakom«. Ona je autentičan izraz zahvalnosti Bogu za vjernost koju je Bog po Štovanju Marije, u »olovnim vremenima« komunizma iskazao ovom narodu, ali je i nesebični dar hrvatskog naroda Crkvi Božjoj u svim narodima. ■
Odgovor na potrebe evangelizacije mladih
– »Osnivanje Svjetovnog instituta malih Marija predstavljalo je i predstavlja pravi karizmatički odgovor Crkve na našim prostorima na potrebe vremena. I zato na taj njezin odgovor možemo biti ponosni i trebamo ga znati vrednovati. Svjetovni institut malih Marija rođen je kao odgovor na istinske potrebe Crkve u Osijeku u razdoblju osobito od 60-ih do 80-ih godina prošloga stoljeća kad se Osijek snažno razvijao i rastao brojem svojih stanovnika te se počeo razvijati kao školsko i sveučilišno središte. Postajao je gradom mladih: domaćih, koji na studij više ne odlaze u Zagreb nego ostaju kod kuće; i istodobno gradom u kojega iz seoskih sredina na školovanje, na studij i na rad dolaze i u kojemu ostaju mnogi mladi ljudi. Ona osjeća da je mladima u njihovu mladenačkom traženju potrebno pomoći otkriti Boga i iskustvo njegove ljubavi.
Kao žena osjeća se poslana posebno djevojkama kako bi, lišene podrške svojih obitelji i sredine iz koje su došle, produbile svoj vjernički identitet, očuvale čistu i zdravu mladost te svaka od njih otkrila Božji poziv za sebe i pošla u život svjesno prianjajući uz njega. Evangelizacijski odgovor Crkve u ovome gradu po teti Elzi nije bio kopiran niti uvezen izvana, nego se razvijao ovdje te je prerastao u pravi karizmatski odgovor ove domaće Crkve na potrebe evangelizacije vremena u kojemu je tadašnji papa Pavao VI. (1965. godine) pisao svoju encikliku o evangelizaciji pod naslovom ‘Ecclesiam suam – Crkvu svoju’. Taj odgovor na potrebe evangelizacije mladih, osobito djevojaka u ovome gradu, jedinstven je u našoj biskupiji; jedan je od rijetkih i malobrojnih u bivšoj državi; ali je predstavljao dobar, pogođen, snažan, nov a autentično kršćanski odgovor u novom vremenu, koji je na tragu duboke tradicije Crkve, no istodobno moderan i usklađen s onim što se događalo i u sveopćoj Crkvi u to vrijeme« – rekao je uz ostalo na misi zadušnici biskup Hranić.
Ana Penić, MM
Izvor: Glas Koncila, broj 39 (1997), 30. rujna 2012., 18. str.
