Onaj koga su čuli

ANTUN PADOVANSKI    

Lisabon, 15. kolovoza 1195. – Padova, 13. lipnja 1231.

Riječ je živa kada život govori. Neka zato prestanu riječi, a neka progovore djela.

Kada je veronski tiranin Ezzelino zarobio grofa Sanbonifacia s nekoliko njegovih pratitelja, a u igri su bili politički, teritorijalni i osobni sukobi, Padovancima je, nakon što su sve pokušali, preostao još jedino sveti Ante jer su poslije korizmenih propovijedi novoga stanovnika njihova grada držali čudotvornim i neustrašivim. Premda grofa nije uspio osloboditi, znajući za svečevu hrabrost i silnikovu krvoločnu okrutnost, za mnoge je Antunov povratak bio čudo, dok su neki čak tvrdili kako je svemoćni gospodar Verone, vidjevši iznad njega čudesno svjetlo, pao pred svečeve noge, što ipak vjerojatno nije istina.

Rođen u lisabonskoj plemićkoj obitelji mladi je Ferdinand volio molitvu i već s petnaest godina napustio bogatu roditeljsku palaču postavši augustinac. No samostan Sv. Vinka bio je na rubu grada i njegovi su ga bližnji salijetali te moli poglavare da ga prebace drugdje kako bi se mogao posve posvetiti Bogu pa odlazi u samostan Sv. Križa u Coimbru.

Brojna Antina zaštitništva utemeljena su na stvarnim događajima, tako i ono za izgubljene stvari. Gotovo da nema njegova štovatelja koji ga nije zazvao kada je nešto izgubio, a temelj je u događaju kada je jedan franjevački novak pobjegao iz samostana uzevši sa sobom knjigu kojom se svetac služio za predavanja na bogosloviji. Čim je saznao, molio je za njegovo obraćenje i mladić se u samostan vratio iste noći.

Izuzetno obrazovanim redovnicima, kojima se zbog učenosti i ljubaznosti divio, pristupa zbog njihove ljubavi prema znanosti i u tomu će redu postati jedan od najučenijih ljudi svoga doba, ali i vidjeti neočekivano. U jednom trenutku „činilo mu se da je sam đavao ušao u neku njegovu subraću“ jer se poglavar samostana skupa s dijelom braće stavio na stranu bezbožnoga kralja sukobljenog s Crkvom, a samostan u odabiru bogatstva umjesto Boga doživljuje katastrofalni duhovni slom.

To je već doba kada Franjo Asiški, kojemu Bog nalaže popravljanje Crkve, širom svijeta šalje Malu braću što bosonoga u prosjačkoj odjeći dolaze i do Portugala, gdje ih mnogi počinju slijediti. Ideali siromašne jednostavnosti, ponizne blagosti, miroljubive strpljivosti, iskrene ljubavi, krajnje dobrote svecu ne daju mira, pogotovo kada saznaje kako je petoro njih za Krista svoj život dalo u Maroku.

Franjevac
Oduševljen njihovom žrtvom sanja o mučeništvu a kako augustinci u misije ne šalju nikoga prelazi kod onih koji mu omogućuju Afriku. Taj „transfer“ neće mu donijeti novac već potjeru rodbine zbog ulaženja u novi red što rješava novim imenom koje znači „onaj koji snažno grmi“. U Africi obolijeva i shvaća kako „ni mučeništvo nije savršenstvo ako nije po Božjoj volji“.

Toliko je ponizan da se za njegov dar propovijedanja saznaje tek kada za ređenje jednoga od braće nije određen propovjednik, i potom ga zaneseni njegovom mudrošću imenuju prvim profesorom na svojoj teologiji a Franjo ga od milja zove svojim biskupom.

Kao što korijen uzdržava stablo, tako poniznost uzdržava dušu. O poniznosti! Sjajna zvijezdo mora koja nas vodiš u luku, kralju nad kraljevima! Poniznost pomaže čovjeku da upozna sama sebe i Boga. Pravednik raste u savršenosti na račun poniznosti. Ako se budeš postavio na posljednje mjesto, bojat ćeš se Boga, sačuvat ćeš vjeru, bit ćeš vjeran krsnom zavjetu. Onaj tko je uistinu ponizan, ne oholi se kada ga hvale. Laska li ti, možda, pljeskanje slušatelja kojima su se svidjeli tvoji govori? Znaj da ti je Gospodin podario vještinu govora. Što li je tvoj jezik drugo negoli pero u ruci pisara? Blago duši koja se ukorijenila u poniznosti.

U doba kada se krivovjerje potpomognuto licemjerjem pravovjernih sve više šire Europom, „sila njegove riječi i spasonosne nauke prodrla je tako duboko u srca slušateljstva da se ne malo mnoštvo vjerno obratilo Gospodinu“, kako kaže njegov prvi životopisac. – Riječ je živa kada život govori. Neka zato prestanu riječi, a neka progovore djela. Prepuni smo riječi, prazni djelima. Stoga nas stiže prokletstvo Gospodnje koji prokle smokvu na kojoj ne nađe ploda, nego samo lišće – kaže nam „svetac svega svijeta“ objašnjavajući zbog čega su ga tako dobro čuli.

Padovanac
Glasovit postaje u Francuskoj u kojoj ostaje tri godine i gdje su crkve i katedrale premalene za sve koji ga žele čuti, a svetost potvrđuje i kao provincijal Sjeverne Italije – tri godine prvi je posljednji i sluga svima. Pošto je utemeljio brojne samostane, osjećajući skori kraj moli za razrješenje službe i u ljeto 1230. dolazi u Padovu.

Vrhunac je njegova života korizma 1231., kada propovijeda usred polja. „Tolika je bila želja svih da čuju što Antun propovijeda, da se nije čuo nikakav žamor ni šapat, iako je propovijedima prisustvovalo i do tridesetak pa i više tisuća ljudi. U neprekidnoj tišini, svi su – kao da se radi samo o jednom čovjeku – zaustavili dah i napinjali uši prema propovjedniku“. A Antun je govorio o ljubavi i kako ništa nije teško onomu koji ljubi jer ljubav sladi teret nevolja i svaku gorčinu mijenja u slatkoću; o Imenu Isusovu koje stišava napasti i prosvjetljuje srce; o pogledu na Križ i neprocjenjivoj cijeni kojom smo otkupljeni; o Kristu koji je „umirući na Kalvariji bio kao alabastrena posuda puna balzama koja je kada se razbila ispunila čitav svijet ugodnim mirisom“; o tomu kako vjera u nama omlitavi kada se tijelo prepusti nasladama; o potrebi davanja, molitve, osame, poniznosti – pozivajući se na Božju pravdu svom silinom udarajući na grijeh. Rezultati su kao u apostolska vremena: ljudi čeznu dotaknuti ga, donose škare kako bi došli do komadića njegove odjeće a dolazi i „dotle da su pojedinci zalagali kuće i posjede a novac donosili pred njegove noge“. Hrle ga slušati i razbojnici a za ispovijed nema dovoljno svećenika.

Tko je bogat zemaljskim blagom, a vidi u teškoj nevolji svoga brata za kojega je Krist umro, mora mu pružiti ono što mu je suvišno, ostavivši za sebe samo ono što mu je nužno za hranu i odjeću. I ako mu to uskrati, kažem da teško griješi; u njemu, zaista, nema ljubavi Božje. Bogatašu, udijeli Kristu nešto od onoga što si primio od njega. Svoga najvećeg dobrotvora učini dužnikom.

Potrošeni Antun, koji se nikada nije štedio, posve iscrpljen ubrzo umire. Svecem je proglašen prije nego je prošla godina dana a kod prenošenja posmrtnih ostataka u njegovu veliku baziliku otvorit će lijes i vidjeti kako tijelo truli. Njegov jezik, koji je toliko hvalio, slavio i blagoslivljao Boga, bio je „svjež i gibak kao u živa čovjeka“. Još neumrlo govori.

Piše: Nebojša Gunjević

*1. puta objavljeno: 13. lipnja 2015.