Ostati postojan uz Isusa spašava
Otkako je Isus zbog svega što je govorio i činio završio pred sudištem i osuđen na smrt raspinjanjem, postalo je jasno da će ljudi lako i olako iznositi optužbe i izricati presude protiv njegovih vjernika. Ipak, pomalo zaprepašćuju vijesti da svakodnevno negdje u svijetu kršćani bivaju usmrćivani isključivo zbog svoje vjere. Uistinu zastrašujuće zvuči da tisuće kršćana u jednoj godini podnesu mučeništvo. Čini mi se važnim ovu poražavajuću statistiku za tzv. ‘napredni i demokratski’ svijet jasno i glasno reći. Uopće je neshvatljivo zdravome razumu da čovjek diže ruku na drugoga čovjeka. No, još je neshvatljivije pomisliti da je jedini motiv za mučenje i ubojstvo nečija vjera. Opredjeljenje za Boga.
Oduvijek je Crkva Isusa Krista bila suočena s mučeništvom. Jedanaest od dvanaest apostola Isusovih tako su završili ovozemni život. Kao njihov učitelj. U tri prva kršćanska stoljeća gdje se vjera u Isusa smatrala nedopuštenom svi su kršćani bili u opasnosti za svoj život. I u netom zaključenom dobu baš u našim krajevima biti kršćaninom smatralo se izdajom. Totalitarni ideolozi 20. st. nisu podnosili ni Boga, ni Crkvu ni vjernike. Gotovo da nema obitelji u našem narodu koja u svom rodu nema nekoga tko je stradao zbog vjere i uvjerenja. I što uistinu žalosti, i godinama nakon tih stravičnih događaja još su glasni oni koji niječu bilo kakvu diskriminaciju kršćana. A svaka šuma, svaka rijeka, svaki kutak Lijepe naše viče u ime onih koji su u njima ostali bez glasa.
Ono što ipak ohrabruje jest istina da je Bog gospodar čovjekove povijesti. I koliko god netko mislio da gospodari ljudima i vremenima, Bog je onaj koji piše povijest. Zato se danas radujemo svakoj kapeli i crkvi bl. Alojzija Stepinca. Radujemo se beatifikaciji pet hrabrih kršćanskih redovnica, Drinskih mučenica, kao i blaženom Miroslavu Bulešiću. Raduje nas što je zlo kratkoga daha a dobro ima posljednju riječ.
Želim vjerovati da je tako i s diskriminacijom Crkve i kršćana u Hrvatskoj a koja se događa u javnosti. Na Crkvu se smije baciti svaka ljaga, ocrniti je i javno oklevetati, i to bez odgovornosti. Pa i kada se zalaže za brak između muškarca i žene i iznosi istinu o svetosti ljudskog života od njegova začeća. Nije li diskriminacija kršćana kada se javno ismijavaju kršćanske vrijednosti, kada manjina onih koji ne vjeruju sustavno nameće svoje stavove u inat većini koja vjeruje. Nije li diskriminirajuće kada nam ne dopuštaju da i mi kažemo svoju istinu, da se obranimo i izreknemo javno svoje, zapravo evanđeoske, stavove. Na uistinu nečasne načine Crkvu se i kršćane i danas želi pribiti na stup srama.
Ali kršćanin se ne predaje malodušnosti. Zna dobro da Crkvu Isusovu i Crkvu našu ni vrata paklena neće i ne mogu nadvladati. Nije ona ljudska tvorevina, izum koji zastarijeva i koji je moguće nadjačati. Njezina je snaga u Isusu i njegovom Evanđelju koje snaži milijune kršćana da ne pokleknu pred izazovima nečastivih ponuda. Prvi kršćani mučeni su jer nisu poganskim idolima htjeli prinijeti žrtvu. Pred današnjim su kršćanima isti izazovi. I danas se od nas očekuje da žrtvujemo modernim idolima, da prodamo dušu. No, kršćanin živi na zemlji ali nije od zemlje. Ne vlada se po prizemnim i niskim ideologijama, nego se radije zanosi neprolaznim i vječnim idealima. Zato nas i Isus hrabri da ćemo se samo svojom postojanošću spasiti, unatoč toga što će nas u Njegovo ime mučiti i omalovažavati.
Mučenici su snaga Crkve. Njihovo svjedočanstvo nadahnjuje slijedeće naraštaje. Jer su znali odoljeti bezbožnim izazovima, drugima su bili uzor i primjer. I mi smo pred takvim ispitom. Kako ćemo se nositi s izazovnošću našega vremena. I unatoč svega, ostati vjerni Bogu i svojoj vjeri, pa makar zbog toga pribijani na stup srama nekog tko još i danas viče; Nema Boga, Bog je mrtav. Naprotiv, i danas vrijedi da je krv mučenika sjeme novih kršćana.
Matej Glavica
