Ostati postojan uz Isusa spašava
Otkako je Isus zbog svega što je govorio i činio završio pred sudištem i osuđen na smrt raspinjanjem, postalo je jasno da će ljudi lako i olako iznositi optužbe i izricati presude protiv njegovih vjernika. Ipak, pomalo zaprepašćuje vijest koju sam čuo a riječ je o tome da svakih pet minuta negdje u svijetu jedan kršćanin biva usmrćen isključivo zbog svoje vjere. Uistinu zastrašujuće zvuči da 105. tisuća kršćana u jednoj godini podnese mučeništvo. Čini mi se važnim ovu poražavajuću statistiku za tzv. ‘napredni i demokratski’ svijet jasno i glasno reći. Uopće je neshvatljivo zdravome razumu da čovjek diže ruku na drugoga čovjeka. No, još mi je neshvatljivije pomisliti da je jedini motiv za smrt nečija vjera. Opredjeljenje za Boga.
Oduvijek je Crkva Isusa Krista bila suočena s mučeništvom. Jedanaest od dvanaest apostola Isusovih tako su završili ovozemni život. Kao njihov učitelj. U tri prva kršćanska stoljeća gdje se vjera u Isusa smatrala nedopuštenom svi su kršćani bili u opasnosti za svoj život. I u netom zaključenom dobu baš u našim krajevima biti kršćaninom smatralo se izdajom. Totalitarni ideolozi 20. st. nisu podnosili ni Boga, ni Crkvu ni vjernike. Gotovo da nema obitelji u našem narodu koja u svom rodu nema nekoga tko je stradao zbog vjere i uvjerenja. I što uistinu žalosti, i godinama nakon tih stravičnih događaja još su glasni oni koji niječu bilo kakvu diskriminaciju kršćana. A svaka šuma, svaka rijeka, svaki kutak Lijepe naše viče u ime onih koji su u njima ostali bez glasa.
Ono što ipak ohrabruje jest istina da je Bog gospodar čovjekove povijesti. I koliko god netko mislio da gospodari ljudima i vremenima, Bog je onaj koji piše povijest. Zato se danas radujemo svakoj kapeli i crkvi bl. Alojzija Stepinca. Radujemo se nedavnoj beatifikaciji pet hrabrih kršćanskih redovnica. Kao i onoj bl. Miroslava Bulešića. Raduje nas što je zlo kratkoga daha a dobro ima posljednju riječ.
Želim vjerovati da je tako i s diskriminacijom Crkve i kršćana u Hrvatskoj a koja se događa u javnosti. Na Crkvu se smije baciti svaka ljaga, ocrniti je i javno oklevetati, i to bez odgovornosti. Pa i u posljednjim tjednima i danima u zalaganju za brak između muškarca i žene. Nije li diskriminacija kršćana kada se javno ismijavaju kršćanske vrijednosti, kada nevjerujuća manjina sustavno nameće svoje stavove u inat vjerujućoj većini. Nije li diskriminirajuće kada nam ne dopuštaju da i mi kažemo svoju istinu, da se obranimo i izreknemo javno svoje, zapravo evanđeoske, stavove. Na uistinu nečasne načine Crkvu se i kršćane i danas želi pribiti na stup srama.
Ali kršćanin se ne predaje malodušnosti. Zna dobro da Crkvu Isusovu i Crkvu našu ni vrata paklena neće i ne mogu nadvladati. Nije ona ljudska tvorevina, izum koji zastarijeva i koji je moguće nadjačati. Njezina je snaga u Isusu i njegovom Evanđelju koje snaži milijune kršćana da ne pokleknu pred izazovima nečastivih ponuda. Prvi kršćani mučeni su jer nisu poganskim idolima htjeli prinijeti žrtvu. Pred današnjim su kršćanima isti izazovi. I danas se od nas očekuje da žrtvujemo modernim idolima, da prodamo dušu. No, kršćanin živi na zemlji ali nije od zemlje. Ne vlada se po prizemnim i niskim ideologijama, nego se radije zanosi neprolaznim i vječnim idealima. Zato nas i Isus hrabri da ćemo se samo svojom postojanošću spasiti, unatoč toga što će nas u Njegovo ime mučiti i omalovažavati.
Mučenici su snaga Crkve. Njihovo svjedočanstvo nadahnjuje slijedeće naraštaje. Jer su znali odoljeti bezbožnim izazovima, drugima su bili uzor i primjer. I mi smo pred takvim ispitom. Kako ćemo se nositi s izazovnošću našega vremena. I unatoč svega, ostati vjerni Bogu i svojoj vjeri, pa makar zbog toga pribijani na stup srama nekog tko još i danas viče; Nema Boga, Bog je mrtav. Naprotiv, i danas vrijedi da je krv mučenika sjeme novih kršćana.
Matej Glavica
