POHVALA DJEVIČANSKOJ LJUBAVI

Sjedile smo za stolom, opušteno. Ona je pričala o svom životu tako zaneseno, toplo, radosno,  s ljubavlju i s nostalgijom da mi je sve to izgledalo  nestvarno i  bajkovito. Živo se sjećala svog djetinjstva i posljedjeg pogleda na roditeljsku kuću, kao da je sve to bilo jučer, prekjučer, prije godinu dana… Slušala sam ju bez daha.  Iznenadni dolazak rođaka nije nas zbunio. Zamolila sam ga da nam se pridruži i za početak – da procijeni koliko je moja sugovornica stara, na što je on, oklijevajući, odgovorio… “Pa, siguran sam da je navršila četrdeset godina. Nije mlađa! Premda tako izgleda!“. Njoj je malo bilo neugodno zbog te njegove izjave, a ja sam bila oduševljena: “Ova redovnica, misionarka iz Konga, navršila je 75 godina! Vratila se ovih dana, sada zauvijek, jer su redovnice iz Europe  zamijenjene domaćim  redovnicama“. Moj rođak nije mogao ni riječi izustiti. Toliko je bilo iiznenađen! Ova žena prelijepog, čistog lica bez ijedne bore, pogleda blaga, u očima je imala ocean sjaja,  ljubavi i dobrote, a glas – glas joj je bio kao u mlade djevojke razdragane zbog sretne ljubavi koju proživljava i u kojoj uživa!

Bila je kućna pomoćnica u Zagrebu, a njena  domaćica i poslodavka bila je plemenita žena koja ju  ju je vodila na misu k isusovcima u Palmotićevu. Siromašna seoska djevojka se sa 16. godina našla u velikom gradu i tu upoznala  velike i svete ljude koji su s oduševljenjem pričali o misionarima u dalekim zemljama Afrike i Azije. Ljubav Isusova i poziv na djevičansku ljubav u dalekim misijama bila je neodoljiva. Nije dugo trebalo da se odluči, ode k svojim roditeljima u selo u Slavoniji i da se s njima oprosti. Ići u daleke misije u Afriku, tada je značilo otići zauvijek. I sad je priznala kako je plakala kad je, nakon što se s roditeljima oprostila i otišla u Novu Gradišku na vlak, pa iz vlaka posljednji put gledala svoj dom, jer je željeznička pruga prolazila uz njihovo selo, ali nikada nije požalila zbog te svoje odluke. I sad je, kroz suze, drhtavim glasom otpjevala romantičnu, zapravo potresnu pjesmu s kojom se oprostila od svoje obitelji. Duhom je i sada mlada, kao i tada kad je kao zaljubljena šesnaestogodišnja djevojka, djevičanski zaljubljena u Isusa, Isusova zaručnica svjedočila i osvajala duše negdje daleko – u zemlji o kojoj nije ništa znala, u zajednici čiji jezik nije znala. Službeni jezik bio francuski, a sve poglavarice uvijek bile samo redovnice – iz zemalja u kojima se govorio francuski. Nikada nije bila ni blizu nekog važnijeg položaja u zajednici: nije bila ni učiteljica, ni ona koja vodi Caritas, ni katehistica, ni zborovođa, ni poglavarica  – bila je na raspolaganju za teški i grubi rad čega su redovnice, kojima je materinski jezik bio francuski, bile oslobođene. Ali – ljubav koju je sama osjećala prema Isusu i najbjednijima od najbjednijih s kojima se družila i kojima je pomagala onim novčićima koje je dobivala od svoje rodbine iz Hrvatske, a pogotovo ljubav kojom je Isus, njezin djevičanski Zaručnik natapao njezino nježno srce – bila je beskrajna, neodoljiva, prelijepa i prebogata! Od te ljubavi je njezino lice sjalo ljepotom i  sad kad je bila već  starica od sedamdeset i pet bgodina, s tom ljubavlju je i sad pjevala čistim i zvonkim glasom i pohvale i balade nadahnute nostalgijom za domom i obitelji, ali i iskrenom  radošću što je toliko ljubavi i ljepote dobila u životu!

Njezin život je prelijepa pohvala djevičanske ljubavi Isusa i Marije koji su joj tu ljubav ponudili i darovali u ranoj mladosti i s njom ju proživljavali kroz sve dane njezina duga života, jer ju je primila otvorena, čista srca…

Danas nam u Crkvi i kulturi (književnosti, recimo)  nedostaju svjedočanstava prelijepe  djevičanske mladenačke ljubavi koja  je neprocjenjivo bogatstvo Crkve od prvih kršćanskih vremena. Kao da je neugodno reći – „Ja jesam mlada, tek mi je šesnaest, sedamnaest, osamnaest gdina, i uživam u tome što mogu živjeti lijepo, čisto, djevičanski i radosno! Sjećamo se kako je s jedne strane  zaprepaštenje, a s druge strane divljenje, izazvala mlada glumica Edita Majić  kad je odlučila postati redovnicom karmelićankom, i to u domovini  sv.Terezije Avilske, daleko od svih dragih ljudi i svoje domovine. Svi, bez obzira jesu li odobravali njenu odluku ili nisu, poštivali su je.  U Rimu i danas možemo vidjeti crkve posvećene redom mladim djevojkama, djevicama – mučenicama, koje su radije birale smrt nego udaju za nekog mladića, jer su  iskusile  takvu ljepotu djevičanske ljubavi Isusa i Njegove Majke,  da joj nisu  nisu mogle odoljeti.  I danas se u najsvečanijem dijelu mise spominju svetice – djevice i mučenice. One  su, s razlogom, zaslužile svaku pohvalu, kao i djevice i mučenice ovih dana koje su, kao redovnice, u Jemenu ubijene. I kad nije „krvno mučeništvo“ kao njihovo ili sv.Cecilije, sv.Katarine, sv. Agneze i ostalih djevica prvih krćanskih stoljeća, ono je „tiho mučeništvo“, jer – kako je jednom rekla (uskoro) sveta Majka Terezija: “Kad Tebe, svoju ljubljenu zaručnicu Isus zagrli s križa, trnje s njegove krune mora Te raniti!“ Djevičnska ljubav, predanje Bogu, te  po Njegovu nadahnuću izabrana i prihvaćena – uvijek je isprepletena s boli, ali  i radosti, kao  u „Pjesmi nad pjesmama“, gdje se Zaručnica i Zaručnik traže i vole – do boli!

U proljeće, kad sve ponovno živi i cvjeta, sva raskoš i ljepota života, prirode i cvijeća jednostavno je – pohvala djevičanskoj ljubavi između Boga i čovjeka, te Boga i svega što je On stvorio s Ljubavlju i s radošću.

Ana Penić, MM