Ponizni poput Isusa

Često vidimo kako se djeca, a nerijetko i odrasli, ‘mjere’ tko je veći, jači, bolji, brži, zreliji, sposobniji, nadareniji, pametniji, kvalitetniji, uspješniji, odgovorniji, ‘jednakiji od jednakih’ Isus daje jasno načelo po kojemu se svi koji žele biti njegovi, imaju ravnati: ‘Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!’ Nipošto ne na prvom mjestu, nego sluga. Koliko li je izraza u našemu jeziku, društvenom i crkvenom, koji govore o častima koji neki nose: predsjednik, ministar, preuzvišeni, prečasni, velečasni, direktor, rukovoditelj, nadglednik, šef smjene, odgojitelj, profesor, učitelj, doktor. Nisu li svi navedeni, najprije pozvani služiti. I ostati ponizni.

Da, to bi značilo da ako je netko već izabran da bude prvi, predvodnik, to nije zato da on bude gospodin i gospodar, kojemu drugi služe. Naprotiv, on mora, po Isusovoj riječi, biti sluga svih, prvi preuzeti odgovornost, prvi se uhvatiti u koštac s problemima, prvi podmetnuti leđa, biti na čelu kolone. Možemo biti ljuti i razočarani strukturama koje pokazuju suprotno, ali svijet se neće promijeniti ako revolucijom dokinemo postojeći poredak u njemu; jer neki red se mora znati i mjesto svakoga pojedinca u njemu, ali ako sve to ispunimo kršćanskim, Kristovim duhom, svijet će biti oslobođen od nepravde. Kršćanin će znati i svoje ambicije držati na uzdi. Tko se prepusti zavisti i ljubomori, eto mu izvora svađa, pa i ratova i svakoga zla. A sve to polazi iz naše nutrine – rekao bi nam Isus – očisti unutrašnjost posude svojega života i sve ti je čisto. Sve polazi od nas. Od naše svakodnevice.

Žeđ za moći i priznanjem, za prvim mjestima, koja tinja u svima nama, Bog će preobraziti u posvemašnje sebedarje prema našim bližnjima samo ako mu dopustimo. Bog daje milost i istinu, ali mi moramo dati svoju slobodnu volju koja je spremna za suradnju do kraja. Pitanje odnosa među nama kršćanima nije pitanje moći: ‘Tko je najveći među nama ili tko je na prvome mjestu?’, nego je to pitanje ljubavi i služenja: ‘Kako ti i u čemu mogu pomoći?’. Kršćanstvo je alternativa neuljudnom poimanju života. Isus nas na to poziva a na nama ostaje sloboda izbora: čuti i prečuti, i ostati živjeti kao svi drugi, ili čuti i povjerovati, i na Isusov način svoj život postaviti. Biti posljednji u ljudskim očima počesto znači biti prvi u Isusovim očima. A tako često to zanemarimo. A ljudsko priznanje kratkog je vijeka. Dok s druge strane ono Božje priznanje jedino vrijedi i na njega treba usredotočiti svu pažnju.

Poniznost i skromnost tipična je vrlina kršćanina. Isus nam je najveći uzor. On nije došao da bude služen nego da služi. Njegovati u srcu spremnost i raspoloživost na služenje, biti ponizan i skroman u zahtjevima i željama znači ispravno shvatiti Isusa. Jer gledati drugačijim očima na ljude oko sebe i ono što nam Bog omogućuje i dariva, nije Isusov pogled. On se posvema posvetio služenju. I od svojih učenika očekuje ponizno služenje. Poniznost otvara sva vrata. Oholost i stavljanje sebe u prvi plan udaljava nas od Isusa. Trajna je to napast. I s njom se valja iskreno suočiti. Jer, konačno, nije najvažnije ono što će ljudi vidjeti, već ono što Bog vidi i vrednuje, a to zasigurno nisu riječi i postupci koje će ljudi primijetiti i vrednovati, to nisu prva mjesta na kojima nas ljudi časte, to nisu titule i časti, već ono jedino što pred Bogom vrijedi jest ponizno i iskreno služenje. Pitanje je do čije nam je pohvale stalo, ljudske ili Božje. Ova ljudska, prolazna je i kratkog vijeka. A Božja, ona se proteže u vječnost. Zato valja ozbiljno shvatiti Isusovu riječ: ‘Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.’ Ponizni kršćanin Isusov je učenik. Jer je ponizan poput Isusa.

Matej Glavica