Pozvao si mene davno…
foto: Rastimo u Gospodinu
Pozvao si i mene, davno,
na pragu života,
u noći besmisla,
dok srce mi je spavalo,
a um logiku skepse uspješno nametao…
Probudih se… U noći…
I dozvolih srcu da Te čuje kao nekoć
mali Samuel…
I dozvolih srcu da Te čuje…
Probudih se… U noći…
Razaznah Tvoj glas dok sam se još
nesigurno na svoje noge osovljavala…
Doteturah do Tebe…
I od tada je počelo sve.
Hvala Ti za mnoge moje
strpljive Elije…
Jer nije bilo, nit jest,
lako sa mnom, Gospode…
I za Duha Tvojega kojim me obdari 
da sjenu ne zovem suncem,
a mrak svjetlom…
Probudio si me.
Iz sna tlapnje…
…jednoć davno
dok sam živjela, a umirah…
Sad umirem, a živim…
I dođoh i vidjeh
Da stanuješ u domu siromaha,
u srcu djeteta,
u vapaju crne Golgote,
u suncu jasna Uskrsa…
Dođoh i vidjeh
da stanuješ
tamo gdje bih Te ja izbjegla tražiti,
u maglama teškim zastrim horizontima,
u snijegom zatrpanim stazama,
u morima iz kojih se ne rađa
i u koje ne ide počinuti sunce,
u pitanjima mnogim što moždane rasturaju,
u bonacama i neverama,
u orkanima i lahorima…
Dođoh i vidjeh
gdje stanuješ…
A Ti?
Cipele mi skinu i štap uze,
Svake me sigurnosti oslobodi,
I skinu mi masku što skrivala me od mene same
I ogledalo mi dade…
od istine njegove najviše bježah…
I oduze mene meni…
Gledam Te srcem, jer jedino mi to nisi uzeo,
i pitam se:
jesam li Te opet našla ili opet izgubila???
Moj Rabbi, gdje stanuješ?
Valerija B.
17.01.2009.
Izvor: zupa-vodice.hr
