Pravi sam Šokac, ali bećar nisam. Od milja me zovu don Camillo

VLČ. IVAN JURIĆ: NEPOZNATA STRANA SVEĆENIKA, “DOBROG ANĐELA” OVISNIKA, VOZAČA TRAKTORA, GASTRONOMA, LJUBITELJA GLAZBE I DOMAĆIH ŽIVOTINJA, SKUPLJAČA PRIČA, ŠOKCA I NESUĐENOG POLICAJCA

Vlč. Jurić svojedobno je rekao Levaku da ima “svećeničku facu”. E… da mu se Levak usudio ispovjediti, brzo bi dobri župnik promijenio mišljenje

U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim facama. Ovaj put skrušeni ministrant Tomislav Levak pokušava iz svojega sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

Vrijeme je Božića i humanitarnog djelovanja pa je red došao na vlč. Ivana Jurića, župnika župe Preslavnog Imena Marijina u Donjem gradu i vrijednog suradnika Zajednice Cenacolo, gdje već niz godina pomaže ovisnicima. Prvo smo zajedno vozili traktor, zatim smo obišli domaće životinje na imanju obitelji Lovković, u Vinogradskoj ulici, i popili domaću rakijicu u župnom uredu, a na kraju smo glumili ministranta omiljenom i susretljivom osječkom svećeniku. Prije ispovijedi koja je potrajala, u opuštenom nam je razgovoru otkrio “nepoznatu stranu Ivice”.

Da odmah razjasnimo, zovete li se zapravo Ivan ili Ivica?

– Rođen sam kao Ivan i službeno se tako zovem. To ime stoji u svim mojim dokumentima, ali gotovo svi zovu me Ivica. U mojem rodnom selu Đurići često sam i Ivo.

Đurići? To je negdje na krajnjem jugoistoku Hrvatske?

– Da. To je malo selo sa 130 kuća na samoj granici koje, na žalost, izumire. Kada sam imao mladu misu 1990. godine, bilo je 526 stanovnika, a prema ovom zadnjem popisu stanovništva ima ih jedva 200. Često kažem: Rođen sam “Bogu iza nogu”, a eto sada služim Bogu.

Znači li ime sela da u njemu ima najviše Đurića? Ili možda baš Jurića?

– Jurića. Povijest kaže da smo mi poslije odlaska Turaka prvi došli u selo. Baš je ove godine objavljena knjiga “Jurići/Đurići (1701.-1945.)” amaterskog povjesničara Ivana Ćosića-Bukvina iz Vrbanje, u kojoj se to objašnjava. U početku se selo zvalo Jurići, ali je kasnije, negdje u 19. stoljeću, vjerojatno pod utjecajem istoka, promijenilo ime u Đurići.

Možda biste vi onda mogli promijeniti prezime u Đurić? (smijeh)

– Ne bih, ovo je ipak originalnije. Uostalom, što ću kada sam Jurić. (smijeh)

Jeste li od malih nogu redovito, baš svakoga dana, išli na mise?

– Ne, jer Đurići nemaju svoju župu. Zato sam u župnu kuću prvi put ušao tek kada sam otišao u sjemenište. Kad sam bio mali, mise u našoj crkvi u Đurićima, i to samo nedjeljom, dolazio je predvoditi jedan svećenik iz župe u susjednim Račinovcima, kod kojega sam i ministrirao. No, iz mojeg sela nitko nikada prije mene nije postao svećenik.

Kako ste se onda odlučili postati baš to?

– Oduvijek sam to želio, otkad znam za sebe. Evo, recimo, ja sam odrastao s poznatom pjevačicom tamburaške glazbe, Viktorijom Kulišić-Đenkom, koja je nekoliko godina mlađa od mene. Ona je kao dijete uvijek pjevala na klip kukuruza i igrala se pjevačice. Ja sam na posljednji počinak ispraćao preminule pse, mačke i slično. Činio sam to s velikim sažaljenjem, a mama me onda znala grditi i govoriti da je to “grijota”, grijeh. Znao sam se igrati i na čardaku gdje sam imao zvona i zvonio s njima. Onda bi susjedi govorili: Eto, Ivo opet služi misu. (smijeh)

Dakle, roditelji, ili netko drugi, nisu utjecali na vaš izbor životnog poziva?

– Majka je jako pobožna žena, a otac baš i nije. Držao je do ljudskih vrijednosti i bio je vjernik, ali nije redovito nedjeljom išao u crkvu. Recimo, nije govorio “svećenici”, nego “popovi”… Kada sam im najavio da želim ići u sjemenište, majka me podržala, a otac je rekao: “Eto, Ivo, ako već voliš živjeti u disciplini, idi u miliciju”. (smijeh) No, za mene nije bilo alternative. Mislim da ne bih bio nešto drugo.

A da ipak morate izabrati neko drugo zanimanje?

– Hm, ne znam… Bio bih možda novinar, to je jako zanimljivo zanimanje. Ili veterinar, jer jako volim domaće životinje – konje, krave, pse, mačke i druge.

Koje životinje najviše volite?

– Svinje! Moj je did prije imao čopor velikih crnih svinja kakve danas više ne možete vidjeti u našim šumama. Kao dječak volio sam ići s njim. To mi je bila velika čast.

Znate li raditi sve poslove u seoskom domaćinstvu?

– Znam! Svatko tko je rođen u takvom malom selu morao je to naučiti još u djetinjstvu. U kući se nije pitalo volimo li i što ćemo raditi, nego se moralo raditi. Meni je uvijek najdraže bilo čistiti staju.

Zašto? Mnogi od toga bježe zbog prljavštine i neugodnog mirisa.

– Meni staja ne smrdi, nego miriše. Čak sam i za vrijeme trodnevnice za mladu misu pomagao kod kuće u štali i svinjcu. Ja sam pravi Šokac, seljak i stočar.

Hm, a bećar? (smijeh)

– Nisam. Taj mentalitet mi je jako blizak, ali me školovanje u bogosloviji usmjerilo drukčije. Već tada sam za Đurićane postao svećenik i to me odijelilo od mojeg tamošnjeg društva. I morao sam dosta paziti na svoje ponašanje. Na primjer, prvi sam put u diskoklubu bio tek kao mladi župnik u Osijeku. Tada sam s grupom mladih išao u Oxygene, da jednom vidim disko, da ga doživim. I ostao do 1 sat iza ponoći.

Uh, što ste “zaglavili”… Jeste li u disku i zapjevali?

– Nisam, ali kažu da imam lijep glas. Što je sreća, jer sam svećenik pa moram pjevati. (smijeh) Po vrsti glasa sam tenor II., no ne bih nikada došao na audiciju u “Lipu”. Mislim da sam sada prestar za to.

To nije točno, vrata su vam otvorena, pjevanje opušta. Kako se vi opuštate u slobodno vrijeme?

– Volim slušati glazbu, a najviše tamburaše i klasičnu glazbu. To je dosta čudno za nekoga tko dolazi iz spačvanskih šuma… (smijeh) Za mene je “I kad umrem, pjevat će Slavonija” druga himna, koju u svatovima redovito forsiram da pjevamo između izvedbe službene himne Lijepa naša i izricanja Očenaša. Što se tiče klasike, najviše volim Mozarta, i rado ga puštam čak i u crkvi. Također, volim čitati i skupljati različite priče, sada i na računalu. Najviše jednostavne pričice, čak i s ulice, koje u sebi kriju dubine pa ih onda koristim u predavanjima i propovijedima, da ljude natjeram na razmišljanje.

Gledate li televiziju?

– Jako slabo. Pratim vijesti, čisto profesionalno. Priznajem, tu i tamo znam pogledati neke “laganije” filmove, a pogledao sam i nekoliko epizoda “Sulejmana Veličanstvenog”.

Vjerovat ću vam na riječ… Čuo sam da ste dosta slabi u sportu.

– Uh, točno, dobro si se informirao. Recimo, pokušavao sam igrati nogomet, kao i svi dječaci, ali nisam bio dobar. Posebno u odnosu prema mojem bratu koji je izvrstan nogometaš… Nekada sam si, čisto zbog druženja, u bogosloviji za vrijeme korizme znao za pokoru uzeti igranje nogometa. Nije me to radovalo. Ipak, rado sam organizirao utakmice i polaznike vjeronauka puštao da se malo istrče za loptom.

Uvijek me zanimalo: Kako i gdje svećenici provode svoj godišnji odmor?

– Kako tko? Ja volim ići na more, obično na Cres i u okolicu Zadra. Tamo se volim kupati i biti aktivan. Nikada se nisam izležavao na plaži, to mi se čini dosadnim. Ponekad pročitam neku dobru knjigu. Na moru pocrnim strašno, vratim se k’o Cigo.

Što sve mora proći netko da bi postao svećenik?

– Meni je bilo dosta zanimljivo. Prvo sam završio četiri niža razreda osnovne škole u Đurićima pa četiri viša u Račinovcima. Bio sam dosta živ i nemiran na satima, ali nikada me nisu izbacili ili kažnjavali. Kao učenik nisam bio odlikaš, nego vrlo dobar, a pred kraj godine znao sam navući prosjek. Šteta što nije bilo vjeronauka, jer bi prosjek bio još veći… (smijeh). Nakon toga otišao sam u dječačko sjemenište na Šalati, potom sam gotovo 15 mjeseci bio u JNA, pješadija u slovenskom Novom Mestu, a poslije toga sam upisao, šest godina studirao i završio teologiju u Đakovu.

Mnogi vas doživljavaju kao dugogodišnjeg donjogradskog župnika. No, vi ste prošli mnogo župa, zar ne?

– O, da. Nakon završene teologije, prvo sam bio na praksi u Biskupskom ordinarijatu u Đakovu kod tadašnjeg biskupa Ćirila Kosa. Drugi sam dio prakse odradio u selu Bošnjaci, a zatim sam pet mjeseci bio kapelan u Donjem Miholjcu. U Osijek sam stigao uoči Domovinskog rata, u veljači 1991. godine, u današnju konkatedralu, kod pokojnog prečasnog Stjepana Bogdanića. Poslije sam još devet godina bio u župi sv. Luke u Josipovcu/Višnjevcu, a sada sam već osam godina ovdje u Donjem gradu.

Priznajte, jeste li ikada iz sjemeništa bježali u “slatki život”?

– Stvarno nisam. Bio sam prilično discipliniran. Jedino sam mogao biti ozbiljniji na studiju, dosta mi je žao što nisam. Bio sam student “onako”, imao sam svakakvih ocjena. Priznajem, u to sam si vrijeme mogao dati više truda, a ne često pribjegavati kampanjskom učenju za ispite. Neke sam kolegije jako volio, poput pastoralne i fundamentalne teologije, duhovnosti… No, nisam, recimo, volio filozofiju. Bila mi je dosta teška. Ipak sve sam položio, a da nikada nisam pao na ispitu. Ali na kolokvijima sam padao.

Prati vas glas da ste zato dojavljivali ako bi drugi bježali iz sjemeništa?

– Ma neee… Otkud vam to? Današnjem nadbiskupu Marinu Srakiću, koji je tada bio rektor teologije, nisu bile potrebne takve, kako bismo rekli, ulizice i špijuni, što smo posebno cijenili kod njega. On je sam zaključivao i bio je vrlo korektan.

Je li vam netko od spomenutih svećenika uzor?

– Svakoga od njih – Kosa, Bogdanića, Srakića – cijenio sam i cijenim, kao i neke druge. Ali jedini pravi uzor mi je Isus Krist.

Očekivano. Uoči ovoga razgovora vozili ste nas u vašem službenom automobilu, crnom Golfu “šestici”, u kojemu, pohvalno, slušate Hrvatski katolički radio. “Otkidate” li na skupe aute?

– Ne, mnogo više volim – traktore! To je isto valjda došlo s odrastanjem na selu. Ni to nas se nije pitalo. Bilo je: Ivo, moraš ići na njivu, dotjerati traktor… Nikada se, kao dvojica moje starije braće, nisam mogao pohvaliti da sam neki sjajan traktorist, ali naučio sam voziti traktore već s 10-11 godina. I morao sam slušati stariju braću, jer sam za njih uvijek bio “mali Ivo”.

Jeste li se ikada utrkivali traktorom? Ili možda slupali s njim?

– Nisam, traktorom se radilo, ne utrkivalo.

A koliko traktor ima brzina? I koliko ste ga najbrže vozili?

– Ima ih svakakvih, a mi smo imali Zetora koji je imao četiri brzine. Ne znam koliko sam brzo vozio, ali sam uglavnom bio u trećoj, ha-ha…

Ja u životu nisam vozio traktor. Biste li me uspjeli brzo naučiti?

– Pa ako znaš voziti auto i ako brzo kužiš stvari, a čini mi se da kužiš, brzo bih te uspio naučiti.

Otkrijte nam – jeste li se ikada toliko zaljubili u nekoga, da ste razmišljali o odvraćanju od svećeničkog poziva?

– Da je postojala, to bi se vjerojatno i dogodilo. Ili me možda ni jedna nije htjela, tko zna. (smijeh)

Dakle, od žena ništa. Otvoreno recite – imate li kakvih drugih poroka?

– Moj se najveći porok vidi na meni, a to je jelo. Zbog toga više volim nositi bijele svećeničke halje u kojima izgledam mršavije i mlađe. (smijeh) Rado i mnogo jedem, iako sam ne kuham, jer ne znam i ne stignem. Znam ispeći kavu, skuhati čaj i kavu. Duboko cijenim one koji kuhaju, jer je to zahtjevan i nezahvalan posao. Ako si dobar, ništa se na kraju ne vidi, jer se sve pojede.

Savjetujete li druge da trebaju smršavjeti?

– Ne, posebno žene. Dapače, svim punašnijim ženama govorim kako nikako ne smiju držati dijetu i izmršavjeti, jer će im se lice naborati. Ovako ostaje zategnuto i izgledaju mlađe. (smijeh)

Zanimljiv savjet. Iskreno, omakne li vam se ikada da ne poštujete post petkom?

– Ja imam nizak tlak i za mene je petak dosta velika pokora. Bude mi radost kada petkom moram ići u goste i, što ću kada su ljudi već spremili – jedem. (smijeh) Nema jela koje ne volim.

Što je s ostalim porocima? Cigarete, alkohol…?

– O cigaretama nećemo. Što se tiče pića, ništa nije loše u umjerenoj dozi, osobito ako su vino i rakija jako dobri, kao kod nas u Slavoniji. Recimo, svaki put iza nedjeljne mise u župnom dvoru popijemo rakijicu kao aperitiv za ručak. To je poznato. Neki se zezaju kako nam je to “druga pričest”, a okupi se i 20-30 ljudi.

Poroci se, na žalost, često pretvore u ovisnost. Koja je, prema vašem mišljenju, najgora?

– Teško je reći, jer sve šteti zdravlju i ljudskom duhu. Alkoholizam je breme Slavonije, ali narkomanija je možda teško i veće zlo. Već 12 godina vanjski sam suradnik u Zajednici Cenacolo, u Šarengradu, doživljavaju me kao jednoga od njih. Razvio sam sposobnost da u desetak minuta prepoznam vrste narkomana. Je li “kemičar”, odnosno koristi li LSD ili slično, ili ga udara izravno u glavu poput kokaina i heroina… Onda im pokušavam pomoći razgovorom. I kocka je gadna, ali o njoj tek prikupljam literaturu.

Kako ste uopće počeli surađivati s Cenacolom?

– Nikada nisam mislio da imam afiniteta za to, čak sam prije prolazio pokraj ovisnika da me nisu doticali. Onda se dogodila tragedija, smrt jednoga mladića u župi sv. Luke, koji je, izgleda, bio u doticaju s marihuanom. Tada sam vidio kako je ovisnost dosta zavladala među mladima, a bio sam nemoćan, jer nisam imao iskustva. Igrom slučaja povezao sam se sa Cenacolom.

Zašto nosite titulu jednog od najomiljenijih osječkih svećenika? Upravo zbog ovakvog ljudskog pristupa ili…?

– Ne bih rekao da sam među najomiljenijima, ali vjerojatno se znam približiti ljudima i neki me vole. Međutim, sigurno ima i onih koje sam nenamjerno povrijedio, čega nisam bio svjestan. Njih molim da mi oproste. Nekada mi ljudi znaju reći da sam tijekom propovijedi gledao i govorio baš o njima, a ja nemam pojma.

Prošle godine, na krštenju djeteta moje kume, rekli ste mi kako ja trebam otići u svećenike. Zašto?

– Jedna njemačka izreka otprilike, prevedeno na hrvatski, kaže – imaš brevijarsku njušku. Drugim riječima, imaš svećeničku facu. Nije ti to nikada nitko rekao?

Priznajem, nije. Dosta dobro me poznajete. Što mislite, koliko bih morao Očenaša i Zdravomarija ispovijediti da okajem sve svoje grijehe?

– Ovisi što si sve radio i kada si se zadnji put ispovijedio, ali mislim da ne bi mnogo.

Hvala. A biste li me u ovim godinama zbilja primili za ministranta?

– Pa imamo mi takve ministrante. I osječki gradonačelnik Krešimir Bubalo sve do ženidbe bio je ministrant kod mene.

Dogodi li vam se često da župljani s vama razgovaraju o seksualnim pitanjima? Kako onda reagirate?

– Ponekad da. Nemam osobnog iskustva, ali mi svećenici jako smo dobro educirani o tim pitanjima koja zadiru u moralnost ljudskoga života.

Što kažete na nadimak “osječki don Camillo”?

– Taj mi je nadimak nadjenuo moj prijatelj, ugledni teolog Ivica Šola. Meni je to O.K. Don Camillo je pozitivan, možda u nekim stvarima malo smiješan čovjek. Kada sam bio mlađi, mnogo više sam razmišljao što ljudi misle o meni i ostavljam li dobar dojam u javnosti. Sada mi je najveći cilj dati dobru sliku ljudskosti i suvremenog lica Crkve, kao normalne institucije u službi čovjeka, u kojoj žive normalni ljudi i nastoje se boriti sa svojim slabostima. I biti što više ljudi, a zatim i kršćani.

Imate li možda biskupskih, nadbiskupskih ili čak kardinalskih ambicija?

– Nisam o tome baš razmišljao. To su u Crkvi velike časti, ali i goleme odgovornosti. Čudno mi je da ljudi silno čeznu za tim. Ja sam prilično počašćen što sam župnik u Donjem gradu, u jednoj velikoj i časnoj župi, s golemim mozaikom dobrih ljudi.

Molim vas, uputite božićnu čestitku čitateljima Glasa.

– Isus se rodio u štalici, a taj ambijent je prilično smrdljiv i zaudara. Ima svakakve stoke koja je često lakoma i zločesta. Nije čudno što se Isus rodio baš tamo, jer je ona slika cijeloga društva, a cijeli svijet je nalik golemoj, smrdljivoj staji. Jer gdje Bog ide? Tamo gdje je potrebna pomoć, da raskuži sve zlo i smrdljivost čovječanstva. Sretan i blagoslovljen Božić svim ljudima dobre volje!

Za kraj, imate vi priliku mene bilo što pitati, a ja vam moram isto ovako brzo i kratko odgovoriti.

– Dobro. Je li novinarski posao težak?

U načelu da, ali ima i ovakvih lijepih i zanimljivih intervjua.

– Drago mi je.

 

Moj je ispovjednik Bubalov stric

Priznajte, jeste li ikada slučajno opsovali neki lik iz Biblije?

– Nikada. Što se tiče psovki općenito, znalo mi se omaknuti kada sam bio dječarac, ali kada sam otišao u sjemenište, nekako je to ostalo iza mene.

Koji vam je najomiljeniji lik iz Biblije?

– A, Isus, Bože moj. Isus i Gospa. I možda Petar kao najljudskiji lik iz Biblije. Bio je siroče, po naravi sangvinik, a znao se oduševiti, ali i povući kada je bila frka, pa se onda pokajati. Tipični ljudski lik koji se cijeli život borio sam sa sobom, a na kraju postao prvi papa.

Kome ste u životu dali najviše pokore i zašto?

– Pokora je za mene mistično i iznimno sveto područje. U ispovijedi čovjek do kraja razgolićuje dušu i ono što čujem nikada, nikako i nikome ne prepričavam.

Pošteno. Koliko se vi često ispovijedate? I kod koga?

– Zanimljivo pitanje. Gotovo svaka dva tjedna. Prije sam se ispovijedao kod patera Modesta, on je bio divan svećenik i legenda Osijeka. Kada je on umro, prebacio sam se u Donji grad, kod velečasnog Ivana Bubala, strica današnjeg gradonačelnika. Sada je u mirovini, a to je svećenik vrlo svetoga života i iznimno ga cijenim.

A tko vam je najveći lega među osječkim svećenicima?

– Imam mnogo prijatelja, ali najviše se družim s vlč. Matom Gašparovićem, župnikom u župi sv. Ćirila i Metoda. Bili smo nerazdvojni tijekom školovanja, a okolnosti su htjele da budemo u susjednim župama.

PET “ILI-ILI”

STARI ILI NOVI ZAVJET?

– Novi zavjet. Jer u njemu više nema “oko za oko, zub za zub”, nego “ljubite jedni druge”.

MASSEY FERGUSON ILI JOHN DEERE? (vrste traktora)

– Na traktorima Zetor i Massey Ferguson sam odrastao, ali sada je ipak John Deere. Imam ga i vozim u Cenacolu.

BOŽIĆ ILI USKRS?

– U Božiću živim, ali više volim Uskrs, jer mi je jači. Tada Bog ne samo da je došao k nama, već je trpio, umro za nas i otkupio nas.

OSIJEK ILI ĐURIĆI?

– Uh, teško, ali ipak Osijek. Ponosim se Đurićima, ali tamo sam živio samo 15 godina. Osijek je dio mene i smatram se Osječaninom.

VODA ILI VINO? (smijeh)

– Gemišt! Jedan mi je prijatelj psihijatar rekao da je opasno samo piti vodu. (smijeh)

Preuzeto s: http://www.glas-slavonije.hr/img/glas-logo2.gif