Prebogat Bogom

FRANJO ASIŠKI
Asiz, 1181. – Porcijunkula, 4. listopada 1226.

Pripremio: Nebojša Gunjević

Kraj onoga što je „poput umjetnine pod čekićem mnogostrukih nevolja prispio do savršenstva“ leži odjeća od kostrijeti koja ne može biti siromašnijom

Nije li čudno što je od smrti čudesnoga asiškog sveca, čije ime znači onaj koji je slobodan, trebalo proći gotovo osam stoljeća kako bi jedan papa uzeo ime Franjo i je li možda već davanje sebi takvoga imena papama moglo biti problem?

Obrat
A Franjini problemi nisu počeli rođenjem jer je rođen u trgovačkoj obitelji kojoj nije nedostajalo bogatstva a u društvu je bio omiljen zbog svoje veselosti i pameti pa i stoga što je „volio slavlja i avanture“.
Od mladih je godina darežljiv prema siromasima i s dvadeset je u zatvoru gdje obolijeva pošto je zarobljen u ratu između Asiza i Peruggie. Po povratku se odlučuje pridružiti križarima no na putu „k nekom vojvodi“ blizu Spoleta Krist ga u viđenju pita zašto ostavlja „zbog siromašnog čovjeka bogatog Boga“ i upućuje neka se vrati kući.

Postaje „uzor poslušnosti“ i intenzivno moleći očekuje „Gospodinov nalog“ shvaćajući kako „duhovna trgovina ima početi s preziranjem svijeta, a vojnikovanje u vojsci Kristovoj“ „pobjedom samog sebe“, što se u svem svom intenzitetu pokazuje u susretu s gubavcem gdje se nakon prvotne „strahovite odvratnosti“ Franjo spušta s konja, ljubi ga i stavlja mu novac u moleću ruku.

Ruševine
Oblači „duh siromaštva, osjećaj poniznosti i čuvstvo najdubljega suosjećanja“, brine o gubavcima i siromašnim prosjacima nerijetko svlačeći svoju odjeću kako bi ih obukao, a s poštovanjem i samilosno pritječe „u pomoć i siromašnim svećenicima, napose opremom za oltar, da bi tako bio dionikom bogoslužja“. Prolazeći van grada kraj crkvice Svetoga Damjana, „koja je zbog velike drevnosti prijetila da bi se mogla srušiti“, „na poticaj Duha uđe u nju“ i uronjenomu u molitvu glas mu s križa triput nalaže: „Franjo, pođi i popravi mi kuću, koja se, kako vidiš, ruši!“ „Sav se dao na izvršenje zapovijedi s obzirom na popravak materijalne crkve, premda se glavni smisao riječi odnosio na onu Crkvu koju je Krist stekao svojom krvlju“. Uzima očeve tkanine i odlazi u Foligno gdje prodaje sve pa i konja na kojemu je došao te svećeniku pruža novac za popravak. Ovaj ga iz obzira prema njegovim roditeljima odbija primiti a otac ga, pošto je novce bacio u prozorčić crkve, batina, stavlja u okove i odvodi biskupu „da se pred njim odrekne očinske baštine“.

Franjo se svlači a robu predaje ocu i nazočni na potpuno ogoljenu tijelu vide pokornički pojas i čuju što se dotad nije čulo: „Do sada sam te zvao svojim ocem na zemlji, a sada mogu bezbrižno reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, kod koga sam pohranio sve svoje blago i u koga sam stavio sve pouzdanje svoje nade“.

„Zatim se ljubitelj najdublje poniznosti preselio gubavcima.“ “Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom, ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u feudalnom društvu nalazi pristalice među narodom” i ubrzo mnogi počinju slijediti stope onoga koji je visio samo o Bogu te nije dopustio da ga itko i išta više baci u lance. Koji se ovisnostima bogatstva, časti i vlasti, koje su okivale tadašnju Crkvu čineći je nesposobnom u snazi Duha vršiti svoje poslanje, uspijeva potpuno oprijeti, do kraja ušavši u Ljubav.

Smrt
I sada, na samrti, onaj kojemu je sam Svevišnji objavio kako mora „živjeti po načinu svetog Evanđelja” i koji je shvatio “kako je Siromaština bila draga Sinu Božjem i da ju je sada već cijeli svijet na neki način odbacio“ te da je ona onaj evanđeoski biser kojega treba kupiti, leži pred braćom kojoj je otkrio pravo lice Evanđelja gol na podu u staroj crkvici Majke Milosrđa na mjestu Porcijunkula u šumi dva kilometra od Asiza koja je bila zapuštena premda „su se ondje često ukazivali anđeli“ i u kojoj se bio nastanio i koju je popravio. „Sveti je čovjek volio to mjesto više negoli ostala mjesta na svijetu“ možda i stoga jer je tu „po Božjem nadahnuću osnovao Red male braće“, i tu je želio umrijeti.

– Ja sam svoje učinio, a što treba da vi učinite, neka vas o tome pouči Krist! – pogleda upravljenog u Nebo govori onaj čija je riječ “bila slična gorućem ognju” i prodirala “do dna srca” mirišući “nadahnućem Božje objave”, koji je snagom Kristova „imena izgonio đavle, liječio bolesne i, štoviše, snagom je svoga govora smekšavao okorjela srca na obraćenje“, kojega su slušali i nerazumni stvorovi i koji je propovijedao i pticama i cvjetovima i “opominjao na božansku ljubav i poticao na radosnu podložnost: usjeve i vinograde, kamenje, šume, i svu ljepotu polja, vodene izvore i zelenilo vrtova, zemlju i vatru, zrak i vjetar”, lijevom rukom prekrivajući ranu na desnomu boku koju mu je skupa s onima na rukama i nogama Bog utisnuo prije dvije godine. Izgleda „poput umjetnine pod čekićem mnogostrukih nevolja prispio do savršenstva“, a kraj njega njegova odjeća koja ne može biti siromašnijom.

I „kad su Svečeva braća, ranjena čudesnom strelicom suosjećanja, proplakala”, ne mareći o njegovim riječima kako “samo oni koji pripadaju vragu idu smrknuta čela, a mi se moramo veseliti u Gospodinu”, onaj koga je zvao svojim gvardijanom shvatio je što želi te je “uzeo tuniku, pojas i gaće pa je sve to donio Kristovu siromašku i rekao: ′Ovo ti kao siromahu posuđujem, a ti uzmi snagom svete poslušnosti!′ Sveti se čovjek zbog toga obradovao. Klicao je od radosti i ruke uzdigao prema nebu. Veličao je svoga Krista što, rasterećen od svega, k njemu odlazi slobodan. Sve je to učinio iz ljubavi prema siromaštvu te nije htio imati ni svoga habita, nego samo posuđena od drugoga. Očito je da je u svemu htio biti suobličen s Kristom propetim, koji je visio na križu siromašan, pun bola i gol.“

PJESMA STVOROVA
Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri, tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki. Tebi to jedinom pripada, dok čovjek nijedan dostojan nije ni da ti sveto spominje ime. Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim, napose s bratom, gospodinom Suncem: od njega nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije. Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno, slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja. Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj. Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama. Njih si sjajne i drage i lijepe po nebu prosuo svojem. Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Vjetru, po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini, i po svakom vremenu tvojem, kojim uzdržavaš stvorove svoje. Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestrici Vodi, ona je korisna, ponizna, draga i čista. Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć. On je lijep i ugodan, silan i jak. Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri i majci nam Zemlji. Ona nas hrani i nosi slatke nam plodove, cvijeće šareno i bilje donosi. Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje i podnose rado bijede života; blaženi koji sve podnose s mirom, jer ćeš ih vječnom okruniti krunom. Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti, kojoj nijedan smrtnik umaći neće. Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu; a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj, jer druga im smrt nauditi neće.

POHVALA BOGU
Ti si svet Gospodin, Bog jedini,
koji čudesa stvaraš.
Ti si jak, ti si velik, ti si svevišnji.
Ti si svemogući kralj.
Ti si, Oče Sveti, kralj neba i zemlje.
Ti si trojstven i jedini Gospodin,
Bog nad bogovima.
Ti si dobro, svako dobro, najveće dobro,
Gospodin Bog živi i istiniti.
Ti si ljubav, sveta ljubav.
Ti si mudrost, ti si poniznost,
ti si ufanje moje, ti si ljepota,
ti si blagost, ti si sigurnost,
ti si mi spokojstvo, ti si radost,
ti si nada naša i veselje.
Ti si pravednost,
ti si umjerenost, ti si sve naše
bogatstvo do zasićenosti.
Ti si ljepota i blagost, ti si moje utočište.
Ti si mi čuvar i branitelj, ti si zaklon moj.
Ti si rashlada. Ti si naša nada,
ti si vjera naša.
Ti si naša ljubav.
Ti si sva naša naslada,
ti si naš vječni život:
veliki i divni Gospodine,
svemogući Bože,
milosrdni Spasitelju.