PRESVETO SRCE ISUSOVO I BEZGREŠNO SRCE MARIJINO

„Pokaži nam svoju dobrotu kojom obasiplješ svako stvorenje

da svagdje  i u svemu tvoju slavu promatramo“

Iz Molitve Časoslova 14. Nedjelje kroz godinu, Jutarnja

Ove, 2016. godine početkom  srpnja su se, dan za danom, poklopile tri lijepe pobožnosti Crkve:

„Devet prvih petaka Presvetom Srcu Isusovu“

„Pet prvih subota Bezgrešnom Srcu Marijinu“ i

„Prva nedjelja u mjesecu –molitva za duhovna zvanja“

– Jesmo li uvijek svjesni što slavimo kad odlučimo izvršiti „Devetnicu prvih petaka“ Presvetom Srcu Isusovu?

Kad su učenici mog osmog razreda prihvatili pobožnost Devet prvih petaka, o. Božidar Nagy, DI im je postao vodič kroz duhovnu avanturu u koju su ušli ne znajući zapravo – što je to. Ali, iz mjeseca u mjesec bivalo im je sve draže ići najprije na ispovijed, izmoliti krunicu, biti na misi i pričestiti se svakog prvog petka tijekom školske godine. Osjećali su se ljepše, lakše, slobodnije i – kreativnije. Duhovno čišćenje savjesti svakog prvog petka, te razmatranje o Srcu Isusovu i njegovoj ljubavi prema posrnulom čovjeklu,  pokazivali su njihova lica sve ljepšim, postajali su radosniji mladići  i djevojke, koji  su i međusobno bivali sve bolji prijatelji. Ljepota njihovih „prvih petaka“ pokazala je svima nama u školi “Kako je lijep čist naraštaj!“ Postajali su sve  svjesniji – i svoga dostojanstva i Božje ljubavi, koja ih je sve više oslobađala od svakoga straha.

Tijekom devet prvih petaka, prihvaćanjem sakramenata ispovijedi i Euharistije, mi sve više postajemo svjesni neiskazive ljubavi Božje prema svakom čovjeku, ali i svoje ograničenosti i grješnosti. Postajemo skromniji, jednostavniji, ponizniji i svjesniji da nam je potrebna Isusova ljubav, da nam je potreban On, jer je „blaga i ponizna srca“, jer je lijepo i blagoslovljeno –živjeti  čiste duše i čista srca. Vrlo lijepo je to formulirao jedan dječak: “Kad se ispovjedim, osjećam se čistije nego kad se otuširam!“  Po ustrajnoj pobožnosti ispovijedi i pričesti tijekom devet uzastopnih prvih petaka  Isus nam obećaje svoj blagoslov u životu i bliskost  u času smrti, na prijelazu iz života u Život. Kao što smo tijekom devet mjeseci tjelesno rasli i sazrijevali do punine spremnosti da izađemo u svijet  rođenjem od svoje majke, tako nam tijekom devet mjeseci Bog daje potrebno vrijeme  da se duhovno razvijamo i sazrijevamo – za Život nakon života, kadgod taj čas došao. Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu čini nas boljim ljudima, spremnijim slijediti Isusa kamo god nas Njegova ljubav vodi, sigurni da je On uvijek s nama, da će nas privinuti na svoje srce, jer je to Srce – znak kolikom smo ljubavlju voljeni!

Što štujemo kad molimo „Pet prvih subota“ Gospi u čast? Zašto pet subota, a ne devet kao „devet prvih petaka“?

Kad častimo Blaženu Djevicu Mariju – najprije se u duhu zagledajmo u nju, promatrajmo njezino lice i njezin život kakvom ga opisuju Evanđelja. Što će naša duša osjetiti u dodiru s Njezinom dušom?. Prihvaćanje, razumijevanje i povjerenje: “Dijete moje, samo se nasloni na moje Srce i osjetit ćeš koliko te volim! A volim te, jer volim Boga, jer znam da te je On povjerio meni.“ Marijino gledanje Boga je očaravajuće. Na njezinom licu, u njezinom pogledu odražava se zadivljenost Bogom! Isusova Majka je sva Božja! Ona gleda  nebo, zemlju, sva stvorenja, okom nevina djeteta, koje svom Ocu vjeruje do kraja, kojemu se divi i kojega svakim svojim dahom slavi!  Ona živi, diše, udiše i izdiše“ Slavu  Bogu“. Ne bi bilo čudno da je Isus svoje učenike naučio  moliti „Oče naš“, bar prvi njegov dio, jer ju je naučio slušajući svoju majku kako moli.  Marija je djevojčica, djevojka, supruga i majka  –  sretna, svjesna da je“milosti puna“ da je samo Presveto Trojstvo ljubi, da je Duhom Svetim ovita. Ona je susjeda, rodica, teta, strina, Učiteljeva majka, ali uvijek „jednostavna službenica Gospodnja“ bez obzira gdje se nalazi i što radi. Nenametljiva, srdačna, žena koja očarava svojom jednostavnošću, uz koju se svatko može odmoriti i tijelom, i dušom, i duhom! Sva uronjena u Bogu – ona je sva okrenuta nama i našim potrebama!  S nama dijeli ljudsku narav, ljudske brige, tjeskobe, nedoumice, jer –  začeta je i i rođena kao svako drugo ljudsko biće: od oca i majke, voljena i željena i od svojih roditelja i od Boga. Toliko nam je bliska, da spontano razgovara s jednostavnom djecom i jednostavnim ljudima gdjegod se i kadgod se negdje ukazuje vidiocima. Oni  s njom razgovaraju kao s najbližom prijateljicom. Slijedeće, 2017. godine Crkva slavi 100. godina Gospina ukazanja djeci, u Fatimi. Od njih traži  da čine pokoru za grešnike, i po njima daje pobožnost  „Pet prvih subota?“ Zašto baš pet? Predmnijevam (iskustvo rada s djecom) da je Gospa – nasmiješena i radosna, djeci pokazala ruku i raširila prste govoreći: “Ovoliko ćete prvih subota moliti…“ dok je u drugoj ruci držala krunicu! Na ruci je pet prstiju. Djeci je to razumljivo, jer je  to jedna cjelina: to je cijela jedna ruka, a s krunicom u drugoj – savršeno jasna poruka! „Pet prvih subota zaredom izmolite krunicu, razmatrajte otajstva – život moga Sina, ispovjedite se i pričestite“, govorila je.  Djetetu je pet subota zaredom kao starcu ili starici – pedeset godina! Cijeli život! S druge strane, to je broj koji je lako zapamtiti i slijediti, pa kad se navrši „pet prvih subota“, „kad se odmoli i mali prst na ruci“ –cjelina je  završena i savršena! To je jedna strana medalje.

Druga strana iste pobožnosti, kao i kod „Devet prvih petaka“ je „trnova kruna“ koju je nemoguće izbjeći, kao što je nije bilo moguće izbjeći ju  ni Isusu, ni njegovoj majci.

Isus, Sin Božji, svoju trnovu krunu nosi javno. Ljudska zloba je tolika da Onoga koga se ni na koji način ne može nadvisiti dobrotom želi uništiti svojom zloćom. Javno ga mnijenje ponižava, ismijava, ruga mu se, prezire ga! Uza sve muke koje je prorokovao Izaija – još mu na glavu stavljaju trnovu krunu!

Marijina kruna je spletena oko njezina srca! Nju se ne vidi, a ipak – jednako duboko ranjava i boli! Ona, Majka, sa svojim Sinom je ponižena i javno staje pod njegov križ da mu bude utjehom u smrtnom času. Ne obazire se na ono što mu drugi viču: “Siđi s križa ispasi sam sebe!“. Svojom postojanošću, stojeći ispod križa – svome Sinu i Bogu našemu – utjeha je  i blagoslov! Ona svoju trnovu krunu oko srca nosi diskretno, tiho, ustrajno i vjerno! Mrtvo tijelo svoga Sina, skinuta s križa,  uzima u krilo, ali krunu s njegove glave ne stavlja teatralno na svoju glavu, nego ju s nježnošću polaže sa strane! Isto tako ona i naše molitve, naše jauke, naša poniženja, naše strahove, naša omalovažavanja i uvrede prima kao svoje, to je trnje koje uvijek i iznova ranjava njezino biće. Kao sa svojim Sinom, Ona se prepoznaje i poistovjećuje s nama, Isus nas prepoznaje u Njoj! Kad mu Ona dolazi  s našim mukama, problemima, molitvama, tjeskobama, iskušenjima, poniženjima, jadima, pa i okajanim grijesima. On ne prihaća nas, nego svoju Majku u nama! Jer je sva Božja – sav naš život postaje Njezin život i – upravo zato – to je naš blagoslov! Isus svoju Majku kao Sin i Bog uvijek prihvaća puninom svoje ljubavi, i svaku joj želju i molitvu ispunjava, “jer je uvijek jednostavna službenica Gospodnja!“. Svaka molitva tijekom  „Pet prvih subota“ na čast Bezgrešnog Srca Marijina je i  novi biser na kruni slave Uskrsnuloga Gospodina.

U tom slijedu – moliti svake prve nedjelje za svećenike, za  nova duhovna zvanja – čisti je užitak! Nikad ne znamo  za koga molimo – možda za nekoga budućeg „sv.Antu“, budućeg „fra Zvjezadana“, biskupa, kardinala ili – papu! Bog se ne da nadmašiti ni u velikodunosti, niti u duhovitosti.

Pa… ako nismo, počnimo moliti već  slijedećeg  prvog petka, prve subote i prve nedjelje! Isus i Marija nas čekaju raširenih ruku  i s osmijehom, kako bi nas zagrlili svom svojom ljubavlju!

I s ove i s one strane vječnosti!

Ana Penić, MM

*1. puta objavljeno 3. srpnja 2016.