Priča o djevojčici Gari
Postoji jedna visoka planina,toliko visoka da miluje i samo nebo. Njeni vrhovi zapliću se o uzburkane oblake, tjerajući ih da pokažu sunce ili da plaču kada je kiša. Male pastirske kolibice razasule se po padinama Cincara čuvajući promrzle pastire, njihove priče i njihove tajne.
Tamnoputa pastirica Gara bila je najljepša od svih. Divili su se njenoj bujnoj crnoj kosi, koja je isticala plavo zelene oči i lijepo lice. Tankim dugim nogama bila je brža od ostalih.
Plijenila je svojom plemenitošću i dobrotom i pastiri Cincara voljeli su biti u njenom društvu.
Proljetno sunce izmamilo je gladne životinje na svježe padine Cincara. Znali su pastiri da je došlo njihovo vrijeme. S komadićem kruha i slanine u zobnicama opraštali su se od svojih roditelja, puni odgovornosti i ljubavi prema stadima ovaca koje život znače.
Gara je bila miljenica svoga tate i uvijek je dobila još i malo sira a da drugi nisu vidjeli. Okretala se vičući i pozdravljajući mamu i tatu sve dok ih je mogla vidjeti i čuti. A onda je zaorila planina Garinom pjesmom. Zapjevaše i ostali pastiri, penjući se sve više i više. Garino stado kao da se nije htjelo odvajati od nje. Gotovo da se spoticala o svoje ovčice.
Hodajući gotovo cijeli dan uz planinu, u proljetno predvečerje stigli su do planinske kolibe. Razasute ovce po planini izgledale su poput bijelih nakupina pamuka. Umorni pastiri izmolili su večernju molitvu uz tako im poznate zvuke blejanja ovaca i zavijanja vuka u daljini. Gara je izašla iz kolibe u kojoj je tinjala lojanica. Nikada nebo nije bilo tako načičkano zvijezdama i Gari se učini kao da ih može dohvatiti rukama. Zadivljena i sretna vratila se nazad u kolibu.
Okupljeni oko lojanice, zamotani u svoje deke pastiri i pastirice pričali su priče, iste one koje su davno pričali i njihovi roditelji o dobrim vilama i vukodlacima s Cincara. Kada je došao red na Garu, ona je izvadila knjigu tvrdih korica iz svoje šarene torbe i počela čitati priču jer je jedina znala čitati. Pastiri su je zadivljeno slušali, a ona je i sad bila ponosna na tatu koji je svu svoju djecu naučio čitati i pisati. Prva noć u planini bila je mirna, tiha i topla. To je ona noć kada se osjeti miris zemlje najavljujući proljeće. I stada su bila mirna, a nije ih uznemirivalo ni zavijanje gladnih vukova u daljini.
A onda… odjednom prodoran bolni plač ovce. Prepoznala je Gara svoju Belku. Izjurila je van u mrak, i potrčala prema Belki. Belka ju je tužno gledala. Dotrčali su i ostali pastiri. U Belkinim očima bio je ponos i strah. Gara je znala da će Belka imati malo janje i tome se radovala. Kako je voljela malu janjad. Belka je sve jače blejala a jeka planine u noći pojačavala je bol. Belka se nije smirila ni kada je ojanjila malo mokro, modro janje. I dalje je bolećivo gledala Garu. Još jedno janje. Belka je pala od umora. Znala je Gara da Belka to neće moći izdržati. Kroz glavu joj prostruji da mora dovesti pomoć i sjuri se niz planinu, u tamnu noć.
Trčala je, padala, dizala se, jurila, spotičući se o kamenje planine. Mora još prijeći mostić preko potoka nadomak kuće. Otopljeni zimski snjegovi Cincara rashladili su nabujalu vodu u proljeće. Gara se pokliznula i pala. Brzo je ustala i nastavila trčati. Mokra odjeća cjedila se s Gare, a otežale cipele od vode stvarale su neugodu. Jutro je bilo na obzorju, a Cincar je blistao na istoku kada je stigla kući. Žurno se popela na kat iznad pojate i zalupila verigom. Pospani su ukućani skočili, a Gara zadihano zavapi „Tata,tata“, Belka, Belka… janji se…
Dva… dva…“ I ponovo put planine. Tata je grabio čvrstim gorštačkim korakom. Znao je on koliko Belka znači Gari.
Sunce je zalazilo za Cincar kada je čuo još uvijek tužno blejanje Belke. Kao da je čekala Garu. Ležeći na zemlji molećivo je pogledala uplakanu Garu i zauvijek zaklopila oči. Tek nestašno, tanko blejanje dva janjeta prenulo je nepomičnu Garu od šoka. Tata priđe Gari, nježno je privi uza se i poljubi u čelo, koje je bilo nekako čudno toplo. Lice joj je žarilo a oči sjale.
Noge su joj počele klecati. Tata ju je unio u kolibu i umotao u deku. U drugom uglu utopljeni u tvrdu čoju dva su janjeta dozivala majku. Gara se tresla.Tata ju sa dekom uze u naramak i ponovo se uputi u mrak niz tvrdu, strmu planinu. Oko Gare su plesale vile sa Cincara, zvijezde treperile i padale u ponor. Čula je i šum nabujalog potoka. Pogled joj odleti na vrh Cincara.
Garine oči su utonule u san… dugi, dugi, dugi. Gara spava. Svi vi koji osvojite Cincar, ili vi koje osvoji Cincar sjetite se Gare, koja je ljubila tu divnu i ponosnu planinu tamo na jugu Bosne.
Mojoj mami
Ružica Jalšovec
(Rođena sam 1952.godine u Osijeku. Završila sam Filozofski fakultet u Osijeku. Radim kao profesor glazbene kulture u OŠ Selnica. Uz glazbu, ljubav prema poeziji i kratkoj priči ispunjava moj život.)
