PROPOVIJED POMOĆNOG BISKUPA ĐURE HRANIĆA

Elizabeta Kulundžić pokopana je 3. rujna na groblju sv. Ane u Osijeku, u prisutnosti rodbine, svih članica Obitelji Malih Marija i mnogobrojnih prijatelja. Obred pokopa vodio je vlč. Florijan Kvetek, župnik župe sv. Josipa Radnika u Osijeku, u prisutstvu pomoćnog đakovačko-osječkog biskupa  Đure Hranića i 12 svećenika. Potom je slijedila misa zadušnica za pokjnu Elizabetu u crkvi sv. Josipa Radnika. Sv. misu je slavio biskup Hranić u koncelebraciji s ostalim prisutnim svećenicima. Tom prigodom održao je slijedeću propovijed:

PROPOVIJED POMOĆNOG BISKUPA ĐURE HRANIĆA

na sv. misi zadušnici za pokojnu osnivateljicu
Svjetovnog instituta „Obitelj Malih Marija“
gospođu Elizabetu Kulundžić

održanoj u župnoj crkvi sv.Josipa Radnika u Osijeku, 3.rujna 2012.

Evanđeoski odlomak kojega smo čuli dio je Isusove molitve na posljednjoj večeri. Dobila je ime „velikosvećenička“ jer se Isus u njoj obraća Ocu u trenutku u kojemu mu prinosi samoga sebe za nas. U toj molitvi on prihvaća smrt koja će uslijediti sutradan te ono što je bilo čin nasilja, on pretvara u vrhunski čin ljubavi, u dragovoljno umiranje za braću, za sve nas. On, svećenik i žrtva, u toj molitvi moli za samoga sebe, za apostole i za sve one koji će vjerovati u njega, za Crkvu svih vremena (us.Iv 17, 20).

Molitvu započinje riječima: “Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe“ (Iv 17,1). Proslava koju Isus moli za sebe, kao Veliki svećenik, je ulazak u cjelovitiju poslušnost, poslušnost koja će ga dovesti do potpunijeg sinovstva:“ A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe, onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo“ (Iv 17, 5). Ta raspoloživost i ta molba su prvi čin Isusova novog svećeništva, koje se sastoji u potpunom darivanju sebe samoga na križu. Sin Čovječji je proslavljen u umiranju na križu za braću, jer
Ljubav je prava slava, Božja slava. Tako je ta molitva zapravo bila više od jedne molitve i izražavanja pune raspoloživosti prihvatiti, slobodno i velikodušno nasilnu smrt. Ta je molitva istodobno početak proslave Sina Čovječjega, koja će svoj vrhunac doseći sutradan u smrti na križu.

Smrt kao proslava. Nije li smrt gđe Elze Kulundžić i trenutak vrednovanja njezinog vjerničkog identiteta i života koji je u potpunosti bio ispunjen posvećenjem Bogu i evangelizacijskim poslanjem Crkve, osobito među djevojkama: učenicama, studenticama, radnicama. Za njezina života to je djelovanje bilo i različitote interpretirano te prihvaćeno.
No, s određenim vremenskim odmakom moramo priznati da njezin život i djelo zavrjeđuju poštovanje; da su njezino djelo i smrt proslava Boga.

Zato smo za ovu prigodu oproštaja od pokojne teta Elze izabrali te smo pročitali drugi dio Velikosvećeničke molitve, koja je ustvari Isusov zagovor, molitva Ocu za učenike koji su bili s njim. Oni su ti za koje Isus može reći Ocu:“Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali“ (Iv 17, 6). „Objaviti Božje ime ljudima“ je ostvarenje nove Očeve prisutnosti u narodu, u ljudskom rodu.

A što je drugo bio život drage Pokojnice, negoli odvažan i zauzet pokušaj ostvarenja nove Očeve prisutnosti u Osijeku i našoj biskupiji u vrijeme kad je Bog bio progonjen i shvaćen kao diverzija i narodni neprijatelj. Životno svjedočanstvo i djelovanje drage Pokojnice bio je njezin vjernički odgovor u kojemu ona poput BDMarije Bogu dopušta da do kraja zahvati i oblikuje njezin život, te nastoji da on uđe i djelatno bude prisutan u životima tolikih, osobito mladih ljudi. Danas se mnogi vole nazivati karizmaticima. No, karizmatici nisu oni koji se sami tako nazivaju, nego oni koje drugi kao takve prepoznaju. A za život i nastojanje eta Elze možemo mirno i bez pretjerivanja reći upravo to: Osnivanje Svjetovnog instituta Malih Marija predstavljalo je i predstavlja pravi karizmatički odgovor Crkve na našim prostorima na potrebe vremena. I zato na taj njezin odgovor možemo biti ponosni i trebamo ga znati vrednovati. Svjetovni institut Malih Marija rođen je kao odgovor na istinske potrebe Crkve u Osijeku u razdoblju osobito od 60-tih do 80-tih godina prošloga stoljeća, kad se Osijek snažno razvijao i rastao brojem svojih stanovnika, te se počeo razvijati kao školsko i svučilišno središte. Postajao je gradom mladih: domaćih, koji na studij više ne odlaze u Zagreb, nego ostaju kod kuće; i istodobno gradom u kojega iz seoskih sredina na školovanje, na studij i na rad dolaze i u kojemu ostaju mnogi mladi ljudi.Ona osjeća da je mladima u njihovu mladenačkom traženju, potrebno pomoći otkriti Boga i iskustvo njegove ljubavi. Kao žena osjeća se poslana posebno djevojkama kako bi, lišene podrške svojih obitelji i sredine iz koje su došle ovamo u Osijek, produbile svoj vjernički identitet, sačuvale čistu i zdravu mladost, te svaka od njih otkrije Božji poziv za sebe i pošle u život svjesno prianjajući uz taj poziv, kojega je Bog stavio pred njih, kojega je Bog dao njima. Nastojala je svakoj pojedinoj pomoći da otkrije koji je Božji poziv za nju, ali ne površno, nego doista duhovno, iz kršćanske perspektive. Poziva li je Bog na doista posvećeni život u braku i obitelji, da to bude kršćansko svjedočanstvo ili je poziva na posvećeni život kroz redovničke zavjete?! I kako znamo, ne samo vi, članice OMM, nego i tolike druge djevojke koje su bile s njom, i prije nego što je Teta Elza započela s Institutom, i kasnije, završile su u različitim drugim, redovničkim zajednicama. I kako rekoh u uvodnim riječima, tolike od djevojaka, kasnije udanih žena, doista, ja koliko poznajem i koliko sam ja uspio vidjeti, i doznati da su neke od njih dale svoja svjedočanstva o Teti, jer nije ona o sebi nikad posebno govorila, kao što je to i inače kršćanski život: ‘Da ne zna ljevica, što čini desnica’, da je tolike djevojke pomagala, i vi ste kao OMM pomagale tolike studentice, a vidim da su to kasnije, kad su postale žene, imale uzorne obitelji, i da su izvrsno odgojile djecu, i da su to upravo bile obitelji koje su bile stupovi tolikim zajednicama ovdje u gradu. Evangelizacijski odgovor Crkve u ovome gradu, po teta Elzi bio je ne kopiran, niti uvezen izvana, nego se razvijao ovdje, u ovoj sredini, te je prerastao u pravi karizmatski odgovor ove domaće Crkve na potrebe evangelizacije vremena u kojemu je tadašnji papa Pavao VI (1965. godine) pisao svoju encikliku o evangelizaciji pod naslovom Ecclesiam suam – Crkvu svoju. Mi vidimo, ’65. je Papa izašao s tom enciklikom, ’73. je bila godina vjere, sada opet imamo godinu vjere, imamo Sinodu biskupa o novoj evangelizaciji… Vidite, ona u ovo vrijeme, i ponovno, nakon 30 godina kad se toliko toga promijenilo sigurno osjećamo, da su ove prilike, zasigurno drugačije od onih prije 30 godina, ali su izazovi evangelizacije, naviještanja, produbljenja vjere itekako aktualni. I kamo li sreće kad bismo imali takvih osoba, koje tako duboko osjećaju s Crkvom, proživljavaju potrebe Crkve i nastoje uliti svu svoju ljubav onako kako najbolje znaju i umiju. Taj odgovor pokojne teta Elze, na potrebe evangelizacije mladih, osobito djevojaka u ovome gradu, je jedinstven u našoj biskupiji; jedan je od rijetkih i malobrojnih u bivšoj državi; ali je doista, taj njezin doprinos predstavljao dobar, pogođen, snažan, a nov autentično kršćanski odgovor u novom vremenu, koji je na tragu duboke tradicije Crkve, no istodobno moderan i usklađen s onim što se događalo i u sveopćoj Crkvi u to vrijeme.

Ja ne znam, ima li bolja definicija i vašeg SI OMM, od one koju smo čuli u današnjem Evanđelju: Biti u svijetu a ne biti od svijeta. Biti u svijetu, potpuno u svijetu, ali ne biti od ovoga svijeta. U središtu Isusove velikosvećeničke molitve za učenike je posvetna molitva. Isus govori Ocu; „Posveti ih u istini. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga“(Iv 17, 16-19). Posvetiti znači prenijeti neku stvarnost – osobu ili stvar – Bogu u posjed. U tom posvećivanju su prisutne dvije komplementarne dimenzije: s jedne strane „odjeljivanje“, „odvajanje“ iz okruženja čovjekova osobnog života da bi se moglo biti potpuno darovan Bogu; a s druge „poslanje“, misija. Upravo zbog činjenice da je darovana Bogu, posvećena osoba postoji za Boga i druge ljude, darovana je Bogu i ljudima. Darovati Bogu znači ne biti više za same sebe, već za sve. Posvećen je onaj koji je, poput Isusa, izdvojen od svijeta i odvojen za Boga s jednom zadaćom i upravo zato je na raspolaganjiu svima. No, što to znači biti posvećen u svijetu, i ne biti od svijeta. Za gđu Elzu i za članice Obitelji Malih Marija to je značilo i znači nastaviti Isusovo poslanje, biti darovana Bogu i ljudima, ali ne u samostanu, nego u redovitosti obiteljskoga, radničkoga života, ne u redovničkoj uniformi, nego na diskretan i za ljude neočekivan način u civilnom odijelu; ne biti zaštićen samostanskom klauzurom, nego živjeti u okolnostima u kojima žive i svi drugi ljudi, biti zajedno s njima, a biti drugačiji od njih, biti potpuno za njih; biti za evangelizaciju, za svoj i njihov osobni susret s Bogom i za potpuno posvećenje.

Na uskrsnu večer, Uskrsli, ukazavši se svojim učenicima, je rekao:“Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ (Iv 20, 21). Nisu slučajno prvioh pet djevojaka priopćile teta Elzi upravo na Uskrs 1969. da su spremne kao posvećene ići u svijet.

Isus je posve dovršio Očevo djelo te se njegova molitva, kao i njegova žrtva, proteže sve do svršetka vremena. Gđa Elza se trudila koliko god joj je bilo moguće dati strukturu, kanonski oblik i ustroj svome djelu i tako ga dovršiti u onome što je njoj bilo moguće. I to je ostvarila. Godine 1975. postigla je kanonsko priznanje Svjetovnog instituta Malih Marija.

Isus moli da njegovi učenici budu jedno. U snazi tog, primljenog i čuvanog, jedinstva Crkva može kročiti „u svijetu“, a da ne bude „od svijeta“ (usp. Iv 17, 16) i živjeti poslanje koje joj je povjereno da svijet vjeruje u Sina i u Oca koji ga je poslao. Crkva postaje tada mjesto u kojem se nastavlja samo Kristovo poslanje:“izvesti svijet“ iz otuđenosti čovjeka od Boga i samoga sebe, iz gliba grijeha, da iznova bude Božji svijet.

Čitanje sv.Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme,
dok su bili za večerom, reče Isus:
„Oče, objavio sam ime tvoje ljudima
koje si mi dao od svijeta.
Tvoji bijahu, a ti ih meni dade
i riječ su tvoju sačuvali.
Ja više nisam u svijetu,
no, oni su u svijetu,
a ja idem k tebi.
Oče sveti,
sačuvaj ih u svom imenu,
njih koje si mi dao:
da budu jedno kao i mi.
Dok sam ja bio s njima,
ja sam ih čuvao u tvom imenu,
njih koje si mi dao;
I štitio ih, te nijedan od njih ne propade
osim sina propasti,
da se Pismo ispuni.
A sada k tebi idem
i ovo govorim u svijetu
da imaju puninu radosti u sebi.
Ja sam im predao tvoju riječ,
a svijet ih zamrzi
jer nisu od svijeta
kao što ni ja nisam od svijeta.
Ne molim te da ih uzmeš od svijeta,
nego da ih očuvaš od Zloga.
Oni nisu od svijeta
kao što ni ja nisam od svijeta.
Posveti ih u istini:
tvoja je riječ istina.
Kao što ti mene posla u svijet
tako i ja poslah njih u svijet.
I za njih posvećujem samog sebe
da i oni budu posvećeni u istini.
Ne molim samo za ove
nego i za sve one
koji će na njihovu riječ vjerovati u mene:
da svi budu jedno
kao što ti, Oče u meni
i ja u tebi,
neka i oni u nama budu
Da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.

** Poslije sv. mise svi prisutni pozvani su u kuću Obitelji Malih Marija na agape.