”Rat je jedno nenormalno stanje u kojem se čovjekova vjera, ako nije postojana i čvrsta, vrlo lako otopi i nestane”

Poštovani čitatelji, da bismo obrisali prašinu zaborava koja se slaže na godine i sjećanja hrabrih, časnih i ponosnih ljudi – na heroje i žrtve Domovinskog rata, donosimo vam, drugi dio osobnog svjedočanstva Vukovarskog heroja i branitelja gospodina Damira Plavšića. Naš sugovornik je odlikovan Redom Nikole Šubića Zrinskoga, Redom hrvatskog križa, Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog pletera, Spomen plaketom Vukovar 1991., Spomenicom Domovinskog rata i Spomenicom domovinske zahvalnosti.

Gospodine Damire, koliko ste imali godina kada je počeo rat u Hrvatskoj?

Imao sam 21 godinu kada je započeo rat 1991. godine.

• Što Vam je bio poticaj da se kao mladić, aktivirate u obrani domovine?

Bio sam neopisivo sretan kada je proglašena slobodna i neovisna Država Hrvatska a koju je Hrvatski narod sanjao stotinama godina. Kada je počeo rat osjetio sam jaki poriv da branim tu našu mladu Državu a istovremeno sam bio svjestan da ako ju ne obranimo vjerojatno ju više nikada nećemo moći stvoriti. Moja ljubav prema domovini Hrvatskoj je bila toliko velika da sam bez obzira na veliku vjerojatnost da ću poginuti, odmah odlučio braniti Hrvatsku a upravo ta velika ljubav prema Hrvatskoj bio je dovoljan razlog da svoj život predam Bogu u zalog za slobodnu državu Hrvatskog naroda.

Riječ Branitelj uvijek pišem velikim početnim slovom, jer imam veliko poštovanje prema pravim, istinskim Braniteljima, posebno poštovanje prema dragovoljcima koji su iz cijele Hrvatske i svijeta došli u Vukovar i branili grad Vukovar, zbog toga jer… bilo im je jasno što se sprema, što će se događati, i bili su spremni svoj život predati na Oltar Domovine.

 

• Gdje je Vaša obitelj bila u to vrijeme?

Majka i otac su bili zajedno sa mnom na prvoj liniji obrane zapadnog dijela Sajmišta u Vukovaru. Dok je otac isto bio Branitelj i zajedno sa nama mlađima branio našu liniju za to je vrijeme majka kuhala za nas i naše suborce jer hranu nismo dobivali iz zapovjedništva obrane grada.

Zanimljivo je ovdje napomenuti da su se naše zapovjedništvo i spavaonica nalazili u jednoj napuštenoj kući odmah iza moje obiteljske kuće. Početkom kolovoza a najvjerojatnije temeljem dojave naš ih susjeda srpske nacionalnosti, jednog prijepodneva, zrakoplov je raketom gađajući naše zapovjedništvo pogodio moju kuću i uništio ju je. Tom prilikom moj je otac bio ozlijeđen od detonacije rakete a da je raketa ispaljena samo djelić sekunde kasnije bila bi uništena kuća u kojoj je bilo nas desetak Branitelja.

• Pretpostavljam da ste bili jako zabrinuti za svoju obitelj. Bili ste odvojeni jedni od drugih. Kako ste se tada osjećali?

Možda će ispasti da sam bezosjećajan ali moram priznati da se nisam previše brinuo za svoje roditelje. Naime, kada smo se povukli sa linije na Sajmištu moji su roditelji smješteni u atomsko sklonište sa ostalim ljudima tako da su bili relativno sigurni. Također, mi smo vodili gotovo svakodnevne borbe i život nam je cijelo vrijeme visio o koncu tako da sam se više brinuo za borbu, svoje suborce i civile koji su bili relativno blizu naše linije.

S druge strane, mojim roditeljima je bilo iznimno teško jer uopće nisu znali na kojoj se liniji ratišta borim i jesam li još uvijek živ. Svaki dan je ginulo minimalno deset Branitelja i civila a ovisno o danu bilo je i više desetaka ranjenih. Ja mogu samo zamisliti koliko je teško i bolno bilo mojim roditeljima kada nisu znali da li sam uopće živ a o toj boli najbolje govori posljednja stranica ratnog dnevnika koji je redovito vodio moj otac:

“Srijeda, 13. 11. 1991.
Jutros smo ustali bez svijetla, noćas je oko tri sata nestalo struje. Cijelu noć nisam ni tren zaspao, morile su me noć ne more zbog našega sina. Već danima o njemu nemamo nikakvih vijesti. Ne znamo na kojem je dijelu ratišta. Bez obzira gdje je, život mu je više nego ugrožen.

Četnika je svakog trenutka sve više, s novim superiornijim oružjem, a naš ih je svakog trenutka sve manje, bez oružja, hrane, vode… Sinoć je tako došao jedan gardist s Lušca i digao galamu jer danima ništa nije jeo, noćima nije spavao, a umire od žeđi. Ne možemo mu mnogo pomoći. Znam kako je tek onima koji ne mogu doći do centra grada zbog presječene komunikacije Vukovar – Borovo, možda je u toj grupi baš i naš dragi Sin.

Cijelu noć sam proživljavao nešto između sna i jave, mislim da nisam ni spavao, a proživljavao sam sinove dileme: on je umoran, neispavan, ozebao, gladan i žedan, bez streljiva …

Četnici i dalje napadaju, četnici i dalje vode svoj krvavi pir. Dvojba je što učiniti? Poginuti ili se predati ili pak otići u proboj? Ako moj sin i pogine, na ratištu se neće ništa bitno promijeniti. Isto tako i ako se preda. Ako se preda, a i to je za ljude, iza zarobljeništva dolazi i Sloboda. Ali ako pogine, tada više nema Ništa, tada sam izgubio Sve.

Dvojba je i treba li se sakriti u nekakvu rupu i čekati priliku da se izvuče, ali gdje se sakriti, kako preživjeti na tuđem teritoriju, uvijek se dođe njima u ruke.
Sinu sam mnogo puta govorio da ne želim sina HEROJA, nego ŽIVOG sina, da se mogu brinuti za njega i njegovu djecu. To su stravični osjećaji i pomisliti da izgubim sina, da ne znam gdje je poginuo i gdje mu se nalazi grob.

Nikada mi se nije dogodilo da ne mogu zaspati cijelu noć, ali nisam ni pospan, nisam u stvari ni želio spavati. U krajnjoj liniji nije mi ni stalo do sebe, ali na žalost, Sinu ne mogu pomoći, nitko mu ne može pomoći. Spasiti ga može samo naš dragi Bog, druge mu šanse nema.

Ipak, vjerujem i molim se da preživi ovaj krvavi rat i da iz njega izađe živ, čak i ako bude zarobljen, i to je za ljude! Noćas sam bio sa Sinom ne samo u mislima, nego nekako čvršće povezano, emocionalno, a možda još i čvršće. Taj je osjećaj nemoguće opisati.

Čvrsto vjerujem da je noćas, cijelu noć i Sin bio sa mnom u mislima, da je mislio na nas, ali u prvom redu da se BORI SAM SA SOBOM…“

• Gdje su bili Vaši susjedi i prijatelji? Jeste li zajedno sudjelovali u obrani grada?

Svi susjedi, svih nacionalnosti osim srpske a mlađi od 60 i stariji od 17 godina sudjelovali su u obrani naše linije. Srbi nam se nisu htjeli priključiti u obrani položaja a mi ih nismo niti prisiljavali ali smo se brinuli za njih i donosili im hranu i vodu isto kao što smo se brinuli i o Hrvatima.

Kada smo se povlačili sa tog položaja, obitelji srpske nacionalnosti nisu htjele ići sa nama već su ostali. Kada su liniju zauzeli srpski vojnici naši su ih susjedi grlili i ljubili, nazivali ih “oslobodiocima“ te su im odmah govorili sve podatke o nama braniteljima. Postoji mogućnost da su neki od naših susjeda Hrvata, zahvaljujući njihovim prokazivanjima, ubijeni nakon okupacije grada a među njima su: profesor Nađ, bolničar Baranjek, električar Janić, profesor Dubajić, moj otac Ivan Zvonimir Plavšić i još nekoliko susjeda civila i Branitelja.

 

• Iz Vaše knjige ‘Ne plači moj dobri anđele’, može se iščitati da ste vjernik. Što Vam je vjera značila u ratnom vremenu?

Praktični vjernik sam postao zahvaljujući mojim roditeljima koji su me tako odgajali i bili mi uzori u vjerničkom životu. U našoj obitelji uvijek su VJERA, OBITLEJ i DOMOLJUBLJE bili na prvom mjestu.

Postavili ste mi jako teško i bolno pitanje. Mislim da praktični vjernik ne može biti ratnik ali može i mora sudjelovati u ratu tako da u njemu sudjeluje na druge načine: u logistici, u ratnim bolnicama i skrbeći se o ranjenima, starima, nemoćnima…

Kao praktičnom vjerniku bilo mi je iznimno teško biti Branitelj a rekao bih i smrtonosno. Naime, Božja zapovijed “NE UBIJ“, meni je jedna od najvažnijih zapovijedi. Kada sam postao pripadnik Zbora narodne garde nadao sam se da će se ovaj sukob brzo riješiti i da neće biti pravog rata, međutim, prevario sam se, a rat je svakoga dana postajao sve gori.

Stalno sam se molio Bogu da me obrani od grijeha i stradavanja ali u jednom trenutku stavljen sam na veliku kušnju. Nastavio sam se boriti i jednom, kada sam pretrčavao cestu, u dubokom kanalu nekoliko metara od mene, čučao je mladić star oko 18 godina koji se smrznuo od straha. Gleda me i trese se ali je sav ukočen, gleda me svojim široko raširenim očima kao da je u meni vidio svoju smrt. Okrenuo sam pušku prema njemu ali nisam ga ubio, samo sam mu mahnuo rukom da bježi u smjeru iz kojega je došao.

Istog dana spašavam život jednom svom suborcu koji je gađao tenk ali ga nije pogodio kako treba pa mu je tenk vratio granatu koja ga je teško ranila i odbacila desetak metara na prostor po kojem su pucali neprijateljski vojnici. Bez razmišljanja i straha otrčao sam do njega i izvukao sam ga na sigurno… Čvrsto sam odlučio i dalje živjeti po Božjim zapovijedima te širiti mir i pomagati svojoj braći i sestrama.

Da pokušam zaključiti, kao iskrenom vjerniku, najteže mi je u ratu bilo ubijati, a sve strahote krvavog rata u Vukovaru i sva mučenja kojima sam bio podvrgnut u tri srpska logora izdržao sam samo zahvaljujući čvrstoj vjeri.

• Jesu li branitelji molili?

Vjerujem da su se mnogi Branitelji molili, svatko u sebi, većinom prije odlaska u akcije. Ja sam prije svake akcije molio molitvu koju sam osmislio samo za sebe a ide ovako:
Dragi Bože molim te spusti svoj očinski blagoslov na članove moje drage obitelji, na moju porodicu i rodbinu, na svu moju braću i sestre i na mene. Molim te učini da po tvom očinskom blagoslovu ne nastradam ja ili netko drugi, mojom ili tuđom krivicom ili zbog nekog predmeta ili zbog neke stvari ili zbog bilo čega drugoga. Molim te neka sve sa svima nama bude po blagoslovu tvoje očinske volje, Amen.

• Možete li se prisjetiti ratnika koji nisu imali vjere. Uočavate li razliku između vjernika i nevjernika? Što je vjera značila našim braniteljima?

Ratnici koji su bili ateisti, tijekom cijelog rata su bili nemirniji, nervozniji, strašljiviji a bojali su se smrti jer je za njihovo poimanje smrt bila kraj svega i iza nje nema više ništa. Mnogi vjernici tijekom rata prestanu živjeti po Božjim zapovijedima. Rat je jedno nenormalno stanje u kojem se čovjekova vjera, ako nije postojana i čvrsta, vrlo lako otopi i nestane. Ako nekom ratniku budu ubijeni članovi njegove obitelji ili suborac ili preživi zarobljavanje i mučenje, vrlo lako će izgubiti vjeru, srce će mu postati obavijeno tamom a u mislima će imati poriv za osvetom.

Sa druge strane vjerujem da su mnogi Branitelji tijekom ratnih strahota postali vjernici ili su pak učvrstili svoju vjeru. Znate, kada čovjek shvati da on ne upravlja svojim životom i kada preživi situacije za koje nema logično objašnjenje tada povjeruje da je sve od Boga i da sve ovisi o Božjoj svemogućoj odluci.

• Što je vjera značila naš im braniteljima? Možete li navesti neki konkretan primjer?

Vjera za Branitelja koji je bio praktični vjernik značila je sve. Mogu navesti svoj primjer. Tijekom rata stalno sam imao Boga uz sebe, ne na mojoj strani već je on stalno bio svuda oko mene i svih nas. Često sam mu se obraćao sa kratkim molitvama ali i zahvaljivao na svemu: na tome što sam preživio neku akciju, na tome što nisam poginuo tijekom ranjavanja, na noći bez eksplozija granata, na preživjeloj ptici…
Meni je vjera davala hrabrost i utjehu i ljubav i smirenost i ostale plemenite osobine a posebno mi je pomogla kada sam odlazio u smrt više puta. Naime, kada su me vodili na strijeljanje zahvaljujući svome Bogu osjećao sam potpunu smirenost, olakšanje i hrabrost.

• Možete li navesti neki događaj za koji ste uvjereni da se dogodio zahvaljujući Božjoj pomoći?

Naravno, izdvojio bih jedan od mnogih. Naime, tijekom samo jedne borbene akcije na Priljevu trebao sam poginuti ako ne ujutro onda oko podneva a ako ne oko podneva onda sam trebao poginuti poslijepodne ali Bog je vjerojatno imao razloga da me ostavi na životu. Bog me je iz potpuno nemogućih situacija u kojima je teoretska mogućnost preživljavanja ravna nuli izvukao bez ozbiljnih ozljeda. Recimo, uskočio sam među neprijateljske vojnike i nakon okršaja ostao sam živ u nastavku borbe ulijećem u kuću a jedan suborac nekoliko sekundi nakon moga ulaska proviri i dobije snajperski metak u čelo. U nastavku pucam iz jedne sobe a prema meni dolijeću ručne bombe i eksplodiraju ispod prozora a tenk puca u kuću te trećim projektilom probija zadnji pregradni zid i ulijeće u moju sobu a ja letim zajedno sa stolovima, daskama i žbukom. Toga istoga dana preživio sam i izvlačenje teškog ranjenika sa brisanog prostora po kojem je pucano… a bilo je mnogo ovakvih i sličnih dana tijekom obrane grada Vukovara.

• Kako biste vi kao vjernik odgovorili na pitanje: Gdje je Bog bio za vrijeme rata u Vukovaru i u Hrvatskoj? Zašto je dopustio toliku bol i patnju?

Ja kao vjernik duboko vjerujem da Bog za sve što radi zapravo radi za naše dobro jer nas bezgranično voli. Bog je cijelo vrijeme bio sa nama i u nama i u Vukovaru i u našoj Hrvatskoj.
Zašto je dopustio toliku bol i patnju? Samo dragi Bog zna razlog, a ja vjerujem da je upravo to što je dopustio bilo potrebno zbog nekog višeg ili općeg cilja. Recimo da nije bilo tragedije Vukovara ili Dubrovnika pitanje je da li bi Hrvatska država bila priznata i da li bi ju uopće uspjeli obraniti. Vjerujem da je zbog Vukovara puno ljudi odlučilo stati u obranu Domovine i da je porastao borbeni moral. Mnogi su postali iskreni vjernici, mnogi su se molili, mnogi su postali bolji ljudi…

• Kakav je Vaš odnos prema Isusovoj Majci Mariji? Doživljavate li ju kao svoju Majku?

Majku Božju smatram svojom majkom koja je uvijek uz mene i u dobru i u zlu. Ona je sa mnom da me tješi a bezgranično sam joj zahvalan što je rodila Boga živoga. Nju smatram i majkom našeg Hrvatskog naroda a srce mi se zatopli kada čujem pjesmu: “Rajska djevo kraljice Hrvata…“

• Nebeska Majka puno znači hrvatskome puku. Što je značila hrvatskim braniteljima?

Bogorodica je naša majka koja nas tješi u svim teškim situacijama, ona je naša snaga i naš ponos. U ratu je mnogima krunica oko vrata simbolizirala Nebesku majku iako krunica nije bila oruđe za molitvu već mnogim Braniteljima nešto poput talismana za sreću ili zaštitu.
Upravo zbog toga ja nisam nosio krunicu oko vrata.
Tijekom rata nisam vidio nikoga od Branitelja da je molio krunicu niti da se moli ali vjerujem da se većina mojih suboraca molila u intimi, više Bogu nego Bogorodici. Krunicu su molile naše žene i majke u skloništima, u Hrvatskoj i svijetu a ja čvrsto vjerujem da nam je Bogorodica pomagala gdje god je mogla.

• U ratno doba bilo je jako prisutno tzv. hrvatsko zajedništvo. Možete li nam opisati neke situacije ili primjere tog zajedništva?

Mi koji smo ratovali a bilo je među nama suboraca koji nisu Hrvati, djelovali smo kao jedan jer samo tako možete uspjeti ako imate potpuno povjerenje u svoga suborca. To je ratno zajedništvo u kojem ovisite o suborcu a suborac o vama ali i znate da ako budete ranjeni oni će riskirati svoj život da vas spase.

Zajedništvo je vladalo i između nas Branitelja i civila svih nacionalnosti na položaju jer su oni ovisili o nama a mi o njima, mi smo ih branili i opskrbljivali a oni su nam kuhali i brinuli se o nama.

Zajedništvo Hrvatskog naroda u zemlji i inozemstvu dovelo je do toga da se Hrvatska vojska opremi i odupre agresiji a potom da nas međunarodno priznaju i na kraju da 1995. godine stanemo na svoje granice u Slobodnoj i Neovisnoj Državi Hrvatskoj.

NASTAVAK SLIJEDI!

Izvor fotografija: Privatni album Damira Plavšića

Prvi dio ovog jedinstvenog intervjua možete pročitati OVDJE.

Damir Plavšić svoje je svjedočanstvo napisao za portal OMM.