SIGURNI POBJEDNICI – MOLITVA I POST | Obitelj malih Marija

SIGURNI POBJEDNICI – MOLITVA I POST

Nešto se čudno događa u Hrvatskoj ove jeseni. Pored  korona virusa, koji je razbucao cijeli svijet,  kod nas iz dana u dan ima sve više pojava koje nas – zbunjuju… Događaje u lijepoj našoj domovini i svijetu (zbog korone) usporedila bih s događajima u Hrvatskoj od 1990., kad smo se odlučili za samostalnu državu, do oslobođenja Ante Gotovine u Haagu, 2012. i današnjice – kad, kako nam se čini,  nije baš „cool“ i „in“ reći da si Hrvat ili Hrvatica, muško ili žensko, niti – domoljub.

Reći tko si, što si, iz koje zemlje i koje kulture dolaziš, a pogotovo kad se priznaš katolikom, koji cijeni kardinala Stepinca – znači da si „out“ od suvremene kulture „otvorenog društva“, zapravo – svjetonazora koji je već sad ponaša  totalitaristički. U nekim  „modernim državama“ neprihvatljive su vrijednosti koje su svakom od nas rođenjem darovane, kao spol ili mjesto rođenja, recimo. U doba najveće krize u Sarajevu, devedesetih godina prošlog stoljeća, kardinal Puljić je rekao: “Mjesto u kojem smo rođeni je sveto mjesto. Pa u svakom osobnom dokumentu zapisan je bitan podatak: gdje smo rođeni“. Pokojni hrvatski akademik i pjesnik Ivan Golub je napisao: “Čovjek je stvoren  od zemlje, ali od zemlje na kojoj je rođen.“ Danas  reći da smo svi ljudi stvoreni od Boga na sliku Božju, kao muškarac ili žena, da su bračni par samo muškarac i žena, da volimo svoju domovinu  u nekim društvima i državama – već postaje opasno.

Kao da je cjelokupnoj prirodi i čovječanstvu negdje „puk’o film“ zbog silnih socijalnih zagađenja, zagađenja okoliša izvana i duša iznutra, i to grijesima, koje ne smiješ u javnosti ni zvati grijesima –  pa je cijela planeta jednostavno – podivljala! Zanimljivo je to… Prateći katoličke portale na internetu, vidimo da se i u Katoličkoj Crkvi pojavljuju neki nejasni duhovni smjerovi.  Recimo što je zapravo htio reći  kardinal koji  je naglasio da je njegovo srce 1968. kucalo lijevo. A svjedoci  smo da se sve što se u bitnom razilazi s Božjim planom s ljudima, koji su nam upisani u gene – vraća kao bolest, nasilje, društvena kriza i ratovi. Nekoliko mjeseci prije pošasti korona virusa, jedan je ukrajinski nadbiskup u Americi rekao da ga svijet danas  podsjeća na početak 20. stoljeća kad je sve izgledalo sjajno i bajno, kad  su svi obećavali raj na zemlji – „prosvijetljeno 20. stoljeće“ a koje se pretvorilo u strahotu i jezu prvog svjetskog rata, pa drugog svjetskog rata itd…

Hrvatska se približava danima sjećanja na razaranje Vukovara, stradanja Vukovaraca i užasa Ovčare… Sjećamo se pjesama koje smo slušali nakon izvještaja Siniše Glavaševića, koji je također ubijen na Ovčari: “Stoji grad!“ i „Gospodine generale“… Osobno poznajem majke, sestre i supruge hrvatskih branitelja koje su do bola zabrinute za svoje zarobljene sinove braću i supruge, molile, plakale i postile. Jedna je majka imala pet sinova branitelja i svaki dan je za jednoga od njih postila. Vegetarijanci bi rekli: “Pa bila je vegetarijanka. Zdravo se hranila, čestitamo!“ ali njoj su u mislima i molitvama bili njezini sinovi, zarobljeni, mučeni po srpskim logorima, samo zato što su branili svoj dom, svoj grad i svoju domovinu. Znala je koja je vrijednost posta i molitve krunice! Znale su to i majke, supruge i sestre čiji su muževi, sinovi ili braća bili zarobljeni u Vukovaru. Molile su i za njihove mučitelje, da im Bog prosvijetli pamet i dušu. Vrijednost molitve i posta je neprocjenjiva! Hrvatski branitelji, zatočeni u srpskim koncentracijskim logorima nisu slučajno oslobođeni 14. kolovoza 1992. Bio je to dan uoči Velike Gospe, Gospin dar majkama, sestrama i suprugama, koje su za njih molile i postile. Kako nas mediji svednevice  izvješćuju – možda idemo ususret vremenu kad ćemo se morati ispričavati i za pjesme koje smo pjevali, recimo za pjesmu „Moja domovina“, za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, i povratak preostalih Hrvata svojim domovima. Hrvati u Vukovaru danas su emotivno iscrpljeni i ogorčeni. „Nije to Hrvatska koju smo sanjali“ govore proživljavajući silnu nepravdu u društvu, pogotovo u  svom gradu, gdje susreću svoje mučitelje koji im se smiju u lice s porukom: „Tko nam što može?!“

„Nismo sanjali ovakvu Hrvatsku“ kao mantru ponavljaju mnogi… Nisam ni ja! Ni moji učenici u progonstvu u Austriji. Žao mi je što do sada nitko od učenika katoličkih srednjih škola i studenata teologije nije istražio, sustavno obradio i objavio diplomski ili maturalni rad o molitvenom  životu hrvatskih profesorica (jer su kolege profesori branili Hrvatsku) i njihovih učenika u progonstvu u mnogim zemljama Europe. I danas, kad se susretnemo, sa sjetom se sjećamo kako smo svaku večer molili krunicu, kako su učiteljice svoje učenike obilazile u  sobama i s njima molile, kako su zajedno stvarali sjajne priredbe za Božić i pravile razne rukotvorine, kojima su darivale prekrasne ljude, svoje domaćine… Još i više! Mi smo im pokazali  kako je lijepo svaki dan moliti, kako su prelijepa, blistava lica dječaka i djevojčica nakon ispovijedi, koju su katolici u Austriji, na primjer, već davno zaboravili. Ne znam imaju li naši vjeroučitelji ozračje u svojim učionicama, kakvo smo mi imali sa svojim učenicima u progonstvu. Molili smo se za slobodnu Hrvatsku i što brži povratak kući. I dočekali smo! 15. siječnja 1992. naša su djeca „tulumom“ proslavila priznanje Republike Hrvatske od zemalja Europske zajednice. Mislili smo da smo pobijedili – zauvijek.

Sarajevo, 22.11.2012 – Hrvatski general Ante Gotovina kazao je kako je tijekom ratnih operacija izvrsno suraðivao s generalima Armije Bosne i Hercegovine, a posebne je pozdrave u èetvrtak uputio ratnom zapovjedniku Petog korupsa Armije BiH Atifu Dudakoviæu dodajući kako nema osnova da bi se Dudakoviæa teretilo za bilo kakve zločine. Arhivska fotografija od 16.11.2012. godine prikazuje Antu Gotovinu tijekom dočeka na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.  foto FaH/ Dario GRZELJ/ ds

Nekoliko godina kasnije – šok! Nakon što je provedena najuspješnija UN-a mirovna misija u povijesti (1998.) i Hrvatska napokon postala cjelovita, kad smo mislili da je došlo vrijeme da odahnemo – 2001. godine pojavila se Carle del Ponte i strogo zaprijetila: “Antu Gotovinu, želim  vidjeti u Hagu zbog zločinačke „Oluje“! Ne sutra! Ne prekosutra! Sad!

 Šok nad šokovima!

Iz dana u dan pratili smo i hrvatske i strane TV vijesti (i CNN je bio tu) – šokirani… Je li moguće? Očekivali smo i od predsjednika Stipe Mesića, i od premijera Ivice Račana da joj se suprotstave. A ono muk! Rockeri bi rekli: “Ništa kontra Clare!“ Narod je ostao zatečen, nitko se nije usudio reći ni riječi, niti išta napisati… Što  bi radio moj stric, Stjepan Penić, novinar? Bi li pisao? Bi li govorio? Pa upravo je i ubijen zato da ništa ne napiše i ništa ne govori! Nisam  mogla samo slijegati ramenima i reći: “To se mene ne tiče!“ Jer – ticalo se! I mene i moga naroda! Pisala sam predsjedniku Hrvatskog sabora, svim društvenim i crkvenim institucijama, svim redovničkim zajednicama: „Zauzmite se za nevinog čovjeka, Antu Gotovinu! Molimo za poništenje optužnice!“ Dobila sam samo tri odgovora ohrabrenja. A kad je 7. prosinca 2005. haaška tužiteljica u Beogradu pobjednički (kao da je dobila zlatnu medalju na Olimpijadi) digla ruke i rekla: “Donosim vam radosnu vijest! Locirali smo Antu Gotovinu!“ bilo mi je kristalno jasno: “To je đavolski čin! Jer – gospođa del Ponte izrekla je anđeoske riječi pastirima koji su na poljanama pored Betlehema čuvali svoja stada: “Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod“ (Lk 2, 10). Sam Sotona, otac laži, nadahnuo je ove njezine riječi, kojima je htjela do srži poniziti hrvatski narod i sve patnje prouzročene agresijom JNA i pobunjenih Srba, od 1991. do „Oluje“ 1995., odnosno – do kraja mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Da se podsjetimo… Upravo tih dana, sjajni  mladi  hrvatski tenisači (Goran Ivanišević, Mario Ančić, Ivo Karlović i Ivan Ljubičić) osvojili su prvi Davis Cup za svoju domovinu, ali glavna vijest je bila  – haaška tužiteljica, koja je tražila „živog Antu Gotovinu“ kao Herodijada glavu Ivana Krstitelja! „Ogledni Sotonin čin“, bilo mi je jasno!

A kako pobijediti Sotonu, objasnio je Isus riječima: “Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati, osim molitvom i postom“ (Mk, 14, 29).

I odlučila sam… postiti za oslobođenje Ante Gotovine… Bio je to, na neki način, obračun s haaškom tužiteljicom kojoj su se hrvatski novinari dodvoravali, klanjali, a oni koji su to odbili – bili su brutalno odbačeni i zabranjeni! Kao u najgorem komunizmu! Godine su prolazile… iz godine u godinu, ljudi su sve manje mislili na nevinog Antu Gotovinu u Haagu, a sve više kako preživjeti do sutrašnjeg dana. Hrvatska je na svim područjima – sve više tonula… I dalje tone!

Ja sam, s druge strane, svoj post i krunicu doživljavala kao  veliku radost, neki Božji prkos. Osjećala  sam se kao „Gospina glasnogovornica“, sigurna u Njezinu pobjedu! Post i molitva su jednostavno postali  biblijski način svakodnevnog života, ključ pobjede, trasa po kojoj sam s još nekima radosno koračala, iako sam doživljavala i ismijavanja i čuđenja. I dočekala sam – Gospinu pobjedu nad Carlom del Ponte, nad Haaškim sudom, nad  međunarodnom zajednicom, hrvatskim političkim i društvenim establishemntom, ženama koje su cvrkutale hvalospjeve Carli del Ponte i njezinim torbama. Svoju radost podijelila sam  s hrvatskim narodom 16. 11. 2012. kad je Ante Gotovina pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije – zauvijek proglašen nevinim i slobodnim.  

Tog poslijepodneva  u Zagrebu su ga dočekali: najviši politički, društveni i crkveni dostojanstvenici i preko 100. 000 Hrvata i Hrvatica i građana Hrvatske. Gospa i ja smo bile pobjednice i to vrlo, vrlo ponosne pobjednice!

Zašto je sjećanje na te dane danas važno? Ne samo zato da se ne zaborave, nego zato da „ponovimo gradivo“: Molitva Gospi, Isusovoj Majci, krunica i post su sigurna, evanđeoska sredstva za pobjedu Dobra nad Zlom, Istine nad laži i pravde nad nepravdom, te duhovne radosti nad očajem i beznađem… A danas nam je to silno potrebno! Kao i 1991. i 1995. Zapravo – uvijek. Od sada do vječnosti! A mi smo – tu negdje! Između sada i vječnosti! S nama su Gospa i sveta djeca iz Fatime,  13. listopada 2020.

Ana Penić, MM

*1. puta objavljeno 13. listopada 2020.

(Visited 114 times, 1 visits today)

You may also like...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)