SJAJ TRNOVE KRUNE

Od početka svijeta je Božja ljubav spram svoga najuzvišenijeg stvorenja, čovjeka, bila veća od ljubavi za sav stvoreni svemir, sve što je već  ranije  stvorio – i nebo i zemlju, i svu raskoš, i neodoljivu ljepotu  biljnog i životinjskog svijeta na  zemlji. Čovjek je kruna stvaranja, i kao  muško i žensko ima poslanje – nastaviti stvaranje Božje na Zemlji, sebi na radost, a Bogu na slavu. A  kad su ova  njegova ljubljena bića, muž i žena, poslušali Zmiju, zavodnika i „oca laži“, pa  odlučili sami  određivati što je dobro, a što je zlo – strmoglavili su se u ponor smrti; i oni i svi njihovi potomci. Nije to bila Božja volja – to je bio njihov izbor.

Ali – u  punini vremena – Bog je odlučio pomoći svojim ljubljenim stvorenjima, koji su se grčili u besmislu života, tako da  postane  jedan od njih. Po Sinu Božjemu,  Muškarcu, rođenom od Žene, čovjeku, ljubimcu svome posrnulome, Bog sad nudi sklad koji je izgubio neposlušnošću svom Stvoritelju, na početku svijeta.  

Sin Božji, tako se rađa od Djevice, Dijete začeto po Duhu Svetome.

Na početku stvaranja svojim: “Neka bude“ Bog stvara svijet, a djevica, mlada Marija iz Nazareta, na Božju ponudu  po anđelu sigurnim glasom odgovara: „Neka MI bude po riječi tvojoj“, Ona poklanja Bogu svoje povjerenje i sav život – slobodno, poslušno, s velikim poštovanjem i povjerenjem. Svjesna je službe koju joj Svevišnji daje i postaje „službenica Gospodnja“ zauvijek. Ne zna kamo će je Otac po tom predanju odvesti, i ne sluti koliko će zbog toga morati trpjeti. U svakom trenutku svoga života – od Nazareta do Betlehema, od Betlehem do Egipta, od progonstva u Egiptu do povratka u Nazaret, te do dvorane Posljednje večere u Jeruzalemu i Kalvarije, ona smjerno, ali odlučno i s povjerenjem  ponavlja: “Evo službenice Gospodnje, neka MI bude…“

Noć je… Veliki petak, i blagdan Pashe su prošli… Užas smrti svoga Sina, strašne posljedice koje su tu smrt popratile: potres, posvemašnja tama, koja je trajala puna tri sata,  živi mrtvaci koji su ustali iz grobova i njihovo pokazivanje  po Jeruzalemu, sve je to već prošlo… Sad je već druga noć i približava se treći dan… Samrtna tišina je svuda – i ugradu i oko grada…

Samo Majka bdi… U duši Isusove Majke još je uvijek bezmjerna tuga i patnja. U mislima ponovno proživljava agoniju i smrt svoga Sina. Još osjeća… kao da je sad bilo… Njezin mrtav Sin na njezinom majčinskom krilu. Sad ga više nema… Pokopan je… Na njegovu grobu je kamena ploča…

U svojoj sobi Ona sjedi s trnovom krunom svoga Sina na krilu… Sjeća se Njegova djetinjstva, Njega kao djetešca na njezinu krilu… Tiho jeca… Umjesto svoga Sina, sad joj je u krilu samo Njegova kruna… Ovu svetu krunu skinuo je s Isusove glave rimski stotnik, a predao joj Nikodem, potajni Isusov učenik. Znao je da je samo Njoj ova kruna dragocjena. Zahvalna mu je na tome. U  molitvi zahvaljuje i Nikodemu, i Josipu iz Arimateje na  hrabrosti da od Pilata,  dobiju Isusovo tijelo,  i dostojanstveno ga polože u grob… Zahvaljuje Bogu i na ženama, Mariji Magdaleni i Mariji Kleofinoj, koje su s njom bile pod križem sve dok Isus nije umro. One su pokušale  utješiti i Majku i Sina, ali bol je bila veća. Drage žene sad se spremaju, da dovrše „sve po propisu“ za konačni pokop Njenog Jedinca… Ona ne ide nikamo… Vjeruje svom Bogu, Ocu Nebeskom, sjeća se Isusovih riječi: “Razvalite ovaj hram i za tri dana ću ga ponovno sagraditi“…Vjeruje  svom Sinu, vjeruje da smrt nije kraj, ali svejedno  – ne vidi kraj svojim patnjama.

Za ovu bol nema ljudske utjehe. Tama nad Jeruzalemom i okolicom koja je nastala u trenutku smrti Njezina Sina – nije ništa u usporedbi s tamom koja se širi njezinom dušom – od odsutnosti Boga i utjehe,  do strašnih napasti, misli koje kao  užarene iskre prolaze mislima  prijete potpunim slomom – da se pomiri s onim što joj, prepoznaje, „otac laži i ubojica ljudski od početka“ šapće: „Sve  je uzalud! Isus je mrtav! Učenici su se razbježali“;  „Sve, sve je  bio san – sve je to teški promašaj, i ničemu se ne nadaj!“ Smrt njezina Sina je i konačna smrt čovječanstva. Ona zna iz iskustva svoga naroda: „Kad je Bog mrtav, ni za čovjeka  nema života“. „Smrt je konačno stanje i čovjeka i čovječanstva!“ želi joj se nametnuti misao… U svojoj boli, u tami duše, posljednjim snagama moli… U tamnoj  noći Jeruzalema i tami noći svoga života, Majka tiho, sabrano moli molitvu koju je njezin Sin naučio moliti svoje učenike… “Oče naš, koji jesi na nebesima….“ Tko zna gdje su oni sada…

U svojoj boli, sad je posve  sama… U ruci drži trnovu krunu koju joj je dao Nikodem, nakon što je Isus umro i bio  skinut s križa… Najprije ju je imao u ruci rimski satnik, pa tajni učenik, pa Ona… Trnje na glavi propetoga smetalo je da se sveto Tijelo uopće može položiti na tlo i pripremiti za pokop. Nikodemu je bilo žao Isusove Majke i zato joj je dao Učiteljevu krunu od trnja, kad ga od trnja nije uspio spasiti. Sad je tu, na njezinom krilu. Umjesto Sina, tu je trnova kruna.  Promatra ju… Trnje na njoj izgleda užasno: krv i kosa Njezina Sina slijepljeni su. Još joj odjekuju pogrde i pogled na razularene, pijane rimske vojnike, dok ovu krunu stavljaju na Njegovu glavu: ruganje, ismijavanje, pljuvanje po svetom licu, udaranje po kruni, psovanje, mržnju, bahatost, bogohuljenje, sav užas kojim su htjeli poniziti „kralja židovskoga“, kad se nisu usudili to učiniti kralju u Rimu… A rulja, izobličena od mržnje i straha,  neljudskim cerekanjem Njezinom Sinu se ruga i u tome uživa… Sad, u tišini i samoći svoje sobe,  prstima dodiruje trn po trn, čisti ga  od krvi i od kose svojim suzama,  i ljubi svaki trn zasebno… Suze i trnova kruna sad je sve što joj je ostalo od Sina. Sve  što može Ona čini za Njegovu krunu kad već ne može učiniti ništa za Njega, mrtvoga i pokopanoga svoga Jedinca…

Ne osjeća više ni vrijeme ni prostor… Cijeli svemir je jedna crna rupa u kojoj se nalazi Ona, Žena, žalosna Majka Sina kojemu ne može pomoći, pa želi bar to: obrisati krv i sramotu poniženja s krune, na koju je kapala krv iz njegove izranjene glave i njegovih obraza… Još čuje Njegove riječi: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio.“

Promatra krunu i polako primjećuje… svaki trn koji je svojim suzama obrisala postaje svjetao kao dijamant, i  – kako je dio po dio obrisan  njezinim suzama, tako postaje blsitav i sjajan… A kad je i posljednji trn isplakanim suzama obrisala, vidi zadivljena – u rukama joj se nalazi prekrasan, čist, u svim bojama blistav  vijenac, nastao od trnja kao kad je je bio spleten u krunu.

Gleda u ovaj, preobraženi vijenac koji se sjaji i blista u Njezinim rukama.

Ponovno osjeća vrijeme i prostor… Svjesna je da je u svojoj sobi, ali sad se svjetlo i sjaj s krune širi po cijeloj prostoriji, i svaki detalj dobiva novi sjaj. Diže pogled, i pogled joj se susretne s pogledom Njezina Sina, živog, prelijepog, blistava lica sa sjanim zrakama koje kao kruna obrubljuju njegovo božansko lice. Promatra ju… Smiješi se… Rane na Njegovim rukama, i s Njegova boka blistaju i šire se poput slapa svjetlosti ispunjajući nebeskim svjetlom  i sjajem cijeli prostor.

Njezin uskrsnuli Sin, Bog je i proslavljeni Čovjek, još je ljepši i nježniji nego li je bio kao njezino Dijete, i kao prijatelj izgubljenih, bolesnih, siromašnih grešnika tijekom Njegova života u Galileji, Judeji i Jeruzalemu…

Prilazi joj… Uzima joj blistavu trnovu krunu s Njezina krila, svoju  trnovu koju je Ona posvetila svojom ljubavlju i svojim suzama… Sa smiješkom,  u dubokoj zahvalnosti stavlja ju na Njezinu glavu… Bez riječi, u ozračju neba, kad duše trepere bliskošću i radošću i utapaju se u bezmjernoj, božasnkoj ljubavi, Ona shvaća i prihvaća: Ona je sada, od svoga uskrsnuloga Sina  dobila novi naslov. Ona je sada „Kraljica neba. “

Sad shvaća i prihvaća svoje novo majčinstvo, za novi narod Božji, put u Nebo, otvoreno svakome. Svaki čovjek, žena, dijete, koji s ljubavlju, poniznošću i predanjem,  Njoj na ruke stavi svoju trnovu krunu poniženja, ismijavanja, ruganja, omalovažavanja, neprihvaćanja i svaku drugu nevolju, po Isusovoj, božanskoj ljubavi i žrtvi, u Njenim rukama ta kruna, pa bila od bilo kojeg trnja, postaje  blistava kruna ljubavi Božje i pobjede Uskrsnuloga.

U vrijeme Uskrsa,  i sve do blagdana Duhova sjetimo se toga dok s ljubavlju, radošću i zahvalnošću molimo pjevajući: “Kraljice neba, raduj se!  Aleluja!“

S Njom, zagledani u Isusa, vječnog pobjednika, osjetit ćemo svu ljepotu i sav sjaj trnove krune i na našoj glavi, i oko našega srca. A to je uvijek pobjednička kruna isprepletena od  ljubavi naše i Ljubavi Isusove. Zauvijek…

Ana Penić, MM