SJEĆANJA NA BISKUPA ĆIRILA KOSA
Moja mama i njezine sestre, kao i ostala rodbina, često su razgovarale o svojim mladenačkim godinama u Srijemskoj Mitrovici, koje su proživjele odmah nakon „preokreta“, 1945. Uvijek su govorile šapatom i obazrivo da ih nitko nepoznat ne čuje. One su se, kao i mnoge obitelji iz Bosne, doselile u Srijemsku Mitrovicu tijekom II. svjetkog rata, i tu su potražile bolji život. Okupljali su se oko mladoga kapelana, Ćirila Kosa, koji ih je svojom neposrednošću, dobrotom, jednostavnošću i zauzetošću osvojio. Mnoge doseljene obitelji bile su siromašne, i vlč. Ćiril Kos, bio im je jedino svjetlo i oslonac, a djeci koja su tijekom rata ostala siročad, bio je i otac i majka. Za sve njihove potrebe brinuo se svim srcem i umijećem. Jedna od tadašnjih djevojčica, koja je ostala bez roditelja, kasnije je govorila: “Takvoga majka nije rodila!“ Poslije nedjelje mise priređivao im je ručak, pribavljao im sve što im je trebalo, a posebno su mu na srcu bili mladi vjernici, od kojih je većina bila nepismena. Za njih je organizirao tečajeve čitanja i pisanja, a okupljao ih je i u pjevačkom zboru. Svim srcem se posvetio i ministrantima. Svi oni koji su ga upoznali kao mladog kapelana cijeli su mu život ostali zahvalni, i o njemu su kasnije suzdržano, tiho, plaho, ali s ganućem, razgovarali u svojim obiteljima. Zahvaljivali su Bogu za njega, i njemu što ih je sačuvao za Boga. O njegovoj ljubavi spram svoga, patničkog naroda govori i detalj, koji bi i danas bio atraktivan. Kad su, neposredno nakon rata, kroz Mitrovicu prolazili mladi Hrvati, zarobljeni i izmučeni na Križnom putu, iscrpljeni i gladni, vlč. Kos je osmislio nešto posebno. Njegovi ministranti, dječaci su, poput biblijskog Davida praćkama „gađali“ nesretne mlade zarobljenike, ali umjesto kamenčića, bacali su im kruh.
1959. godine moja mama i njezine sestre su zgrožene, tiho, šapatom, sa strahom i zabrinutošću, razgovarale o hapšenju Ćirila Kosa, koji je sada bio duhovnik bogoslova u Đakovu. Bile su kao paralizirane! Šokirane! Uplašene! O nekim temama (križni put hrvatskih mladića, uhićenje njihova kapelana Ćirila Kosa, i kardinala Stepinca) razgovaralo se samo s posebnim, povjerljivim ljudima i vrlo, vrlo tiho „da ni zidovi ne čuju“. Ćiril Kos je osuđen i zatvoren… šapatom se širila vijest. Osjećaj napetosti i straha, ali i neke neiskazive odlučnosti da se ustraje u ponosu (pa i prkosu!), prelio se i u duše nas, njihove djece koja su javno išla na vjeronauk.
Godine su prolazile… Poslijeratne generacije vjernika su stasale, stvarale obitelji, živjele svoju vjeru i nisu dozvolile nikome da pomuti neugasivu radost iskrenog kršćanskog života, bez obzira na omalovažavanja i diskriminaciju u javnom životu. Biti kršćanin – značilo je biti građanin „drugog reda“, ali i izraz osobnog dostojanstva!
Bila je devetnica Gospi Lurdskoj u Osijeku, 1974. U to vrijeme jedino su kapucini organizirali devetnicu Gospi Lurdskoj u čast, koja je počinjala na blagdan Svijećnice, a svečano završavala na blagdan Gospe Lurdske. Kapucinska crkva je tijekom tih dana uvijek bila puna. Ova je crkva zaista bila srce katoličkog Osijeka. Tu se najljepše osjećao duh zajedništva, radosti i bliskosti vjernika iz svih dijelova grada i iz svih osječkih župa. Uz to, uvijek je bilo i onih koji su baš na ovu Devetnicu dolazili i iz okolnih mjesta.
9. veljače 1974. bio je jedan od tih svečanih, radosnih i raspjevanih dana slavljenja mise u devetnici Gospi Lurdskoj.
Svećenik misnik je, nakon uvodne pjesme, pričekao da se ljudi saberu u molitvi, i onda je jasnim i radosnim glasom rekao: “Danas je objavljena vijest – Imamo novog đakovačkog biskupa, mons. Ćirila Kosa!“ U crkvi je spontano nastao ushit! Prolomio se pljesak, a neki su zaplakali od ganuća… Ćiril Kos je, pored kardinala Alojzija Stepinca, svim katolicima Osijeka bio svjedok mučeništva Katoličke Crkve u komunizmu i vjernosti Papi u Rimu. Bila su to imena koja se nisu u javnosti spominjala. Sad, kad su čuli da je upravo taj svećenik, mučenik, postao novi đakovački biskup vjernici su reagirali srcem. Radost se poput vala širila na njihovim licima. Svi su bili zatečeni tom neočekivanom, ugodnom vješću. Poslije mise, ispred crkve, spontano su se rukovali, čestitali novom biskupu i međusobno izmjenjivali uspomene na susrete s njim, kao i svoja strahovanja zbog njegova uhićenja i zatvora. Ozračje ispred crkve te večeri može se usporediti s ozračjem radosti nakon mise – ponoćke.
– – –
Posebno dramatično razdoblje za cijelu biskupiju bilo je vrijeme Domovinskog rata, kad je najveći dio biskupije bio okupiran…
Biskup Kos je ostao u Đakovu sa svojim prognanim narodom iz velikog dijela biskupije. Bio im je otac, brat i sigurnost da ih Bog nije napustio. Početkom i tijekom cijele 1992. ja sam, uz suglasnost župnika osječke donjogradske župe Preslavnog Imena Marijina preč. Martina Radmana, na Hrvatskom radiju Baranja vodila i uređivala vjersku emisiju „Učinimo nešto lijepo za Boga“. Program je bio namijenjen katoličkim vjernicima koji su ostali u Baranji i prognanicima iz Baranje… Za Božić 1992. zamolila sam đakovačkog biskupa mons. Ćirila Kosa za prigodni razgovor u toj emisiji. On je vrlo rado pristao… Ja sam mu poslala pitanja, a on je na njih pismeno odgovorio, tako da je, dok smo emisiju snimali, čitao već pripremljene odgovore. Emisija je u potpunosti snimljena u njegovu uredu u Đakovu i emitirana je na Božić 1992. Jednosatna emisija bila je nadopunjena prelijepim hrvatskim božićnim pjesmama. Izravna riječ i poruka đakovačkog i srijemskog biskupa Ćirila Kosa svim katoličkim vjernicima koji su ostali živjeti u Baranji, kao i onima koji su bili prognani iz Baranje – bio je jedini putokaz, izraz optimizma, i svjetlo u tami progonstva. Cijeli tekst razgovora s njim objavljen je u „Glasu Koncila“, početkom 1993.
Ali u isto vrijeme, te 1993. godine, dok je Osijek još bio „okovan“ vrećama s pijeskom, a izlozi „ukrašeni“ ljepljivim trakama, zbog mogućih općih opasnosti i zračnih uzbuna, u gradu se dogodio prekrasan događaj, vrijedan pamćenja i – ponavljanja! U Domu za stare i nemoćne osobe u Drinskoj 10. zjednički su blagoslovili kapelu u Domu, katolički biskup đakovački i srijemski Ćiril Kos i protojerej stavrofor Srpske Pravoslavne Crkve u Osijeku Lazar Mišković. Tim činom su, u suradnji s upraviteljicom Doma, gospođom Marijom Šešo, željeli pokazati i međusobno poštovanje i vrijednost kršćanske Crkve i u svom „zapadnom“ i u svom „istočnom“identitetu, i u katoličkoj i pravoslavnoj tradiciji. Obojica crkvenih poglavara željeli su svojim prisustvom vjernicima i jedne i druge Crkve, pokazati koje duhovno blago kršćanstvo i Crkva donosi, pa i kad su tradicija i obredi – drugačiji po obliku. Obje Crkve slave istoga, Trojedinog Boga i posebno Isusovu Majku Mariju, Bogorodicu koja snažno prožima oba ova kršćanska identiteta.
Na spomen stogodišnjice njegova rođenja, s dubokom poniznošću, ganućem i zahvalnošću Bogu što sam imala radost i čast upoznati svoga biskupa i izvan njegova ureda, mons. Ćirila Kosa, ali i biti nastavnica djeci njegovih rođaka u Harkanovcima… Uvjerena sam da Duh Sveti i po životu i primjeru ovog svetog biskupa – čini danas Đakovačko-osječku nadbiskupiju veoma važnom, proročkom zapravo, za cijelu Crkvu. Jer srce katoličkog vjernika ima nešto neiskazivo: iskustvo iskrenog opraštanja onima koji su im nanosili zla. U tom duhu – opraštanja i iskrenog ekumenizma – biskup Ćiril Kos bio je pravi, evanđeoski svjedok. Rijetko se o tome govori – bio je vrlo duhovit. Svjedoci koji su ga posjećivali u zatvoru pričaju kako je uvijek tražio da mu donesu kruh – proizvod osječke „Slobode“. „Pa kruh je kruh, zašto baš „Slobodin“?, pitali su ga. „Pa zato što na njemu piše: “Sloboda!“, sa smiješkom bi odgovorio. Rado bi pričao o zbunjenosti vjernika kad bi umjesto njega sreli njegova brata blizanca, i svim nesporazumima koji su iz toga proizlazili. Bio je ponos mještana slavonskog sela Harkanovci. Oni su ga doživljavali kao svoga suseljanina, susjeda, prijatelja, biskupa! Zanimljiva je činjenica da je njegov nasljednik, biskup Marin Srakić kao dječak bio ministrant mladom župniku – Ćirilu Kosu! Biskup Marin Srakić je rođen u Ivanovcima, filijali župe Harkanovci. Tako se dogodilo da jedna župa odgoji dvojicu biskupa. I spontano je nastala pjesma: “Ivanovci (Harkanovci) selo moje malo, selo malo, dva biskupa dalo“!
Ana Penić, MM
*1. puta objavljeno 19. studenog 2019.
