Kritiziran don Ivan Šibalić, svećenik koji je BRANIO BRANITELJE!
Don Ivan Šibalić, svećenik salezijanac, prije svega, čovjek velikog srca, tako bi ga ja opisao. Svećenik koji je posvetio svoj cijeli život da u salezijanskom duhu dovodi djecu, mlade i one koji se osjećaju mladima ka Isusu Kristu, Sinu Boga živoga. On je uistinu omiljen među djecom i mladima jer je jednostavan i pristupačan. Sa svima će vrlo rado popričati i prije svega, vrlo rado će vas ispovjediti.
„Bogatstvo“, pravo bogatstvo rimokatoličke crkve su ovakvi svećenici i redovnici, kao što je don Ivan Šibalić. Hrvatska salezijanska provincija uistinu obiluje vrhunskim svećenicima. Prije svega don Pejo Orkić, vrhunski salezijanski provincijal, don Danijel Vidović, don Josip Kajić, don Damir Stojić, don Goran Antunović, don Mihovil Korkut…i još mnoge mlade i, starije snage salezijanskih svećenika koji odišu pravim i istinskim salezijanskim duhom. Nabrojeni svećenici okupljaju oko sebe uistinu mnoštvo mladih i djece, privlače svojom karizmom mnoge i, time samo potvrđuju Sveto pismo „po plodovima će te ih prepoznati“, a plodova itekako ima.
Naš dragi salezijanac, don Ivan, prije dva dana „razbio je led“ nakon četiri godine ne emitiranja emisije Hvaljen Isus i Marija na radio Sljemenu. Emisija je na hvalu i slavu milosrdnom Isusu opet pokrenuta, međutim, ne na oduševljenje nekih slušatelja. Na facebook stranici radio Sljemena pale su kritike na račun don Ivana i njegovog osvrta na ružne događaje koji su se dogodili prošle godine jedne svibanjske noći u crkvi svetog Marka u Zagrebu.
Donosimo jedan dio iz emisije Hvaljen Isus i Marija, potičemo vas da poslušate cijelu snimku koju ćemo priložiti ovdje u članku. Don Ivan Šibalić: „Meni je u sjećanju jedan poseban događaj. Volio bi se vratiti na jedan trenutak od prije godinu dana, na noć 28. svibnja 2015. Tada sam se našao u crkvi svetog Marka, uz dvojicu braće svećenika te stotinjak branitelja, invalida iz Domovinskog rata. Ispred je stajala policija sa šljemovima na glavama i sa pendrecima u rukama.
U crkvi je vladao veliki strah i napetost. Pa sam uporno ponavljao sugovornicima da se ne trebaju bojati, jer da policija sigurno neće ući u crkvu. Da crkvu štite konvencije, da se radi o privatnom vlasništvu, da zdrav razum brani da policija učini tako nešto i, iskreno sam mislio da se tako nešto neće dogoditi.
Tada su svi spontano krenuli pjevati pjesmu „Ima jedna duga cesta“. Pjesma može pružiti sigurnost i zajedništvo. I upravo u tom trenutku policajci su navalili, dok se pjevalo „Ima jedna duga cesta“, suprotno konvencijama, privatnom vlasništvu i zdravom razumu. Izgubili smo sigurno tlo pod nogama, počela je vika i kaos, želio bih podcrtati ovu riječ KAOS!
Moj sugovornik, kojem se ne sjećam imena, ali se sjećam da je imao štaku u ruci, jer nije imao nogu ispod potkoljenice, pao je, jer ga je gurnuo policajac. Sagnuo sam mu se pružiti ruku, čovjeku bez imena i bez noge i, podigao ga. Ni sam ne znam kako, jer u toj gužvi i naguravanju sam i sam trebao pasti…“
