SLOBODA ZA ŽIVOT DOSTOJAN BOŽJEG DJETETA
Tijekom posljednjih dana pažljivo pratim što se piše na javnim portalima o Hodu za život, koji je održan u Zagrebu, 14. svibnja. Ponosna sam na sve što je moj narod tamo pokazao, i žalosna zbog nekoliko onih nesretnih, mladih ljudi, točnije – žena od kojih je jedna histerično vikala: “Moje je tijelo – moje vlasništvo i mogu s njim raditi što hoću!“
Zaista? Moje je tijelo moje vlasništvo? Hm… Kad kupimo knjigu, cipele, tek s potvrdom da smo to platili možemo reći: “To je moje!“ Ako naslijedimo nešto: sliku, dragocjenosti bilo koje vrste, moramo dokazati da je to naše, ovjereno kod javnog bilježnika. Ako imamo diplomu fakulteta, vrlo se lako može dokazati da smo ju stekli nakon propisanih ispita u tajništvu fakulteta, koji ima podatke o svim ispitima i diplomiranju – punim imenom i prezimenom i onog koji je diplomirao i onoga koji svojim potpisom potvrđuje zasluženu diplomu, s pripadajućim titulama. Ali, čime mogu dokazati da je MOJE TIJELO MOJE VLASNŠTVO? Gdje sam ja to svoje tijelo kupila, gdje sam i kome tu „transakciju“ platila, i tko je službeno ovjerio – da su ljudske karakteristike: ja sam žena, rođena u jednom narodu, te i te godine, sama sebe poželjela, i sama odredila kako i kad ću posložiti sve kemijske elemente tako da stvore moje tijelo takvim kakvo ono jest. Čiji potpis svojim autoritetom potvrđuje da sam sama svoje tijelo tako uspješno „posložila“ da sam zaslužila živjeti na Zemlji.
Naravno, sve su to besmislice. Jer – u jednom trenutku, ma kako bilo mlado, staro, zanosno, hendikepirano ovo ljudsko tijelo – umire. Isto je tijelo, isti su organi, ali je mrtvo! Kako to? Jednostavno, život i smrt su misterij postojanja! Svakome od nas život je darovan! Tko nam ga je darovao? Naši roditelji, po onom što je njima darovano, i tako do prvog čovjeka i žene: tijelo svakoga od nas je dar Božji, a roditelji svojim bračnim životom – čine novo ljudsko biće, novo tijelo, novu dušu, novog neponovljivog čovjeka, jedinstvenog u cjelokupnoj povijesti čovječanstva! Pitala sam biologe, sveučilišne profesore, bismo li dobili, recimo, bilo koji cvijet, kad bismo spojili sve kemijske elemente koji ga čine u točno određenom omjeru. Ne! Bio je jasan odgovor! Život svakog cvijeta, i svake ptice, i ribe, i lava, je misterij, svaki život je dar! Ništa samo od sebe ne može stvoriti ŽIVOT! Ja vjerujem Crkvi kad me uči da je sve oblike života na Zemlji i u svemiru stvorio Bog, i da je svaki čovjek od začeća do prirodne smrti neprocjenjiv i nenadoknadiv Božji dar! To je Božji dar ničim zaslužen, ponuđen nama s ljubavlju!
Kad mlada, gnjevna, nesretna djevojka histerično viče: “Moje je tijelo moja svojina i s njim mogu raditi što hoću!“ nije svjesna koliko je to što govori – besmisleno! Što znači da sa svojim tijelom može raditi što god hoće, što poželi?“ Može li hodati na trepavicama? Može li ako je glumica u kazalištu, poslije predstave svoju glavu, sa šminkom i posebnom frizurom, odložiti poslije predstave, i prije slijedeće ponovno je staviti na glavu? Može li, ako je liječnica i specijalist, sama popraviti svoje zube, ili sama operirati svoje bolesno srce?
Bog je odredio što sve možemo učiniti sa svojim tijelom, koje je, s pripadajućom, neponovljivom dušom – jedinstvena i vječna ljudska osoba „stvorena na sliku Božju“ s neizbrisivim ljudskim dostojanstvom. Svako ljudsko biće jednom začeto – živi u vijeke, vjekova! Nerođeno dijete je, pa i ono koje je začeto „umjetnom oplodnjom“ od začeća neponovljivo, unikatno ljudsko biće sa svojim jedinstvenim identitetom, koji ga razlikuje od svih ljudskih, kao i ostalih živih bića koje su ikada, i koje će ikada živjeti na Zemlji. Naravno, svako dijete je od začeća osoba drugačijeg „identifikacijskog koda“ i od svoga oca, i od od svoje majke, u čijoj je utrobi i iz čijeg tijela i ljubavi živi, hrani se i raste.
Ali – ima još nešto: svako ljudsko biće, od trenutka začeća ima poseban pečat Božjeg stvaralaštva, a to je sloboda! To je neumrla duša i slobodna volja čovjeka i u muškoj i u ženskoj varijanti. Čovjek. Ta duša, ta slobodna volja, ta neponovljiva, duhovna ”Božja čestica” u nama, koju nosimo u svom biću, to je „znak raspoznavanja“ svega što se događalo u subotu, 14. svibnja 2016. u Zagrebu.
S jedne strane bilo je nekoliko stotina gnjevnih mladih ljudi koji su, nama neznano kada i od koga duhovno izranjeni, slobodno su tako ogorčeno i agresivno reagirali, a s druge strane – 15 000 ljudi radosno je slavilo unikatno i nedjeljivo ljudsko dostojanstvo svakog čovjeka, neponovljivog i jedinstvenog i svojim tijelom i svojom neumrlom dušom od začeća. Što su oni tražili? Zaštitu upravo tog ljudskog dostojanstva čovjeka od začeća do prirodne smrti, sa svim pripadajućim ljudskim pravima. Koja su to prava objasnila je gospođa Željka Markić: zaštita majki na radu, sigurnost radnog mjesta, plaćeni porodiljni dopust, dostojanstvo obitelji i obiteljskih vrijednosti. Nekima je sve to previše!
Osobno, ja bih jasno, glasno i uporna tražila da se poštuje i pravo svakoga djeteta i na oca, biološkog oca, čije gene nosi u svom biću. Svako dijete po Božjem zakonu ima pravo znati tko mu je otac! Naravno, i izvanbračno dijete, i dijete začeto „umjetnom oplodnjom“ ima pravo znati ne samo – tko mu je otac, nego ima pravo i na ljubav i brižnost svoga oca! Danas, kad postoji DNK analiza, vrlo je lako potvrditi nečije roditeljstvo, i nečije očinstvo, i na tom bi trebalo i duhovno, i civilizacijski, i pravno poraditi! Djevojka je ostala trudna „slučajno“? Što to znači? Potepla se pri izlazu iz tramvaja, pala i – ostala trudna? Dok je hodala ulicom, s prozora je pao cvijet, udario ju u glavu, pala je i – ostala trudna? Mladićima, muževima, „šarmerima“, netko treba objasniti i naglasiti da njihovo ljudsko dostojanstvo jednostavno traži ne „žrtvu“, nego blagoslov i radost roditeljstva, očinstva! Začeto dijete u tijelu „djevojke za jednu noć“ (kako užasno ponižavajuće!) je dijete određenog muškarca, s imenom, prezimenom, identitetom, životom… Mladići, supruzi, „šminkeri“, „frajeri“, ili kako se već naziva mladiće koji se svakog vikenda najprije napiju, nadrogiraju, pa onda traže „komade“ koje „će povaliti“ (nažalost, sve su to izrazi, a ima i još gorih, koje čujem). Jesu li oni poslije toga sretni? Radosni? Dostojanstveni? Sigurna sam da se i sami, jer su voljena Božja djeca, osjećaju tako da se, kasnije, kad se otrijezne, ne mogu ni pogledati u ogledalu! Grijeh uvijek, ma kako ga kamuflirali, izobličuje dušu! Dječaci, mladići, supruzi, zaručnici, nakon svakog „iživljavanja“ osjećaju se jadno, iako to ne žele priznati! Ne mogu pobjeći od svoje savjesti i svijesti da su ponizili sami sebe i svoje ljudsko dostojanstvo, te izranili drugu ljudsku osobu, tretirajući je kao igračku, manipulirajući s njom, a pogotovo – kad shvate da su, takvi; pijani, neodgovorni, bahati – postali – očevi! Zbunjeni? Jako. Ogorčeni? Uglavnom! Sretni? Vrlo rijetki!
Predlažem novi projekt za „U ime obitelji“: pomozimo svim građanima Hrvatske, koji su očevi, od onih najmlađih do najstarijih, od onih koji su u zatvoru do zastupnika u Hrvatskom saboru da se zauzmu za pravedne obveze i prava očeva – bez obzira jesu li oni očevi svoje bračne, izvanbračne djece, ili djece koja su začeta njihovom slobodnom voljom i „darovanom spermom“ (kako ponižavajuće ovo zvuči!).
Koliko ljudi oko nas cijeli život nosi rane, jer ih očevi nisu priznali, ili nisu za njih marili, ili su ih besćutno napustili? Književnicima su vrlo zanimljivi! Danas u Hrvatskoj ima oko 12% izvanbračne djece u školama, što znači da 12% očeva ne uživa u ljepotama i obvezama svoga očinstva! Jesu li ti očevi sretni? Nisu, naravno! Pomozimo im! Molitvom, inicijativama, umjetničkim radovima (fotografijama, mjuziklima, pjesmama, lutkarskim predstavama, recitalima, rock operama). Predlažem i naslov: „Tata volim Te! I čekam Te!“ Zamislimo samo koliku slobodu i radost života, ako se ovog poslanja prihvatimo, ćemo ponuditi svome narodu, ali i cijelom svijetu! S ljubavlju!
Ana Penić
