Snovi i ljubav

IVAN BOSCO
Becchi, 16. kolovoza 1815. — Torino, 31. siječnja 1888.

Hodao bih po užarenom ugljevlju samo da mi ga je još jedanput vidjeti i reći mu hvala

Hodao bih po užarenom ugljevlju samo da mi ga je još jedanput vidjeti i reći mu hvala – rekao je za Ivana Bosca sveti Alojzije Orione, jedan od svetaca koje je odgojio, koji se kao i on brinuo za one za koje se nitko nije brinuo, uobličivši tako misli silnoga broja siromašnih dječaka i siročadi za koje je don Bosco uložio život.

Prvi san
Već s dvije godine Ivan Bosco ostaje bez oca, a s dvanaest pred silinom udaraca starijega brata Antuna na majčinu preporuku odlazi od kuće i kod njezinih poznanika započinje život sluge u štali, plačući da ga prime i bez plaće samo neka ga ne vraćaju kući. Tada sigurno nije mislio na san iz devete godine, vjerojatno temeljni događaj njegova života, u kojemu je u prostranom dvorištu vidio mnoštvo dječaka u igri, od kojih su mnogi psovali a on ih je htio ušutkati šakama.

No neki vrlo otmjen gospodin, čije je lice bilo tako osvijetljeno da ga nije mogao ni pogledati, rekao mu je kako te prijatelje mora pridobiti blagošću i ljubavlju, govoreći im o rugobi grijeha i dragocjenosti kreposti. Smeten, Ivan je odgovorio kako je siromašan i bez znanja i nije im kadar govoriti o vjeri, pitajući ga tko je on koji mu zapovijeda nemoguće stvari. Dobio je odgovor kako te stvari koje mu se čine nemogućima poslušnošću i stjecanjem znanja mora učiniti mogućima te kako će mu dati učiteljicu pod čijim će vodstvom postati mudar predstavljajući se napokon kao sin one koju Ivan pozdravlja triput dnevno.

Ivan je u tom trenutku pored njega vidio ženu „koja je veličanstveno izgledala“, odjevenu u plašt koji je „sjao poput sunca“. Pokazala mu je, na mjestu gdje su bila djeca, brojne divlje životinje kako se pretvaraju u blagu janjad i rekla da za njene sinove mora učiniti ono što se ovdje dogodilo s divljim životinjama te biti ponizan, hrabar i jak. Ivan je briznuo u plač i zamolio je neka mu sve protumači, a gospođa mu je stavila ruku na glavu i rekla kako će u svoje vrijeme sve razumjeti.

Iskoristi dan
Vjerojatno jedini svetac koji je znao mađioničarske trikove, salto mortale, hodati na rukama, hodati i plesati po konopcu, izniman atletičar i akrobat, na svojim bi predstavama prije posljednje točke izvadio iz džepa krunicu i kleknuo pozvavši sve na molitvu kao prilog koji su umjesto ulaznice „plaćali“ mali i veliki. A naučio je Ivan i brojne zanate, koje će poslije mnogi učiti od njega, dolazeći do svoga svećeništva na težak način, boreći se s raznim poteškoćama, sa siromaštvom najviše.

U Torinu, u koji se četrdesetih godina 19. stoljeća slijevaju doseljenici, na brojnim gradilištima don Bosco gleda dječake od osam do dvanaest godina, došle izdaleka kako bi posluživali zidare, gdje nose kreč i cigle po nesigurnim skelama, spavaju u niskim, mračnim i prljavim sobama, a čiji se odgoj sastoji od ukora i udaraca. Shvaća kako se trebaju školovati, osjećati slobodno i radosno i, najvažnije, susresti s Bogom kako bi otkrili i ostvarili svoje dostojanstvo. Okuplja ih, traži posao onima koji ga nemaju, postiže bolje uvjete za one koji su već zaposleni, zaštićuje ih pravednim ugovorima, posjećuje na poslu i nastavlja svoj najteži apostolat. „Odlazio sam u zatvor s džepovima punim cigareta, drugi put voća, pa opet kruščića. Uvijek me vodila nakana da činim dobro tim mladićima koji su nesrećom tamo unutra završili, da im budem prijatelj, da ih privolim da dođu u oratorij kad izađu iz tog mjesta.

Dječaci „napušteni od obitelji i opasni po društvo“ postaju jezgra oratorija, “župe napuštene djece”, čija su vrata otvorena svima, u kojemu don Bosco uvodi „veselu ljubaznost“, potičući bučne igre i bezbrižnu radost.

Novi snovi
A onda su se počeli ostvarivati i drugi snovi. Broj je janjadi postao veoma velik i mnogi se janjci u don Boscovu odgojnom sustavu koji isključuje svaku „silovitu kaznu a nastoji držati daleko i svaku blažu“, pretvaraju u pastirčiće.

U vremenu u kojem se broj svećeničkih zvanja smanjio, don Boscu je Bog „dao upoznati na jasan način novi rod revnitelja koje je On htio izabrati a koji nisu više iz imućnih obitelji. Oni koji su rukovali motikom ili čekićem trebali su biti izabrani“ te je već za njegova života više od 700 svećenika izišlo iz njegovih oratorija, koje su protivnici Crkve nazivali „tvornicama svećenika“.

Potom su snovi donijeli eksploziju ljubavi jer su brojni učenici, oboružani savjetima da se posebno brinu za bolesnike, djecu, starce i siromašne, da nastoje da svijet upozna kako su siromašni u odijevanju, u hrani i u stanovanju jer će tako biti „bogati pred licem Božjim i zagospodariti srcima ljudi“, potekli po cijeloj Zemlji.

Želim ti darovati obrazac za svetost. Evo ga: Prvo, budi veseo. Ono što te uznemiruje ili ti odnosi mir, ne dolazi od Boga. Drugo, ispunjavaj svoje dužnosti i budi pobožan. Posebno pazi na školu, na zadatke u učenju i zalaganje u molitvi. Te sve obveze nemoj raditi zbog ugleda i ambicija, nego iz ljubavi prema Gospodinu. Treće, čini dobro drugima. Pomogni uvijek svojim drugovima pa makar te to koštalo žrtve. Sva je svetost u tome – rekao je don Bosco svetom Dominiku Saviu kad je od njega zatražio pomoć u tomu da postane svet.

Rad je moćno oružje protiv neprijatelja duše. Zato neću odmarati više od pet sati svake noći. Preko dana, naročito nakon ručka, neću nikako odmarati. Koji izuzetak učinit ću u slučaju bolesti – jedna je od devet odluka koje je donio na duhovnim vježbama pred svećeničko ređenje, a koja mu je uza sve što je napravio omogućila i pisanje cijele biblioteke knjiga.

Uživo je sveti Ivan Bosco mogao vidjeti kako se sveto živi. Na njegovu konačnu formaciju utjecao je sveti Josip Cafasso (1811.—1860.). Ovaj „svećenik osuđenika“ do svoje je smrti bio don Boscov duhovnik i ispovjednik. Drugi svetac, od kojega je Bosco mogao vidjeti kako Providnost funkcionira, bio je sveti Josip Cottolengo (1786. — 1842.), utemeljitelj torinske „Male kuće Božje providnosti“ u kojoj su se na razne načine zbrinjavali unesrećeni ljudi, od kojih su svi digli ruke.

Kada je don Bosco dolazio služiti misu i propovijedati, tek što bi ušao u kapelicu, činilo se kao da je električna struja projurila kroz one brojne dječake. Skočili bismo odmah na noge, izlazili iz svojih klupa i okružili ga. Trebalo mu je mnogo vremena dok bi stigao do sakristije. Dobra braća nisu mogla spriječiti taj prividni nered – kazao je sveti Mihovil Rua, svećenik koji će ga naslijediti na čelu salezijanaca.

Piše: Nebojša Gunjević

*1. puta objavljeno 31. siječnja 2015.