SRETNO SAM ZALJUBLJENA U BOGA KAO POSVEĆENA DJEVICA U SVIJETU

Jednog jutra u kolovozu, došla sam ispred crkve u svojoj bijeloj vjenčanici, nervozna i uzbuđena. Obitelj i prijatelji su stajali u klupama crkve Kraljice Apostola u Aleksandriji, saveznoj državi Virginia. Smiješili su se i brisali suze. Biskup je započeo ceremoniju. Udavala sam se – ne za muškarcaa nego za Isusa.

Već je prošlo sedam godina kako sam postala posvećena djevica. Otkako sam bila mala djevojčica, pretpostavljala sam da ću se udati i vjerojatno imati djecu. I u jednu ruku sam bila u pravu: ja sam jedna od oko tri i pol tisuće žena u svijetu koje su se udale za Boga. Nisam časna sestra, niti živim u samostanu, unatoč onome što ljudi možda misle. Ali sam, i uvijek sam bila, u celibatu.

No, to nije jedina stvar koja me određuje: Zovem se Carmen Briceno, ali svi me zovu China. Imam 35 godina, kćer sam diplomata, rođena sam u Venezueli ali sam većinu svog života provela u Sjedinjenim Američkim Državama.

Odrastajući, bila sam ono što možete nazvati “tradicionalnim katolikom” — moja obitelj je išla na Misu svake nedjelje, ali nismo bili pretjerano religiozni, nego više kulturološki katolici. Nisam imala dubok osobni odnos s Bogom ni u kojem smislu. Tek sam kasnije, kad sam malo odrasla, preuzela vjeru kao svoju i dozvolila Bogu da promijeni moj život.

ZALJUBLJIVANJE U BOGA

Kad sam se preselila u Virginiju, počela sam se baviti odbojkom – koja je, na jedan način, popločala moj put prema Bogu. Dok sam igrala, upoznala sam jednu kršćanku. Ona je bila moja prva nekatolička prijateljica. Nije bila naporna i nikad me nije pokušala obratiti. Umjesto toga, bila je ključna osoba koja mi je pokazala što odnos s Bogom zaista može biti, jer sam u njoj vidjela duboku, opipljivu ljubav i osobnu povezanost s Isusom Kristom. Gledajući kako je Isus živ u njoj, mislila sam, To. Ja to želim.

Pokazala mi je odgovore na neka pitanja za koja nisam ni znala da ih imam. Kad me upitala o mojem odnosu s Bogom, zaista nisam znala kako odgovoriti. Kada te nitko ništa ne pita o tvojoj vjeri, možda niti ne znaš koliko malo o njoj znaš. U to vrijeme sam također susrela svećenika, oca Juana, koji se sa mnom redovito nalazio i koji mi je objasnio jako puno stvari o vjeri i Bibliji. Tako se kroz ta dva procvjetala prijateljstva moja vjera produbila, ili, bolje rečeno, probudila.

Godine 2005. mi se pružila prilika otići na Svjetski Dan Mladih, u Njemačku, u Köln, skupa s još 20 mladih pod vodstvom oca Juana. Bio je to snažan tjedan molitve, služenja i zajedništva s Papom. Nikad nisam vidjela ništa takvo; ljudi su gorjeli za Boga i nisu se bojali to pokazati.

Tu sam osjetila prvi nagovještaj onoga što će postati moj poziv. Osjetila sam da mi Gospodin govori u molitvi o mojem odnosu s Njim – i ne, nije to bio dramatični glas ili nešto tome slično! Samo mi je rekao: Posvetila si vrijeme drugim dečkima, ali jesi li ikad mislila na mene? Kako bi bilo da meni daš priliku? Morala sam poslušati. Morala sam mu dati priliku.

Nakon Svjetskog Dana Mladih, moja vjera se zapalila, i žeđala sam saznati više o onome što Gospodin traži od mene. U to vrijeme sam dobila knjigu koja mi je promijenila život. Knjiga je bila Teologija tijela za početnike, autora Christophera Westa, na temu Teologije tijela pape Ivana Pavla II. ukratko, ona objašnjava dar i svrhu ljudske spolnosti.

Seks i djevičanstvo su darovi sebe samoga koje daješ – ne nešto što gubiš. To nije bilo napisano religijskim žargonom; govorilo se o ljepoti čovještva. Jako sam se pronašla u ideji da izražavanje ljubavi nije samo u seksu. Ono je prvenstveno željeti što je najbolje za drugu osobu.

Iz razloga što je djevičanstvo velik dar, uvijek sam bila izravna sa prošlim dečkima. Željela sam čekati do braka jer sam shvatila smisao seksa, a kad bi to postao problem u vezi, neizbježno bih ju morala prekinuti. Ako oni nisu mogli razumjeti i poštovati moju odluku, nisam željela gubiti vrijeme.

TEŠKA ODLUKA

Nakon vremena provedenog u Njemačkoj, bila sam željna naučiti više o svojoj vjeri. Pitala sam svog svećenika bezbrojna pitanja i počela sam intenzivno proučavati Bibliju, zaista susrećući Boga na novi način.

Doduše, taj put nije uvijek bio lagan. U to vrijeme sam također učila o posvećenim djevicama, što se slagalo s onim što sam ja razumjelo o Božjem daru spolnosti. Iako se još nisam za to odlučila, jako me privlačilo, i moja obitelj je bila pomalo zabrinuta.

Uslijedilo je vrijeme nemira između mene i moje obitelji. Čudili su se zašto imam tako puno pitanja. Činilo mi se da su se pitali jesu li me dobro naučili i jesu li me negdje iznevjerili. Ljudima u Venezueli, koji su jako pobožni, su moja pitanja bila gotovo uvredljiva u smislu da su implicirala da nešto nisam naučila ili da nisam bila dovoljno poučena.

Povrh svega, moj otac bi pitao, “Ali tko će se brinuti za tebe!?” dok se moja majka pitala o budućim unucima. (Srećom, moj brat i sestra zajedno imaju petoro djece i još jedno na putu, tako da djece ne nedostaje!) Nakon što smo o tome porazgovarali, ti problemi su se riješili. Unatoč prvotnoj brizi, moji su me roditelji podržali. Vidjeli su promjene na meni i radost koju sam dobila iskustvom Boga. Gledali su kako se duboko zaljubljujem u svoju vjeru, što je i kod njih započelo proces obraćenja.

Ono što me privuklo da postanem posvećena djevica su njeni prekrasni, stari korijeni – u prvoj crkvi, žene su činile privatne zavjete da će potpuno pripadati Kristu i da se neće udavati. To su bile rane djevice mučenice poput Agate i Lucije, koje su bile pogubljene jer se nisu htjele udati za rimske građane jer su se već zavjetovale Bogu. Živjele su u svojim obiteljima i posvetile se djelima milosrđa u svojim zajednicama. Toliko su ljubile Boga da su se Njemu željele cijele predati.

Život posvećene djevice je došao iz ljubavi, i upravo me to jako privuklo. “Ordo Virginum” – što je tehnički točan termin – su upravo to. One su obični građani; imaju svoj posao i odgovorne su za svoje uzdržavanje. Čak poznam neke koje su liječnice i odvjetnice.

Moja odluka nije bila jednostavna. Volim reći ljudima “Nisam se odrekla romantičnih veza zbog ideje. Zaljubila sam se u osobu, Isusa Krista.” Shvatila sam cjeloživotnu obvezu koju bi ovo značilo, tako da sam zaista bila sigurna da je to Božja volja za mene.

Otac Juan je otvorio kuću gdje smo ja i druge žene koje su razmišljale o posvećenom životu mogle imati mjesto za molitvu i razmatranje je li taj poziv za nas. Živjele smo u kući i molile zajedno dok smo zadržale naše uobičajene poslove. To je bio stari samostan, pa je imao kapelicu gdje smo mogle moliti i bio je odmah preko puta lokalne župne crkve.

U Katoličkoj Crkvi ima mnogo vidova posvećenog života. Nije svatko pozvan biti časna sestra. Postoji mnogo poziva i putova. U to vrijeme sam također imala i duhovnog vođu, koji me je vodio kroz proces shvaćanja Božje Volje za mene. Nakon dvije godine molitve, čitanja, duhovnog vodstva i razmatranja, shvatila sam da me Bog zove da budem potpuno Njegova kao posvećena djevica.

Premda je proces razmatranja ključan, prava je istina da Bog izabere tebe, učini te Svojom, i onda te vrati nazad u svijet. Ne postaje se samo tako posvećena djevica. Bog je mene izabrao jednako kao što sam ja izabrala Boga. Bilo je to, u nekom smislu, udvaranje. Rekla sam Bogu, “Ako želiš da budem s tobom, moraš učiniti da se zaista zaljubim u tebe.” Ako sam dala šansu drugim muškarcima u mom životu, zašto ne Bogu? Može zvučati čudno, ali je bilo logično.

IZABIRANJE MOGA NOVOG PUTA

U kolovozu 2009, sa 28 godina, odlučila sam da je to, zapravo, put koji Bog traži od mene i ono za čime sam ja žudila. Bilo je potrebno da Biskupija i biskup prihvati moj zahtjev da postanem posvećena djevica. Biskupija ima svoje zahtjeve i proces – uključujući onaj da osoba mora biti djevica.

Imala sam dečke ali nikad nisam bila fizički s njima. Uvijek bih vrlo jasno naglasila da je spolna intimnost za brak i u svrhu ujedinjenja supružnika i donošenje novog života. Žena koja je već imala spolne odnose nije više prikladna za ovaj način posvećenog života, ali su joj sve druge opcije posvećenog života u potpunosti otvorene.

Na kraju, oni žele biti sigurni da je to autentični poziv i da je žena dovoljno zrela da shvati cjeloživotno opredjeljenje. To je nepovratno posvećenje. Srećom, moj zahtjev je bio prihvaćen. Postala sam posvećena djevica, ne u obredu vjenčanja, nego posvećenja. Nosila sam bijelu haljinu i imala sam vjenčani prsten. To je bio prekrasan dan.

Ljudi me pitaju mogu li biti jednako posvećena svojoj vjeri bez da sam se trebala udati za Krista. Odgovor je da, sigurno mogu – ali ne mogu biti udana za drugog muškarca i u isto vrijeme davati sebe Bogu na način na koji to Bog želi da činim. Jer, u tom slučaju, moj glavni poziv bi bio biti supruga. U posvećenom djevičanstvu dajem Bogu slobodu da čini sa mnom kad god i na koji god način On želi. Sve moje je Njegovo.

Postoje ljudi koji bi mogli pomisliti da je udavanje za Krista nekako manje stvarno. No, u mnogim stvarima, imam iste probleme kao i supruga. Ja samo komuniciram sa svojim mužem kroz molitvu, jer on nije fizički sa mnom u sobi. Ako imam bilo kakvih problema, imam mjesto gdje mu se mogu obratiti. Kad razmišljam o vjernosti, nisam zabrinuta. U tome mi pomaže intenzivni molitveni život i snažna zajednica. Oni pomažu vratiti me u ravnotežu.

Ljudi se isto čude o stalnosti takvog poziva – ali zaboravljaju da je i vjenčanje cjeloživotno! No, možda je najvažnija stvar da, premda mogu biti kušana, neću promijeniti smjer svoga života. Moj poziv je puno veći od toga kako se trenutno osjećam.

“Samoća” i “želja” nisu loše riječi; one nisu zabranjene misli. Nije nikakva tajna da sam se pitala kako bi bilo da sam se udala i imala djecu, ali je važno da ljudi znaju da sam ja izabrala svoj život. Nije mi bilo nametnuto, iako može biti teško za shvatiti. Ne sumnjam u svoj poziv, i vidim svoje “da” Bogu kao dar. Svjesna sam da to zahtijeva žrtvu, ali sam u potpunosti ispunjena radošću i srećom.

Shvaćam da se ljudi jako zanimaju za način života posvećene djevice. Činim normalne stvari kao i svi drugi ljudi. Idem u Starbucks i imam posao – da nemam, ne bih jela jer sam ja sama odgovorna za moj dohodak i uzdržavanje.

Moji dani su otprilike ovako strukturirani: probudim se oko 6 i prvo izmolim Liturgiju Časova (Časoslov), dnevnu molitvu koja se moli u različito doba dana. Imam mjesto koje je posebno posvećeno za molitvu, te se moja kuća ne razlikuje gotovo ni u čemu od drugih. No, draže mi je moliti u crkvi, gdje je Presveti Sakrament, i gdje mogu bolje moliti bez da mi išta odvlači pažnju. Po cijeloj svojoj kući imam mnogo umjetničkog i crtaćeg pribora, ali nemam TV. To je zato što jako volim kad ljudi dođu kod mene i zapravo pričaju jedan s drugim.

Oko 7:30 se spremam za dan. Molim sat vremena prije Mise, idem na Misu i onda čitam duhovno štivo. Svoje noći i vikende znam provoditi ažurirajući svoju web stranicu i praveći razne stvari, poput dnevnika, za moju trgovinu na Etsyju, Sacred Print. Jako me raduje i ispunjava raditi te dnevnike – svaki od njih je ručno nacrtan i obojan. Volim umjetnost, i zaista vjerujem u snagu ljepote kao način za evangelizaciju! Treba mi oko sat i pol vremena da dovršim svaki pojedini dnevnik, i molim se za svaku osobu za koju ga pravim. Kad ga netko primi, nadam se da će ih potaknuti na razgovor o vjeri. Glavni razlog zašto pravim te dnevnike je da mogu ići na razne grupe koje me ne bi mogle platiti.

Zadnjih nekoliko godina otkako sam postala posvećena djevica, uspjela sam jako puno učiniti: dugo godina sam radila sam u župi i vodila tinejdžere na međunarodne misije. Poučavala sam u katoličkim školama. Putovala sam po svijetu i držala predavanja tinejdžerima i mladima o stvarima koje se tiču vjere. Ne pokušavam ih indoktrinirati; samo im objasnim logiku u crkvenom nauku, pokažem im da katoličanstvo nije samo o vatri, sumporu i kazni, već je ključna stvar ljubav. Što se tiče ljudske spolnosti, oni misle da znaju što crkva uči i zašto – i onda se odluče protiv toga. No, kad im objasniš značenje ljudskog tijela i spolnosti i ljepotu crkvenog nauka, vrlo često shvate i zaljube se u način na koji ih je Bog stvorio.

Objasnim im da je Bog sve napravio za posebnu namjenu, a kad mi to koristimo na način na koji nije namijenjeno, dolazi zbunjenost i slomljenost. Baš kao što telefon koji je namijenjen za komunikaciju puca ako ga koristite kao čekić ili za igranje bejzbola, tako i naša tijela i veze pucaju ako koristimo veliki dar ljudske spolnosti i njegovu svrhu za zajedništvo i prenošenje života izvan braka. Objasnim im također da mnogi ljudi misle da ćeš umrijeti ako nemaš spolne odnose, ali da sam ja sretna i potpuno živa i radosna i nikad nisam – niti ću ikad – imati spolne odnose!

Kao i sa svima drugim, ljudi flertuju sa mnom. Svakome tko mi se približi, a ne poznaje me, kažem da sam udana i da nisam zainteresirana. Možda nije pravo mjesto da počnem govoriti o svojem posvećenju, pa se zaustavim na tome. Znam da se u današnjoj kulturi prenaglašene spolnosti može činiti da je spolna intimnost moj najveći izazov, ali nije. Za mene je najveći izazov osigurati da je moj život u balansu između molitve, rada, prijateljstava i obitelji. Naučila sam kako njegovati duboka, osobna, intimna i neseksualna prijateljstva – i to je ključni faktor za mene u održavanju mog zavjeta i poziva.

Nadam se da kroz moju vjeru i moj zavjet mogu donijeti ljubav u ovaj svijet. Svjesno sam i slobodno odlučila uzdržati se od braka zbog Kraljevstva Božjega, što je žrtva. Nadam se da će ovo moje svjedočanstvo i iskustvo nekome pomoći naučiti nešto dobro.

Nadam se da drugi shvaćaju da nisam mazohist. Ja sam zaljubljena žena.

Preuzeto sa: rastimo-u-vjeri.com