Susret koji joj je promijenio život… (istinito svjedočanstvo)

Susret koji joj je promijenio život…

Tereza je bila ”svježa” obraćenica. U posljednjih nekoliko mjeseci život joj se potpuno izmijenio iako je imala samo 22. godine. Do tada je živjela kao i mnogi mladi danas: izlazila je po disko klubovima, stavljala je ogromne količine šminke na sebe, pušila je, a voljela je, s društvom naravno, popiti i koju čašicu više… da mogu biti opušteniji ali i da zaborave ili utope svakodnevne brige… kako su se sami pred sobom često opravdavali i tješili.
Tereza je, unatoč svemu bila samostalna djevojka. Radila je u jednoj trgovini, te od prvog dana otkad se odvojila od roditelja (s nepunih 18 godina) zarađivala je za vlastiti život. Nije trošila više od zarađenog i to je bila jedna od rijetko dobrih vrlina koje je u to vrijeme posjedovala. Ljudi s kojima se družila bili su redom bogatiji od nje, pa novac nije bio problem… No izlasci do kasno u noć, a nerijetko i do ranih jutarnjih sati počeli su Terezu sve više opterećivati jer je već u 7h ujutro trebalo otvoriti trgovinu, a prvi kupci već su čekali u redu. Sve je češće počela kasniti na posao, što je teško padalo njenoj inače vrlo preciznoj točnosti. Iako je bila vrlo povučena i sklona opravdanim, ali još više neutemeljenim strahovima, osmijeh nikad nije skidala s lica. To joj je bio zaštitni znak po kojem je djelovala kao vrlo sretna i zadovoljna mlada djevojka, i mnogi su je zbog toga voljeli, a samo su rijetki znali za duboko nezadovoljstvo i tugu koju je u sebi nosila. No društvo je tražilo svoje, i Tereza se tome nije mogla i nije znala oduprijeti. Iako joj je takav način i stil života sve teže padao, iako je osjećala da to društvo zapravo i nije ”pravo društvo” dok nemaju razumijevanja jedni za druge, već se gleda samo osobni interes i dobra zabava – ipak se nije usudila maknuti od njih. Ne, za to nije imala dovoljno hrabrosti, previše se bojala. Iako na ”klimavim nogama” u jednom potpuno ‘izvrnutom’ svijetu ipak je bila dio nečega, a ako ostane sama… onda je tek gotova… ne, bolje je ipak bilo ovako. Svjesno i polako, zajedno sa svojom ‘škvadricom’, daleko od sigurnosti obiteljskog doma, sve je više tonula u ponor zla…
No, jedno nedjeljno poslije podne, promijenilo joj je život iz temelja. Tereza je imala, u centru grada, tetu Mariju koju je od vremena do vremena znala posjećivati. Iako su ti posjeti postajali sve rijeđi, te nedjelje odlučila je da će umjesto u zadimljenom kafiću, vrijeme provesti kod tete Mudrice, kako ju je od milja voljela zvati. Gospođa Marija živjela je sama i radovala se svakom novom posjetu svojih rođakinja. Ta je, iznimno draga gospođa dane provodila u molitvi, prikazujući trpljenje i teret života Gospodinu na mnoge nakane, a vrlo je često molila za ”svoje cure i dečka”, kako je od milja zvala Terezu, njezine četiri sestre i brata. Teta Marija puno je trpjela i život joj nije bio nimalo lagan, uz sve to vrlo se je rijetko tužila, štoviše znala je biti raspoložena i djetinjasta da bi i kamen nasmijala da je mogla… Tereza je voljela razgovarati s ovom dragom, mudrom ženicom; često bi joj znala govoriti o mukama svakodnevice… Iako nije očekivala da će teta Mudrica riješiti njezine sve brojnije i mučnije probleme, imala je u nju povjerenja i iznosila joj je mnoge brige i strahove koji su se gomilali oko njezinog mladog života. Nakon ‘razgovora ugodnog’ koji je trajao oko 4 sata, Tereza je morala doma. Teta Marija rekla joj je da neće stići na misu u svoju župu (dobra se ženica nadala da bi njena nećakinja barem ponekad mogla otići na misu i tamo tražiti snagu za budućnost…), pa neka ode tu u obližnju crkvicu na misu. Terezi je pao mrak na oči… Draga teta, ma kakva misa… pa to je gubljenje vremena… ta što će ona raditi u mračnoj crkvi sat vremena? No teta je bila uporna i Tereza joj je obećala da će otići, samo nek’ joj prestane zanovijetati. Članovi Terezine obitelji bilo su tradicionalni vjernici, ili čak nešto manje od toga, tako da ni sama Tereza nije imala neke sklonosti prema crkvi. Najviše su držali do hodočašća: posjet Mariji Bistrici bio je obavezan svake godine, no znali su posjećivati i druga Gospina svetišta. A što se tiče molitve, odavno se ‘uvjerila’ da molitva nema previše smisla, a ni koristi. Kad je pokušala za nešto moliti, nikad se ništa nije događalo, tako je barem mislila.
Izašavši na ulicu razmišljala je što da učini. Nije imala pojma gdje je ta ”obližnja crkvica”, a istini za volju uopće joj se nije išlo u crkvu. No teti je obećala, a do obećane riječi mnogo je držala! Krenula je cestom uzbrdo, razmišljajući što bi rekli njeni dečki i cure da je sada vide… Došla je do neke građevine za koju je mislila da je crkva, pa ipak tamo je stajao samo jedan čovjek!? Očito to nije bila crkva, i očito, razmišljala je dalje, ne treba ići u crkvu kad je ne može pronaći. Bojala se ljudi, osobito nepoznatih, i bojala se tog, jednog čovjeka upitati gdje je crkva, a nije to ni željela. Reći će teti da nije mogla naći crkvu, i gotovo. Barem je pokazala dobru volju… U trenutku kad se okrenula, u smjeru tramvajske stanice, oglasilo se crkveno zvono! A joj! ipak je ”obližnja crkvica” u blizini… sad nema izgovora… Bila je prilično bezvoljna! Skupila je hrabrosti i prišla je onom ‘jednom’ čovjeku upitavši ga odakle se čuje zvono, i koliko ima do te crkve? Čovjek joj je ljubazno objasnio, i poručio neka se požuri, jer da će inače zakasniti na misu. Baš! pomislila je razočarano Tereza, ljubazno uzvrativši osmjeh simpatičnom gospodinu. Došla je do crkve. Bila je puna ljudi, a noj nije padalo na pamet, da sad tu stoji sat vremena. Progurala se u zadnje redove, i ugurala se među ljude koji su sjedili na klupi, i koji nisu bili baš presretni što se ta ”balavica” gura među njih, a toliki stariji od nje, i oko nje moraju stajati. U tom trenutku Terezi je bilo svejedno što će tko reći, samo da što prije prođe taj duugi sat vremena.
Svećenik je započeo misu, a ona je bila u svojim mislima… biblijska čitanja uopće nije slušala, no kad je svećenik počeo propovijedati, trgnula se! Što to ovaj čovjek priča? Počela je pažljivije slušati i činilo joj se da svaku riječ koju izgovara upućuje izravno njoj. Govorio je o mladima, o problemima i nevoljama u kojima se današnji mladi čovjek nalazi. O Isusovoj ljubavi prema njima… Tereza je počela drhtati, a potom se rasplakala kao malo dijete. Već dugo nije plakala, i ovo joj je bilo svojevrsno olakšanje… Ma je li moguće da nju Isus voli? Ljudi oko nje upućivali su joj prijekorne poglede. Što ova mala izvodi? Prvo se gura, sad plače… Sigurno je bolesna, nešto s njom nije u redu… i bili su u pravu! Tereza je bila duboko ranjena grijehom, nije se ispovjedila već godinama, a nagomilani grijesi sve su je više sputavali i činili je sve nesretnijom. Osjećala je da se večeras, u ovoj ”tetinoj obližnjoj crkvici” dogodilo nešto posebno, iako nije znala što. Misa je završila, a ona je ostala još pola sata u crkvi, i nakon dugo vremena osjećala se dobro. Osjećala je da ovo nije bilo izgubljeno vrijeme. Sjedila je i dalje u zadnjoj klupi ni sama ne znajući zašto. A onda se iznenada pojavio onaj svećenik koji je malo prije iznio mnoge njene rane na površinu – tako je osjećala – prišao joj je, stavio joj ruku na rame i obećao da će se moliti za nju, i još joj jednom ponovio da je i ona ljubljeno Božje dijete i da baš nju Isus jako voli, a onda se okrenuo i otišao. Tereza bi najradije potrčala za njim i zamolila ga da joj to ponovi, ali bojala se! Bila je ljuta na samu sebe što se nije mogla osloboditi tog nesretnog straha, koji se, kako joj se činilo sve više povećavao. A opet taj susret i svećenikove riječi najavile su kraj starog i početak novog života, života u slobodi djeteta Božjeg!
Na putu do kuće razmišljala je o svom dosadašnjem životu, i polako počela uviđati kakav je to katastrofalni promašaj! bila ga je ona doduše svjesna i prije, ali također nemoćna da išta promijeni. No sada su stvari postajale puno drugačije. Ako ima netko tko nju voli, a taj Netko nije nitko drugi doli sam Bog, kako joj je svećenik malo prije rekao, onda ovo sve (različiti poroci koje je ‘uživala’ sa svojim društvom kako bi pronašli barem malo zadovoljstva) zaista nema smisla…
S tim mislima došla je do stana u kojem ju je dočekala sestra: ”Pa dobro ženo gdje si ti, čekam te cijeli dan! Kud si se skitala tako dugo? povikala je Sanja. ”Ali čekaj, kako to izgledaš? Što se dogodilo? Zašto si plakala? Ma daj, ajmo mi jednu zapalit, i odmah ćeš se bolje osjećat!” – nastavila je nešto pomirljivijim tonom. – ”Ne puši mi se”, hladno je odgovorila Tereza. ”S tobom stvarno nešto nije u redu! Daj, reci što se dogodilo! Ne mogu vjerovati da strastvena pušačica ne želi povući dim… što je bilo, pričaj”. Tereza je ukratko ispričala kako je provela nedjeljno popodne. Sanja je samo odmahnula rukom. Puste priče… No za Terezu to svakako nije bila pusta priča. Osjećala je da se nešto u njoj mijenja, a nije to znala objasniti. Sutradan je bio ponedjeljak, njezin slobodni dan u tjednu. Ujutro je ustala, i otišla na drugi kraj grada u ”obližnju crkvicu”. Nešto ju je gore silno privlačilo. (Prisjetila se da joj je teta Marija jednom rekla kako su se u toj crkvi prije nešto više od 20 godina vjenčali njezini dragi roditelji). Ušla je u kapelicu. Bila je sama. Počela je Isusu iznositi sav svoj život, molila Ga je da joj oprosti, i da joj da snage da promijeni svoj život. Za divno čudo, ponovno se pojavio onaj dobri svećenik koji joj je prethodne večeri ‘uzdrmao’ dušu. Opet joj je stavio ruku na rame i kratko je molio za nju. Počela je s njim razgovarati. Čudila se samoj sebi. Ona koja se bojala i vlastite sjene, sada tu nekom nepoznatom čovjeku, doduše svećeniku priča o svome životu. Pa ipak, osjećala se sigurnom, bila je to svojevrsna ispovijed, iako ne u pravom smislu riječi, jer za pravu ispovijed još nije bila spremna. Dobri svećenik ponovio joj je da ju Isus želi osloboditi od zla, da je ona Božje voljeno dijete, i da će se on i dalje moliti za nju. Tereza je bila u ‘sedmom nebu’ od radosti. Nju Isus voli, nju koja je bijeda i jad… pa što ona ima da bi je Isus volio. Činilo joj se ako taj Isus i postoji da onda on voli samo dobre ljude, a ona je, mislila je, sve samo ne dobra. Pa ipak, te su riječi bile melem za njezinu duboko ranjenu dušu, i što je najvažnije u nutrini svoga bića, po prvi puta u životu, osjećala se voljenom, slobodnom i… sigurnom.

Munjevita misao prošla je kroz Terezinu glavu: mora prekinuti sa dosadašnjim društvom. Ono je ionako ne čini sretnom. Svi će joj se sigurno smijati, ali nema veze… Počela je uviđati kako život može biti lijep bez cigareta, alkohola, ‘tone’ šminke, dugih noćnih izlazaka, zadimljenih i bučnih kafića. Sada joj se to sve činilo suludim… Pa kako je uopće mogla tako živjeti?!

Međutim, njezina ‘škvadra’ nije je htjela tako olako izgubiti. U početku su je sažalijevali, a onda su se svim silama trudili da ostane dio njihovog ‘tima’. Ali Tereza nije popuštala. Počela je svakodnevno hodati na misu, i to naravno u ”obližnju crkvicu” na drugom kraju grada. I to joj se uopće, nakon napornog radnog dana nije činilo teškim. I ljudi na poslu vidjeli su promjenu. Više nije kasnila na posao, a bila je ljubaznija i radosnija kao nikad do tad. Tereza je naprosto procvjetala! Rekla je odlučni NE svim porocima koje je do tad uživala; s druge strane napravila je životnu ispovijed, novce koje je do tada trošila na različite poroke usmjerila je na druge stvari. Kupila je Bibliju koju je počela svakodnevno čitati, nabavila je i Časoslov, zatim Katekizam katoličke crkve, te mnoge druge knjige koje su bile melem njezinoj još uvijek ranjenoj duši. Zavoljela je tišinu, u samoći je mirno mogla o svemu razmišljati, a počela je i redovito moliti… sve to činilo ju je sretnom, zadovoljnom i ispunjenom. Naravno, u ”obližnjoj crkvici” pronašla je novi krug prijatelja. O kako su joj ono bili bliži i draži od ekipe s kvarta. Stvari su se događale munjevitom brzinom, nitko oko nje nije shvaćao što se događa, ponekad se i noj samoj činilo kao da je u nekom filmu.

Znala je još koji puta popustiti pod pritiscima starog društva, ali više to nije bila njihova stara Tere! Više se nije smijala glupim i bezveznim šalama, prestala je prostačiti, a što je za njih bilo najgore: prestala je piti – odrekla se onog što je u toj škvadri bilo najvažnije za ‘dobar provod! Oni su žalili nju, a ona njih! U početku se nadala da će možda moći na koga od njih djelovati, a opet pribojavala se da bi je ‘staro dobro društvo’ ponovno moglo povući za sobom… i zato je odlučila da što rjeđe bude s njima. A kako je odbijala raditi sve ono što su oni radili malo-pomalo postajala im je dosadna, te su je prestajali zvati na tulume i slične ‘provode’.

Tereza nije zbog toga patila. Bila je sretna u novom okružju. Nakon mnogih neprospavanih noći, provedenih u prividnim privlačnostima ovoga svijeta, prvi puta od svoje punoljetnosti osjećala se sretno poput malenog djeteta. Otkada je Isusu dopustila da uđe u njezin život smatrala je da nema problema koje ne bi mogla riješiti… i zaista nakon puno dima u plućima, nakon dosta alkohola u krvi, nakon mnogih noćnih mora… Tereza je napokon mogla disati punim plućima, napokon je mogla uživati u pravoj slobodi, u slobodi koja dolazi samo od Boga!

Danas, nakon 10 godina, Terezi su još u sjećanju riječi dobre tete Marije: ”Tlo je bilo pripravljeno, Gospodin te je čekao. Ti si samo trebala doći – sve ostalo On je učinio! Lijepo je što si se odazvala!”
Ni jednom riječju nije si pripisivala zasluge Terezinog obraćenja. To mogu samo velike duše! Tereza će biti vječno zahvalna toj iznimnoj ženi na svemu što je za nju učinila svojim molitvama i žrtvama!
Autor: F. S.

Objavljeno u: Glas Koncila, 14. 6. 2009.

Nastavak: San koji je postao stvarnost