SUVREMENI SVJEDOCI VJERE
VERITAS NA KAVI S RUŽICOM FRIŠČIĆ, SESTROM DJEVICE I MUČENICE
Razgovaramo s RUŽICOM FRIŠČIĆ, rođenom sestrom časne sestre Cecilije Grgić, milosrdnice, ubijene i spaljene 12. svibnja 1995., skupa s vlč. Filipom Lukendom, u Presnačama kod Banje Luke. Imati rođenu sestru sveticu i mučenicu – velika je milost, ali i velika bol… Bol, koja je sastavni dio neizmjerne, vječne radosti.
Subota 29. srpnja 2000. već je ušla u povijest banjolučke Crkve kao dan kad je “probijena blokada i ljubav je pokazala svu svoju snagu”, kako je događaj toga dana, sa suzama u očima, nazvao biskup Franjo Komarica. Te su subote, naime, u pet autobusa vjernici Varaždinske biskupije posjetili Banja Luku i Presnače, župu nedaleko od Banje Luke, gdje je održana svečana misa i nakon toga – pravo narodno veselje. Te, posljednje subote u srpnju, u godini Velikog jubileja, vjernici Varaždinske biskupije napravili su povijesni iskorak – prvi put nakon 1990. katolici su organizirano ušli u do tada “minska polja” izolacije, progona i svake druge nevolje kroz koje katolici ovoga pitomog kraja prolaze, iako na tom području uopće nije bilo oružanih sukoba. Ipak – sve katoličko, a Hrvati su uglavnom katolici, ili je prognano, ili pobijeno, ili živi kao zaista malo, uplašeno stado, za koje skrbi neumorni banjolučki biskup i nekoliko svećenika.
Ono što je “Libertas” za Dubrovnik 1991., a konvoj autobusa, pod pratnjom UNPROFORA, u Baranju i u Aljmaš 1997. – to je dolazak vjernikâ Varaždinske biskupije u Presnače bio za Banja Luku: povratak Crkve, dolazak biskupa i vjernikâ na vjekovna ognjišta, premda sada u malo drugačijem obliku. Varaždinska biskupija, naime, obnavlja svetište sv. Male Terezije u Presnačama, tako da je ovo bio prvi korak sestrinske pomoći jedne Crkve drugoj, raseljenoj, protjeranoj i razorenoj. Hodočašće je vodio varaždinski biskup mons. Marko Culej, koji je s biskupom Komaricom i župnikom župe u Presnačama, te 26 svećenika, služio sv. misu na razvalinama prostrane crkve sv. Male Terezije. Tom prilikom uručio je mjesnom župniku Zvonku Brezovskom i dar svoje biskupije, 50.000 kn.
* * *
Kao “Veritasova” novinarka imala sam sreću i čast biti među ovim vjernicima, ali i usporediti događaj s onima iz Slavonije i Baranje kad se Crkva vraćala na mjesta svoga mučeništva. Scenografija u Presnačama bila je vrlo, vrlo slična onoj iz Aljmaša: razoreno svetište, na okolnim zgradam vojnici SFORA s oružjem u rukama, policija kao službena pratnja konvoju… Dekor gotovo isti, ganutost ljudi ista, potresenost prizorom – ista.
“U našem stoljeću ponovno imamo mučenike, često nepoznate, gotovo “nepoznate borce” velike stvari Božje. Koliko je moguće, ne smiju se izgubiti njihova svjedočanstva… Potrebno je da mjesne Crkve učine sve da ne prepuste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo, prikupljajući dokumentaciju. To će sigurno imati ekumenski odjek i poruku. Ekumenizam svetaca i mučenika je možda najuvjerljiviji. Općinstvo svetih govori glasnije od tvoraca podjela.”
Ivan Pavao II., “Nadolskom trećeg tisućljeća”
Ipak… tu je nešto svečano i bolno do neizdžljivosti. Na ostacima Svetišta izložene su slike mučenikâ – vlč. Filipa Lukende i časne sestre Cecilije Grgić, milosrdnice, s cvijećem i svijećama. Prilazim… ali tu je već jedna mlada žena, sva u crnini, i do nje muškarac – kleče, ljube slike, neutješno plaču… Do njih je dječačić – gleda, drži buket ruža u rukama i polaže ih ispred slike redovnice. Žena ne prestaje jecati i ljubiti sliku… saznajem… svoje rođene sestre. “Prvi put sam ovdje, na mjestu mučeništva svoje sestre… Oprostite, ne mogu govoriti…”
Njezin suprug mi daje osnovne podatke: “Nas je vjenčao vlč. Filip, ja sam Ružičin suprug. Ovo nam je sin. Zove se Filip, na spomen našega kuma… “, kroz suze govori suprug Ružice Friščić… Osjećaji i suze izdaju… tijekom mise biskupu Komarici daruju cvijeće… On, ganut, s ljubavlju i poljupcem u tjeme (prizor tako često viđen u susretima sa Svetim Ocem) prihvaća dar sestre – sestre djevice i mučenice.
Nakon mise razgledavamo sobu u kojoj su fra Filip i s. Cecilija 12. svibnja 1995. ubijeni i zapaljeni. Narod već sada ovu sobu časti kao sveto mjesto i rado dolazi ovamo (oni rijetki koji ovdje žive) moliti za zagovor svetog svećenika vlč. Filipa Lukende i svete redovnice, milosrdnice, s. Cecilije Grgić.
“Još ćete vi ovdje doći i slaviti me kao mučenicu”, rekla je s. Cecilija u šali, dok je s djecom pjevala na imendanskom domjenku župnika, potvrđuje jedna njezina susestra. Dakako, nitko nije vjerovao u te njezine riječi, ali ubrzo nakon toga – ona je zaista iz smrti prešla u Život; zaručnica je primila vijenac mučeništva svoga Zaručnika – u ljubavi i vjernosti zauvijek.
Djevičansko služenje narodu koji je osjećao sigurnost dok su sestre i svećenik među njima – okrunila je s. Cecilija mučeničkom i djevičanskom krunom. Hrvatski narod drugo tisućljeće kršćanstva završava kao trku u kojoj pred Boga donosi baklju mučeničke vjernosti Isusu Kristu svojih brojnih sinova i kćeri. S. Cecilija Grgić je jedna od njih. Hrvatskoj djevojci danas – uzor i zaštitnica na nebu, mučenica naše generacije i naših dana… Sa zahvalnošću njoj i moleći je za zagovor… slušajmo i čitajmo što nam njezina rođena sestra Ružica Friščić želi reći i poručiti. Jer, imati rođenu sestru sveticu i mučenicu – velika je milost, ali i velika bol… Bol, koja je sastavni dio bezmjerne, vječne radosti.
* * *
Nakon duge stanke, gospođa Friščić progovara…
– Prije svega, iskreno Vam zahvaljujem što ste mi pristupili u onom teškom času. To je bio moj prvi susret poslije njihove smrti. Znate da je to bio previše težak trenutak. Taj dan mi je bio isto tako težak kao i dan njihove smrti. Ali – poljubiti to sveto mjesto, to mučeničko mjesto, to je nešto neizbrisivo. Vjerujte mi, ne mogu izreći što u srcu imam o njima. Jednostavno… riječi ne idu. Bili su, pa ih više nema. Još je jedan svetac, još je jedna svetica na nebesima… Ali, kad malo bolje razmislim, pa ja se nalazim, tako reći, u njihovoj neposrednoj blizini. Doista je riječ o ljudima naših dana, o ljudima koje sam jako dobro poznavala. Riječ je o ljudima koji su za svakoga imali lijepu riječ i toplo majčinsko srce.
* Gospođo, možete li se sjetiti sestre iz djetinjstva? Kakva je s. Cecilija bila kao djevojčica?
– Našu malu Pavicu predobro znam: mala plavokosa djevojčica, s finom kovrdžavom kosom, na kojoj sam joj uvijek bila zavidna. Naša Pavica je rođena 1952. godine, a ja 1960. Tako je bila poželjna u društvu nas djece, a znala je čuvati i tajne odraslih. Ako Vam kažem koliko nas je djece bilo – možda brojke ništa ne kažu. Ali, ako Vam rečem onako hijerarhijski – možda je bolje. Tu su na prvom mjestu dva anđela, zatim – jedna svetica i mučenica, zatim dva brata i četiri sestre. Sada tek vidim da je obitelj centar svega odgoja i polaganja témelja duhovnog života. Naša obitelj je bila ta koja je zajednički molila. A danas? Imamo li vremena za zajedničku molitvu?
* Razmišljate li često o njima i o svemu što se dogodilo?
– Svaka pomisao na njih i na njihovu žrtvu ispuni me žalošću. Ne bih htjela, ali suze… Pričati o našoj maloj Pavici, kako smo je svi od milja zvali, je neiscrpno. Tako je bila tiha i čini mi se da je čekala svoju priliku. Neke njezine poteze iz djetinjstva ni danas ne mogu shvatiti. Uvijek sam se pitala zašto je ona bila tako poštena; jednostavno nije znala slagati ni malo. Nikada, ni kao dijete, niti ikada kasnije, nisam od nje čula ni jednu ružnu riječ, ni najmanju psovku.
* Gdje ste upoznali vlč. Filipa?
– Vlč. Filipa upoznala sam u tom svetištu sv. Male Terezije. Zadivila me njegova vjera; nešto svetačko je zračilo iz njega. Govorio je: “Meni su, mogu vam reći, što se tiče gradnje ovog Svetišta – danas sva vrata zatvorena. Ali, vjerujte, sutra će biti otvorena. Ona će to učiniti!” Svakako, mislio je na sv. Malu Tereziju, koja je, kako je rekao, čuda činila. To njegovo svetačko predanje ne mogu Vam objasniti. To čuvam u srcu kao dragocjeni biser.
* Gospođo Friščić, što biste sad rekli nama, običnim vjernicima – kako se duhom obogatiti ovom žrtvom Vaše sestre i vlč. Filipa?
– To su sasvim obični ljudi, kojima se trebamo moliti. Znate li da su iskušani kao zlato u taljici? Znate li da je na njima spaljeno sve ono zemaljsko? Da oni mole za nas? Previše smo opterećeni osobnim i društvenim grijesima, previše krvarimo za našom domovinom i za našim najmilijima i dragima. Previše nas život vuče nizbrdo. Previše popuštamo svakoj napetosti. Predaleko smo otišli od pravoga puta. Stanimo, pogledajmo u sjajne zvijezde. Tu su, sasvim blizu. Svijetle nam. Potrebno je samo otvoriti oči duše, očistiti srce, ispružiti ruku i otvoriti dlan. Božji dar je tu, po njihovu zagovoru… To je dar Božjeg života… I još puno toga.
* * *
Suze… tišina…, a zatim bujica riječi…
– Pavice, draga moja, nikada te nisam mogla dokučiti i shvatiti, a pogotovo sada. Ali – ja osjećam tvoju blizinu, tvoju ljubav i tvoju prisutnost.
Pavice moja, otišla si u samostan sestara milosrdnica u Zagrebu, ali nisi nâs doma zaboravila. Svako tvoje pismo bilo je veselje; čitalo se i po nekoliko puta, prepričavalo se. Ubrzo si obukla redovničko odijelo i položila zavjete, te počela naviještati Radosnu vijest – najprije svojim životom, a onda i kao katehistica. Znam, pričala si mi kako voliš svoj posao. Djeci si predavala vjeronauk, pripremala prigodne programe, učila ih pjevati, i puno, puno svoga truda i rada uložila u svetište sv. Male Terezije u Presnačama.
Nikada neću zaboraviti dan tvoje mučeničke smrti, 12. svibnja. Kiši, jer je i nebo proplakalo od radosti što ste izdržali do kraja. Presađivala sam cvijeće, a tvoj me lik prati. Tog dana sam to posebno osjećala. Imala sam osjećaj da si mi tu, iza leđa, i ne sluteći da ste vi već okrunjeni vijencem slave.
Istina, sve sam nemile događaje budno pratila u dragoj mi Bosni. I kada sam čula na popodnevnim vijestima da vam se ne zna za sudbinu, odmah sam pomislila na ono najgore, iako su me ukućani tješili kako vas je Biskup uzeo u zaštitu, te da ste na sigurnom. Ja sam odmah slutila da vas više nema. Bit će nam svima zagonetka čas vaše smrti. Ali, kad sam drugi dan na vijestima čula za vas, odmah sam vlč. Lukendu “vidjela” kako ti govori: “Idemo, vrijeme se naše ispunilo. Svemogući Bog neka ti otpusti grijehe… Bože moj, ja te ljubim. Daj mi snage za samo još ovaj korak do tebe! Amen.”
Razgovarala: MAŠA HORVAT (Ana Penić) / Veritas
