Sv. Ivan Marija Vianney i njegove duhovne misli

Sveti Ivan Marija Vianney rodio se 8. svibnja 1786. godine u Francuskoj, u mjestu Dardillyju. Bilo je to upravo uoči Francuske revolucije. Tako je Ivan bio svjedok te zloglasne revolucije i njezine strahovlade. Svećenici koji su ostali vjerni Crkvi i katoličkoj vjeri, i zato bezbožničkoj vlasti nisu položili prisegu na revolucionarni ustav, morali su pred progoniteljima bježati i skrivati se. Redovnice, preobučene u građansko odijelo, djecu su poučavale u vjeronauku potajno noću. Tako je bilo i s Ivanom. Ivan se je tajno ispovijedio u roditeljskoj kući, a svetu pričest je primio u jednom štaglju.
U siromašnoj obitelji od šestero djece Ivan je spavao u tail, a bio je pastor trig voice i jednom margarine, to je obitelji Vianney posjedovala. Kad su se prilike, proizašle iz Francuske revolucije, donekle smirile, pobožni i učeni svećenik Balley, koji je bio pred revolucionarima pobjegao iz Pariza, došao je za župnika u Ivanovo susjedno selo Ecully. On je Ivana uzeo k sebi u župni dvor i spremao ga za svećenika. Želju svog srca Ivan povjerava svojoj majci, odmah je rekao zašto želi postati svećenik: “Kad bih bio svećenik, osvojio bih mnogo duša.” Majka mu je plakala od radosti, dok oca nije bilo jednostavno pridobiti da mu da dopuštenje. Ivan je bio netalentiran za školu i samo zahvaljujući uglednom župniku Balleyu, primljen je u sjemenište, a potom i u veliko sjemenište u Lyon. Uz velike teškoće konačno je zaređen za svećenika 1815. godine. Sretnom mladom svećeniku sreća se i povećala jer je imenovan kapelanom svojem dobročinitelju župniku Balleyu. Već 1818. godine Ivan je imenovan župnikom u malom mjestu Arsu. Za stanovnike tog mjesta rekao je jedan župnik da se osim krštenja ni u čemu ne razlikuju od životinja. A generalni vikar mu je prilikom imenovanja rekao: “U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu, ali ćete je vi u nju unijeti”.

Župnik Ivan Vianney vidjevši u kakvom je vjerskom stanju župa, vjerojatno se sjetio Isusove tvrdnje da ima slučajeva kada se Sotonu može savladati i otjerati samo postom i molitvom. I Arški župnik hrani se jedino krumpirom koji bi skuhao odjednom za cijeli tjedan. Teško se trapio i drugom pokorom. A noću je satima molio pred Oltarskim sakramentom. Propovijedi su mu bile vrlo glasne i oštre. Na pučkim misijama u susjednim župama pomagao je kao ispovjednik. Mnoštvo svijeta počelo je dolaziti baš k njemu na Ispovijed. Sve je više ljudi iz cijele okolice dolazilo u Ars da se ispovjede kod svetog župnika. Bio je to ne samo običan svijet nego i ugledni klerici i visoko školovani ljudi. Mnoge sate i kasno u noć provodio je u ispovjedaonici. Čitao je ljudska srca i savjesti. Otkrivao je pokornicima prošlost i proricao budućnost.

No, taj silan Ivanov uspjeh izazvao je zle ljude i Đavla. Đavao mu noću oduzima bukom i štropotom ionako kratak san. Zli ga ljudi blate najodvratnijim lažima. A najviše su ga boljele zavisti i neopravdane kritike koje su dolazile od strane klera, i ne samo nižeg klera. Upadao je radi svega toga i u krize – čak je odlučio i pokušao napustiti Ars.

Veliko ohrabrenje i utjeha bila mu je “Kuća providnosti”, nešto slično kao sirotište što je osnovao za siromašne i nezbrinute djevojčice. U tom su se domu dogodila i prva čudesa. Tako se je dogodilo čudo umnažanja brašna za kruh, kad župnik nije imao dovoljno novca za prehranu sve većeg broja djevojčica.

Glas o svetosti župnika Vianneya nadaleko se pronio, župa se duhovno preporodila, a mjesto Ars postalo je hodočasničko stjecište.

Pokornički način života, naporno pastoralno djelovanje, mnoge nepravde koje su mu činjene – sve je to iscrpilo svetog svećenika i nakon 42 godine župničke službe u Arsu i 73 godine života, umro je 4. kolovoza 1859. godine.

Po zagovoru župnika Ivana Marije Vianneya događala su se mnoga čudesa. Blaženim je proglašen 1905. svetim 1925., a zaštitnikom župnika 1929. godine.

Pokopan je u crkvenoj lađi s natpisom na grobu: “Ovdje počiva Ivan Marija Krstitelj Vianney, župnik Arški”.

Nakon 45 godina tijelo mu je sačuvano i postavljeno je u staklenom sarkofagu na Oltaru u Crkvi, gdje se i danas nalazi. Tu svećenici rado prikazuju svete Mise i preporučuju se Svetom Župniku.

DUHOVNE MISLI

– I ako bi netko bio svet i mogao učiniti čuda, ali mu nedostajala ljubav, on neće doći u nebo.

– Nema ništa smješnijeg i glupljeg, nego uvijek samo pričati o tome što čovjek ima i što sve može.

– Svi sveci nisu dobro započeli, ali su svi dobro završili.

– Ništa ne vrijeđa Boga tako puno, nego kada čovjek sumnja u Njegovo milosrđe.

– Neki kažu: Ovaj iskoristi loše sve što mu dam! Siromah treba s tim učiniti što on želi; on mora podnijeti račun o korištenju vaše milostinje i vi o milostinji, koju ste mogli dati, a niste.

– Bog nije onaj koji nas osuđuje, nego se mi sami osuđujemo svojim grijesima. Prokleti se ne tuže na Boga, oni se tuže sami na sebe.

– Nakon što nam je Isus Krist sve ostalo darovao, što nam je mogao dati, želio nas je učiniti nasljednicima dragocjenosti, što postoji, i to je njegova sveta Majka.

– Vidite, djeco moja, mi moramo zapamtiti da imamo dušu koju moramo spasiti i vječnost koja nas čeka. Svijet, njezini bogataši, udobnosti i časti će proći; nebo i pakao nikad neće proći. Zato budite budni!

– Sva dobra djela zajedno ne ostvaruju vrijednost jedne jedine misne žrtve, jer djela su od čovjeka; misa je pak Božje djelo.

– Naše pogreške su kao zrno pijeska kraj planine Božjega milosrđa.

– Zapovijedi su uputstva koja nam Bog daje, kako se ne bi izgubili na putu prema nebu. One su kao putokazi na raskrižjima.

– Zapamtite, djeco moja, blago jednog kršćanina ne leži na zemlji, on je u nebu. Prema tamo moramo svi upraviti svoje misli, gdje je naše blago.

-Nijedan čas nije dragocjeniji i uspješniji, da nam ishodi milost obraćenja, nego je čas pretvorbe kod sv. Mise. O, kad bi roditelji, očevi i majke, znali ovaj dragocjeni čas na pravi način iskoristiti, tada njihova djeca ne bi bila tako neposlušna, tako daleko od puta, koji vodi u nebo. O bijedni ljudi, koji tako beskrajno blago imaju pred sobom, a ipak se ne koriste njime!

Čast i uzvišenost svećeništva

O kako je velik svećenik! Istom u nebu ćemo razumjeti njegovu uzvišenu čast. Kad bismo je na zemlji shvatili, umrli bismo – ne od straha , nego od ljubavi.
Katolički je svećenik personifikacija ljubavi božanskog Srca Isusova.
Ako negdje hoće da unište religiju, počinju time da protjeraju svećenike, jer tamo gdje nema više svećenika nema više niti misne žrtve, a gdje nema misne žrtve propada religija.
Kad bih u isto vrijeme sastao jednog svećenika i jednog anđela, to bih najprije pozdravio svećenika. Anžeo je prijatelj i sluga Božji, no svećenik je Njegov zamjenik.
Sveta Terezija je običavala ljubiti tragove, što ih je iza sebe ostavljao prolazeći svećenik.
Svećenik nije svećenik za sebe, on ne može sam sebe odriješiti od grijeha niti si podijelitiposljednje pomazanje. On nije ovdje za sebe, nego za vas.

(Preuzeto iz djela «Zlatna zrnca župnika Arškog», L. Niderberger)

MOLITVA BL. DJEVICI MARIJI

O Djevice Marijo,kada govorimo o zemaljskim stvarima,umorimo se,ali kada o Tebi zborimo govor je uvjek novi.Uspoređivali su Te s majkom,a Ti si bolja od najbolje majke koja ponekada kažnjava svog sina misleći da tako čini dobro,a Ti Marijo nikada ne kažnjavaš.Tvoje Srce je sama ljubav i milosrđe,da bi bili uslišani dosta je Tebi se uteći.Tvoje Srce Marijo je tako nježno prema nama,nježno srce,svih majki u usporedbi s Tvojim srcem ja kao komad leda.O kako si dobra Presveta Marijo! Amen.

Sv. Ivan Vianney