Sveti Abraham Pustinjak – apostol i otac Etiopije

Današnji, na kršćanskom Istoku prilično poznat svetac, proživio je u prvoj polovici IV. stoljeća 23 godine u dva monaška središta a Gornjoj Tebaidi, na desnoj obali rijeke Nila.

Autor: Laudato/M.R.     Photo: catholicsaints.info

Jedan od njih bijaše prvi samostan u kojem se provodio redovnički život po pravilu sv. Pahomija. Drugi je bio samo u Phebou, a kojem je bila rezidencija poglavara i ekonoma družbe sv. Pahomija.

Nakon toga vremena Abraham je prešao preko rijeke Nila i nastanio se u Manufu, gdje je sagradio kolibu te u njoj živio kao pustinjak u potpunoj osamljenosti i odijeljenosti od svijeta.

Živio je prema pravilu sv. Pahomija, ali koje shvaćaše i primjenjivaše veoma odlučno. Hranio se biljem, a noći bi provodio u pobožnom bdijenju. U času smrti bio je uz njega sv. Teodor, ljubljeni učenik i nasljednik sv. Pahomija u Phebou.

Alehsandrijshi sinasarij iz XIII. stoljeća navodi obilje anegdotskih zgoda iz života toga svetog pustinjaka. Naročito se slavi što je svu hranu praktički sveo na prikupljanje boba, na koji su Egipćani gledali s prezirom.

I sveti je pustinjak Abraham u očima svijeta bio jedan od „luđaka“, ali promatran očima vjere on je jedini mudar jer je pravo znao vrednovati ono što je čovjeku najpotrebnije. Trudio se svim silama da bude mudar prema mjerilima Evanđelja, prema primjeru poniznoga i siromašnoga Krista.

Čini mi se da nam i ovaj sveti pustinjak, prostorno i vremenski tako dalek, ima nešto veoma suvremeno reći, nama potrošačkom društvu što se razbacuje zemaljskim dobrima. Njegova se poruka slaže s onim što nam govore i neki naši trjezniji suvremenici.

Navest ćemo samo jednoga od njih, matematičara Mihajla Mesarovića, koji je negdje napisao: „Ako ljudski rod želi i dalje živjeti, moramo u sebi razvijati osjećaj povezanosti s pokoljenjima što dolaze te biti spremni na svoj račun i budućim naraštajima prepustiti dio dobara ove zemlje. Ako svaki naraštaj sve ono što je moguće postići hoće samo za sebe, onda će biti kraj čovjeka“.

Potrebno nam je, dakle, ići u školu pustinjaka, isposnika; koji su se zadovoljili onim najmanjim i osnovnim za život.

****

Među današnjim svetim zaštitnicima za “sveca dana” odabrali smo kod nas manje poznatog, ali izuzetno značajnog crkvenog velikana, koji je ostavio dubok i neizbrisiv trag u povijesti nama daleke, ali stare i vjerne afričke kršćanske zemlje. To je sveti Frumencije (Frumentius), prozvan “apostolom i ocem Etiopije”. Rodom Sirijac, podrijetlom Grk, rođen oko 315. u Tiru (današnji Sur u Libanonu), bio je prema tradiciji kao dječak, zajedno sa svojim bratom Edezijem, zarobljen na Crvenom moru od Etiopljana i poslan na carski dvor u Aksum (sjeverna Etiopija). Tamo je postao kraljevskim rizničarem i državnim tajnikom te postigao velik ugled, koji je iskoristio za širenje kršćanstva i otvaranje Etiopije prema Zapadu.

Obratio je na kršćanstvo mnoge uglednike. Kad je u Aleksandriji, oko 340, od svetog Atanazija, aleksandrijskog patrijarha, posvećen za biskupa, odabrao je Aksum za svoje biskupsko sjedište. Vrsni propovjednik i čudotvorac, pokrstio je kralja Ezanu, organizirao etiopsku Crkvu, podigao mnoge bogomolje te uveo grčku naobrazbu i grčku crkvenu književnost, koja je prevedena na jezik domorodaca. Postao je prvi “Abun” (naslov poglavara etiopske crkve). Preminuo je oko 383. u Etiopiji. Etiopska crkva slavi ga pod imenom Kesate Birhan (Otkrivač svjetla) i Abba Salama (Otac mira). Prema tradiciji smatra se prvim prevoditeljem Novoga zavjeta na jezik Ge’ez, koji se i danas koristi u liturgiji etiopskih kršćana. Zaštitnik je Etiopije, a štuju ga sve etiopske kršćanske crkve.

Izvor: župa sv. Nikole biskupa / Radio Marija

*1. puta objavljeno 27. listopada 2015.