Sveti Emerik – pripadnik loze svetih kraljeva koja je vladala Hrvatskom – 1031.

UPOZNAJMO  SVETCA  DANA

Emerikovo je ime naročito vezano uz jedan spis što su ga u srednjem vijeku nazivali „Speculum regum“ (Ogledalo kraljeva), a u kojem su opisane vladarske vrline. Izvorni je naslov toga spisa De institutione morum ad Emericum ducem – O odgoju u dobrim običajima, upravljeno i posvećeno knezu Emeriku.

Autor: Laudato/I.D.       Photo: zupajastrebarsko.hr/Laudato

Danas se slavi i spomendan sv. Emerika čije ime mi Hrvati nazivamo Mirko, a što ga i kod nas nose mnogi muškarci. Tome je mladom svecu u živopisnim Šestinama kod Zagreba posvećena župna crkva, pred kojom se nalazi i grob velikana naše nacionalne povijesti, velikog Hrvata i borca za hrvatsku državnost, dr. Ante Starčevića. Šareni krov župne crkve Sv. Mirka u Šestinama, sama crkva sa svojim lijepim grobljem Naročito ožive baš u ove prve dane studenoga kad slavimo i ovoga sveca i kad su od Dušnoga dana još svi grobovi puni svježih i bujnih krizantema, toga najljepšega kasno-jesenskoga cvijeća. Jedna je takva krizantema bio i sv. Mirko, koji je umro mlad, u cvijetu mladosti.

On je bio sin sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja, u koga je otac stavljao velike nade. Godinu mu rođenja ne znamo točno, već samo približno. Rodio se između 1000. i 1007. godine. Odgajao ga je uz oca i sv. Gerard, koji će kasnije postati canadskim biskupom.

Spremajući ga za svoga nasljednika na prijestolju, otac mu je isprosio za ženu jednu bizantsku princezu. Prema životopisu, koji je napisan gotovo 100 godina poslije njegove smrti, Emerik je živio u braku u potpunoj čistoći.

Emerikovo je ime naročito vezano uz jedan spis što su ga u srednjem vijeku nazivali Speculum regum (Ogledalo kraljeva), a u kojem su opisane vladarske vrline. Izvorni je naslov toga spisa De institutione morum ad Emericum ducem – O odgoju u dobrim običajima, upravljeno i posvećeno knezu Emeriku. Spis se pripisuje baš njegovu ocu sv. Stjepanu, kome je bilo toliko stalo da u Emeriku ugarsko prijestolje dobije što primjerenijeg vladara, čovjeka koji će ne samo gospodovati, već vladati, obdržavajući sam kršćanske vrline, promičući opće dobro. I kršćanski bi vladar u neku ruku morao biti pastir i otac svojih podanika.

Emerik je imao odličnih vrlina te je mogao postati dobar kršćanski vladar, ali se Providnosti drukčije svidjelo. Nama, zaista, Božji putovi nisu shvatljivi, ali u duhu vjere valja ih prihvatiti, kao što ih je prihvatio i sv. Stjepan kad mu je bilo javljeno da mu je sin Emerik, njegova nada i uzdanica naroda, u lovu nesretno poginuo. Tom ranom i nenadanom smrću stvorila se teška situacija u pitanju naslijeđa na ugarskome prijestolju koje bijaše tim dvojbenije što se radilo o mladom kraljevstvu koje je prvi kralj sv. Stjepan nastojao utvrditi te duhovno i moralno uzdići. Kao godina smrti svetoga Emerika računa se 1031.

Prema dvama ugarskim hagiografskim izvorima, sastavljenima između g. 1095. i 1116., papa Grgur VII. je odredio jednom konstitucijom, koja se nije sačuvala, da se izvrši „elevatio corporis“ – uzdignuće tijela – svih onih koji su Panoniju obratili na kršćansku vjeru. Među tim ugarskim svecima njihova historiografija nabraja s kraljevima Stjepanom i Ladislavom i s biskupom Gerardom i kneza Emerika. Ta je konstitucija bila povod da su u Ugarskoj procvali mnogi hagiografski zapisi, među kojima i Vita s. Hemerici – Životopis sv. Emerika. Ta je knjiga za tadašnje vjernike željela biti pobudno štivo.

*********

Sv. Mirko – pripadnik loze svetih kraljeva koja je vladala Hrvatskom – 1031.

Dana 2. rujna 1031. godine umro je svetac kojeg Hrvati nazivaju sv. Mirko, a latinsko mu je ime Emericus, pa ga se često naziva i Emerik. Budući da je bio Mađar, njegovo je rođeno ime Imre, što je mađarski oblik od Mirko.

Sv. Mirko bio je pripadnik ugarske kraljevske obitelj Arpadovića. Otac mu je bio prvi ugarski kralj – sv. Stjepan Arpadović. Ta je kraljevska obitelj bila vrlo važna za hrvatsku povijest, jer je vladala Hrvatskom oko 200 godina. Arpadoviće se naziva i lozom svetih kraljeva jer je ta dinastija dala devet svetaca i blaženika.

Prvi svetac bio je spomenuti kralj sv. Stjepan, drugi je bio sv. Mirko, treći je bio također kralj i to sv. Ladislav Arpadović, poznat nam po tome što je utemeljio Zagrebačku biskupiju 1094. godine. Tri arpadovićke princeze postale su svetice Katoličke crkve: sv. Elizabeta Ugarska, sv. Margareta Ugarska i sv. Kunigunda. Još jedna princeza – sv. Irena – postala je pravoslavnom sveticom, a još dvije princeze postale su katoličke blaženice – bl. Elizabeta od Tössa i bl. Jolanda. Uz sve te svece i blaženike, zanimljivo je da je čak i majka sv. Mirka Arpadovića bila blaženica Katoličke crkve. Ime joj je bl. Gizela i bila je bavarska princeza.

Odgojitelj mladog princa Mirka bio je sv. Gerhard, biskup i jedan od danas najpoznatijih mađarskih svetaca (po njemu se zove poznato brdo Gellert u Budimpešti). Sv. Mirko trebao je naslijediti ugarsko prijestolje od svog oca, ali je poginuo u lovu na vepra. Bile su mu samo 24 godine.

Na njegovom se grobu dogodilo nekoliko čudesnih izlječenja pa ga je znameniti papa Grgur VII. proglasio svecem. Poznata crkva u zagrebačkim Šestinama posvećena je sv. Mirku Arpadoviću.

Izvor: povijest.hr

*1. puta objavljeno 5. studenog 2015.