Sveti Ivan Zlatousti – gorljivi navjestitelj evanđelja
nekolicinom nezadovoljnih biskupa. Teofil je god. 403. sazvao svoju sinodu, takozvanu “sinodu kod hrastova”, koja je svrgla s biskupske carigradske stolice samoga Zlatoustoga. I Ivan je osuđen na izgnanstvo iz Carigrada. Ono je trajalo samo kratko jer je zbog općeg nezadovoljstva u gradu carica Eudoksija dala povući carski dekret i Ivan se vratio u Carigrad. No, Ivan je bio osuđen na drugi izgon. Tada se zauvijek se oprostio od svoje biskupske crkve. Bio je prognan sve do Crnog mora. U predvečerje svoje smrti stigao je u Komanu, gdje je bio dobro primljen. Nastavio je put, ali je nakon 5 km klonuo. Ondje bi doveden u kapelicu svetog mučenika Baziliska. Tu je obučen u bijelu mrtvačku košulju te je s najvećom pobožnošću primio Euharistiju, o kojoj je znao tako divno propovijedati. Na to se prekrižio i izrekao svoje posljednje riječi na zemlji: “Bogu budi hvala na svemu! Amen.” Bile su to riječi dostojne najvećega crkvenog govornika. Njima je udario doličan pečat svim svojim govorima. Od svih spisa sv. Ivana Zlatoustog najglasovitiji je O svećeništvu. U njemu svetac raspravlja o uzvišenosti svećeničkog dostojanstva, o strašnom udesu koji čeka nedostojne svećenike, o kvalitetama propovjednika, o aktivnom životu ukoliko traži veću savršenost od kontemplativnoga. Ta je rasprava oduvijek smatrana kao klasično djelo o svećeništvu i kao biser otačke literature. Prevođeno je na mnoge jezike. Zaštitnik je propovjednika i zagovorinik protiv padavice. Prva pričesna molitva sv. Ivana Zlatoustog
“Gospodine, Bože moj, znam da nisam dostojan ni vrijedan da uniđeš pod krov kuće moje duše. Jer prazno je i razoreno unutra i Ti kod mene ne nalaziš dostojna mjesta, gdje bi naslonio glavu svoju. Ali kao što si radi nas sišao s visine i sebe unizio, tako se udostoji sada i do moje niskosti. I kao što se Tebi svidjelo ležati u špilji, u jaslama nerazumnih životinja, tako se sada udostoji ući u jasle moje nerazborite duše i mojega okaljanoga tijela. I kao što nisi smatrao nedostojnim stupiti u kuću Šimuna, gubavca, i blagovati s grešnicima, tako pristani sada stupiti i u kuću moje jadne duše, jer i ja sam gubav i grešan (grešna). Kao što nisi prezreo meni sličnu preljubnicu i grešnicu, koja Ti je došla i dotakla Te, tako se smiluj i meni grešniku (grešnici), koji (koja) k Tebi dolazim i dotičem Te. I kao što Ti nisu bili odvratni poljupci njezinih okaljanih i nečistih usta, tako neka Ti ne budu odvratna ni moja još okaljanija i nečistija usta, moje ružne i nečiste usne; moj bezbožni i nadasve nečisti jezik.
Žeravica Tvojega prečistoga Tijela i Tvoje predragocjene Krvi neka mi ipak bude na posvećenje i rasvjetljenje, na ozdravljenje moje bijedne duše i mojega tijela, neka posluži oduzimanju tereta mojih bezbrojnih grijeha, zaštiti od svih đavolskih upliva, nadvladavanju mojih loših i zlih navika, mrtvljenju mojih strasti, učvršćenju u Tvojim zapovijedima, postignuću Tvoje Božanske milosti, kako bih bio pribrojen Tvome kraljevstvu. Ne prilazim Ti oholo, nego pun pouzdanja i povjerenja u tvoju neizrecivu milost, Kriste, Bože moj, da se ne udaljim od Tvojega zajedništva i ne postanem plijen lukavoga vuka. Usrdno Te molim, Vladaru, koji si jedini svet: posveti moju dušu i moje tijelo, moj razum i moje srce, moje bubrege i moju najskrovitiju nutrinu, i sasvim me obnovi! Usadi svoj strah u moje udove i udijeli mi zauvijek Tvoje posvećenje. Pomozi mi i očuvaj me, vodi moj život u miru i udostoj me da s Tvojim svetima stojim zdesna Tebi, poradi zagovora Tvoje prečiste majke, Tvojih bestjelesnih služitelja, prečistih sila i svih svetih, koji Ti se mile odvijeka. Amen.”
