Sveti Padre Pio: ‘Ja samo želim biti siromašan fratar koji moli.’

Rijetki su sveci poput Padre Pia bili obdareni izvanrednim znakovima koji su na njega svratili pozornost čitavog svijeta: poput tajanstvenog mirisa koje je širilo njegovo tijelo, dara proroštva i čitanja srdaca, ozdravljenja i obraćenja pripisana njegovom zagovoru.

Rođen je 25.-oga svibnja u Pietrelcini, u južnoj Italiji, kao Francesco Forgione, u siromašnoj i pobožnoj obitelji. Djetinjstvo je proveo vedro i mirno u skromnoj seljačkoj obitelji, a od malih je nogu želio postati svećenikom. U njemu je vjera sve više rasla i često je tražio samotna mjesta kako bi se posvetio molitvi. Još kao dijete bio je osjetljiva zdravlja.

1903. ušao je u kapucinski samostan te uzeo redovničko ime Pio. Doživotne zavjete položio je 1907.,a za svećenika je zaređen 1910. godine.  Zbog ozbiljnih zdravstvenih poteškoća, poglavari ga nisu odmah poslali u pastoral, već u rodnu Pietrelcinu gdje je boravio do 1916. Kasnije odlazi u samostan San Giovanni Rotondo  gdje je i ostao do svoje smrti. Upravo je tu mladi fratar započeo svoj put  prema kalvariji koju je prolazio tijekom svog čitavog života.

Dana 5. kolovoza 1918. ukazao mu se tajnoviti lik koji mu je probo srce gorućom strijelom, a od 20. rujna 1918. sve do smrti stalno je imao stigme-krvave rane na rukama, nogama i desnom boku, na mjestima Isusovih rana.

One su bile bolne, no daleko veću bol izazivale su sumnje i osude koje su mu stizale iz crkvenih ustanova od subraće te znanstvenih krugova. Razni znanstvenici bili su poslani od vjerskih tijela, pa i samoga Vatikana ne bi li dokazali da su pojave koje mu se pripisuju bez ikakvog nadnaravnog porijekla.

Uspjeli su uvjeriti sveti Uficij da se ”navedeni događaji u vezi s ocem Piom ne mogu osjetiti nadnaravnima”.

Monsinjori iz Vatikana su, dekretom iz 1923., zabranili Padre Piju javno služenje Mise i ispovijedanje vjernika. Bila je to teška muka koja je potrajala oko 10 godina, ali ju je Padre Pio podnosio u tišini, povlačeći se na molitvu i pokoru.

Puk koji nikada nije ni posumnjao u nadnaravni izvor tih tajanstvenih rana, nastavio je, nakon što je ukinuta zabrana, dolaziti na svete Mise koju je služio Padre Pio.

Svetu Misu nazvao je ”velikim otajstvom”, a služio ju je preobražena lica i sjajnih očiju. Vjernici su bili svjedoci punine njegove duhovnosti. Otac Pio imao je i dar bilokacije. O tome su svjedočili vojnici kojima se ukazao na bojištu i spasio ih udara granate, a jednog urugvajskoga biskupa posjetio je kako bi ga upozorio da jedan svećenik umire.

Znao je ispovijedati i 16 sati na dan, a vjernici u ispovjedaonici nisu ostajali dulje od 15 minuta. Jedno od najcitiranijih ozdravljenja oca Pia bilo je ozdravljenje slijepe djevojčice koja je progledala nakon što je primila Pričest iz njegove ruke, a nije imala zjenica.

Padre Pio, čovjek velike ljubavi i poniznosti, posjedovao je također i dar čitanja srca. Osjećao bi je li onaj koji mu se približava iskren, ili pak dvoličan, zbog čega je prema jednima bio blag, a prema drugima oštar pa čak i otresit.

No, uvijek je sve pozivao na trajnu molitvu i neprestani doticaj s Gospodinom. Godine 1940. dok se svijet morao sučiti sa ratom, na njegov su se poziv rodile molitvene skupine, koje su se kasnije raširile čitavim svijetom.

Te iste godine potaknut velikom ljubavlju za bližnje, osobito za one pogođene bolešću, započeo je pokret solidarnosti i pomoći kako bi izgradio bolnicu za siromašne. Tu svoju zamisao ostvario je 1956. kada je otvorena ”Kuća za olakšavanje patnji”.

Padre Pio provodio je dane i velik dio noći u razgovoru s Bogom. Rekao bi:

‘U knjigama tražimo Boga, a u molitvi ga nalazimo. Molitva je ključ koji otvara Božje srce.’

Svoju ljubav prema bližnjima pokazao je primajući kroz više od 50 godina nebrojene ljude koji su se obraćali njegovoj svećeničkoj službi za ispovijed, savjet i utjehu. Živio je u duhu siromaštva potpuno nenavezan na sebe, na zemaljska dobra i časti. Za sebe je iskreno mislio da je beskoristan, nevrijedan Božjih darova, pun slabosti i nemoći, a istovremeno blagoslovljen Božjim dobročinstvima.

Usred tolikog divljenja kojima je bio okružen, on bi rekao: ‘Ja samo želim biti siromašan fratar koji moli.’

Padre Pio preminuo je u noći  23. rujna 1968., izmolivši cijeli ružarij.

Samostan i Crkva u kojoj je slavio svetu Misu uskoro su postali mjesta neprestanih hodočašća te mjesta molitve, ljubavi i obraćenja. Ljudi su Padre Pia počeli častiti kao sveca i prije nego što je Crkva zauzela službeni stav, no njegov je put prema časti oltara bio poprilično težak. Naposljetku je ipak pobijedila istina o njegovoj svetosti.

Oca Pija blaženim je 2000. godine proglasio njegov veliki štovatelj papa Ivan Pavao II., a 16. lipnja 2002. proglasio ga je svetim.

*1. puta objavljeno 23. rujna 2019.