Sveti Stjepan, Prvomučenik, 26. prosinca
Jučer Božić, danas sv. Stjepan. Jučer rođenje, slavlje života, pjev anđela – danas mučeništvo, prolivena krv, rođendan za nebo. Današnji blagdan sv. Stjepana prvomučenika u sebi tako ujedinjuje najvažnije kršćanske zbilje: božićno otajstvo kao utjelovljenje Božjeg smisla u naš svijet, preobrazbu toga svijeta iznutra, mučeničku smrt, ali i otvoreno nebo kao znak vazmene preobrazbe te, konačno, duhovsku širinu molitvenog i svjedočkog zanosa širenja kršćanske vjere.
Stjepanje tako, osim svojeg narodnosnog i kulturološkog značenja kojeg ima, postaje više od događaja. Današnji blagdan ostvaruje, naime, Kristovo obećanje da će njegovi učenici davati svjedočanstvo za njega počevši od Jeruzalema preko Samarije pa sve do na kraj svijeta. Prvi od poznatih đakona – Stjepan tako postaje svjedokom cjelovitog navještaja vjere. Nakon Stjepanove smrti počinje širenje kršćanske vjere u daleki svijet. Kršćani su krenuli u velik, nezaustavljiv pothvat propovijedanja evanđelja, ili još više – svjedočenja evanđelja.
Duhovski događaj sada se počinje ostvarivati na jedinstven, svjedočki način. No, smrt sv. Stjepana, kako doznajemo iz Djela apostolskih, može značiti i potvrdu stalnog djelovanja kršćanskih vjernika putem karitasa. Stjepan je, naime, bio đakon. A njihov je zadatak prije svega bio pomagati siromašnima, udovicama i slabima. Božićnom betlehemskom siromašnom otajstvu đakonska se služba priključuje na način zauzete dobrote. Stjepanja tako pokazuje put istinskog vjerskog života, zauzetog za dobro drugih i širokogrudnog kada treba pomoći.
Osim toga, sv. Stjepan bi se možda mogao nazvati i začetnikom novog načina moljenja, ali i stvarnog – kršćanskog gledanja na svijet i ljude. Njegov, naime, molitveni vapaj: ‘Gospodine, Isuse, primi duh moj!’ – taj, u kršćanskoj molitvenoj tradiciji poznati ‘suscipe’ – postao je i danas aktualan molitveni obrazac. Stjepan ga je, koliko nam je poznato, prvi upotrijebio. No, sljedeći njegov molitveni vapaj zapravo je kristovski: ‘Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!’ Tako sv. Stjepan u sebi utjelovljuje ispunjenost Bogom, dobrotvornost koja iz toga mora proizlaziti, duh svjedočenja – ako je potrebno i propovijedanja – molitveno predanje u Božju volju, praštanje i konačno samu smrt.
‘Vidim otvorena nebesa i Sina čovječjega gdje stoji zdesna Bogu’ – što je također Stjepanov usklik, zapravo nam ga predstavljaju i kao mistika, kao čovjeka koji vjerom proniče dubine Božje. Privlačnija od svega čini nam se osobnost sv. Stjepana. Njegova mladost, žar, odlučnost i odvažnost, njegova dobrohotnost i požrtvovonost, oduševljenje za Krista i njegova bogata duševnost ne mogu nam se ne svidjeti.
Dapače, mogu postati poticaj i dokaz da je moguće živjeti takve vrednote. Stjepan potvrđuje da su one neizgubive u kolopletima povijesti i vječnosti. Vječnost se u njemu potvrđuje kao neizgubiv vijenac. A vijenac i jest tumačenje grčkog imena Stefanos. Stjepan nosi pobjednički vijenac. Paradoks njegove pobjede je kristovski. Morao je umrijeti da bi živio – živio tamo gdje je u viziji nadahnute vjere vidio ‘otvorena nebesa i Sina čovječjega gdje stoji zdesna Bogu’.
Autor: Anton Šuljić
