Sveti VINKO PALLOTTI, redovnik i osnivač Družbe Katoličkoga apostolata
22. SIJEČNJA – Sveti VINKO PALLOTTI, redovnik i osnivač Družbe Katoličkoga apostolata (1795.-1835.)
Rođen je 21. travnja 1795.g. u Rimu, od oca Petra Pavla Pallotti i majke Magdalene de Rossi. Njegovo djetinjstvo bilo je proćeto i poticano dubokom vjerom njegovih roditelja. Za svećenika je zaređen 16. svibnja 1818.g., a nakon ređenja posvetio se oživljavanju kršćanske vjere u tadašnjem Rimskom pučanstvu.
Njegova svećenicka i apostolska uloga u Rimu bila je briga za pripadnike raznih slojeva društva u različitim životnim potrebama – briga za siromašne, bolesne i na rubu stojeće ljude, tadašnjega Rima, utemeljenje ustanova poput karitasa, sirotišta i azila, dušobrižnistvo vojnika, radnika, studenata i zatvorenika, promicanje i briga o bratstvima i religioznim udruženjima. Sveti svećenik Vinko Pallotti bio je nadahnut uzvišenim i plemenitim idealom oživljavanja i promicanja vjere i djela među katolicima diljem svijeta. Živeći u sredistu Crkve te svojim mnogobrojnim apostolskim aktivnostima, uvidio je svu težinu problema s kojima se kršćanstvo suočavalo u doba velikih promjena. Intuitivnom je vizijom shvatio kako ti problemi mogu biti riješeni samo onda kada svaki kršćanin postane svjestan svoje vjerničke odgovornosti i počne surađivati u apostolatu Crkve. To ga je dovelo do utemeljenja jedne zajednice koju je nazvao Družba Katoličkoga apostolata, kojoj na jednak način pripadaju i svećenici i redovnici i laici. Kasnije je na toj jezgri osnovao dvije zajednice, jednu za muškarce, a drugu za žene. Bio je to predivan ideal, veoma potreban u vrijeme njegova življenja. No, on je još potrebniji danas, kada su vjera i djela milosrđa suočeni s jos većim preprekama od onih nastalih nakon Francuske revolucije.
Vinko Pallotti je rođen u Rimu 1795.g., u vrlo nemirno doba za taj grad i svijet. To je bilo vrijeme ratova, revolucija i pohoda velikih vojska. Stare države propadaju, nastaju novi vladalački oblici i javljaju se nova društvena gibanja. Tisuću je godina središnjim dijelom Italije vladao vrhovni crkveni poglavar, koji je ujedno bio i gospodar papinske države. Zajedničko naslijeđe svih vladavina papa bili su sreća i blagostanje sve do Francuske revolucije. Tada su nezadovoljnici željni promjena, koji su stanovali s druge strane Alpa, ubrzo stupili u zavjeru s vođama revolucije. Kada se za to pokazao pogodan trenutak, članovi su pariškoga vodstva poslali u Italiju vojsku pod zapovjedništvom Napoleona Bonapartea.
Papa Pio VI. bio je primoran potpisati dva prijateljska ugovora s revolucionarima koji su mu oduzeli dio zemlje i zahtijevali isplatu velike svote novaca. Uskoro su pronašli izgovor da okupiraju cijelu papinsku državu, svrgnu i prognaju papu te proglase Rimsku Republiku, posvema uređenu po uzoru na Francusku.
U ovako burnu svijetu roođen je Vinko Pallotti, treće od desetero djece, od kojih je samo četvero doživjelo zrelu dob. Njegovi su roditelji bili iznimno pobožni, te je stoga njihova glavna briga bila, odgojiti djecu u ljubavi i strahu Božjemu. Bezvjernički zahtjevi i način života onoga vremena nisu uspjeli zahvatiti dom Pallottijevih.
Vinko je jos od malih nogu osjećao jaku težnju k svećeništvu, a kada je kazao svojim roditeljima da je to njegov poziv, silno su se obradovali njegovu izboru. Neko je vrijeme razmišljao o tome treba li postati dijecezanski svećenik ili se pridružiti nekomu redu. Na koncu su ga njegovi savjetnici uvjerili da će najbolje služiti Bogu kao dijacezanski svećenik.
Studij filozofije započeo je na Rimskom kolegiju, a 1811.g., kao šesnaestogodišnjak, primio je kleričku tonzuru. Zlokobni politički uvijeti, nisu imali pozitivna pomaka ni tijekom njegova studija, postajali su sve ozbiljniji. Napoleon Bonaparte, tada već okrunjen za cara Francuske, proglasio je 1809. potpuno ukinuće papinske države. Protiv ovog kršenja papinskih prava Pio VII., izdao je bulu ‘Quum memoranda’, kojom je izopćio uzurpatore iz Crkve. Napoleon je bio jako ozlojađen na Papu i zatvorio ga u Fontainebleau. Bogoslovije i sjemeništa u Rimu bila su zatvoreni, a nekolicina svećeničkih kandidata bila je prisiljena živjeti u roditeljskim kućama. Na sreću, Rimsko je sveučilište, gdje su bogoslovi mogli imati filozofsko-teološko obrazovanje, bilo još uvijek otvoreno.
Na kraju redovnoga studija Vinko je zaredjen za svecenika 1818.g. Njegovo je visoko skolovanje bilo izvrsno i okrunjeno doktoratom iz filozofije i teologije. Postao je clan Teoloske akademije na sveucilistu, a nakon 10 godina po zavrsetku studija postao je voditelj njezinih sjednica. Vinkovo odusevljenje nije moglo biti zadovoljeno samo intelektualnim postignucima. Gorljiva zelja da pridobije duse za Krista izrastala je iz dubine njegova duhovnog zivota tako da je, unatoc svojim profesorskim duznostima, vrsio aktivan apostolat medju svojim ucenicima i prijateljima. Nekoliko je godina bio predsjednik bratovstine mladica, a kasnije je preuzeo brigu o jednoj uboznici. Takodjer je bio usrdan promicatelj Poboznoga instituta za Prvu Pricest, znacajne institucije koja i danas postoji u Vjecnome gradu. Mnogo su godina, nazalost, duhovne vjezbe bile bezuspjesne sve dok crkveni poglavari u Rimu nisu pronasli oca Pallottija, instrument Providnosti, kao obnovitelja izvornih ciljeva tih sveucilista. Otac Pallotti je reorganizirao vijeca “sveucilista”, postavio nove upravitelje, vodio duhovne vjezbe i u kratko vrijeme vratio ovim uglednim institucijama, bastini iz doba vjere, izvorni sjaj.
Istaknut cemo jednu bratovstinu cija je svrha bila duhovno pomagati onim zlocincima koji su bili osudjeni na smrt. Ta je bratovstina imala vlastitu crkvu posvecenu sv. Ivanu Krstitelju. Mnoogo joj je godina otac Pallotti sluzio, a dio njegove duznosti bio je ostati sa zatvorenikom i dati mu duhovnu pomoc tijekom posljednjih nekoliko sati zivota te ga dopratiti do vjesala. Njegova je ljubav prema ovom teskom apostolatu postala toliko velika, da je cak izrazio zelju da bude pokopan u drustvu onih cije je spasenje bilo obecano u posljednjem trenutku.
Otac Pallotti je veoma jasno uvidio da se svetost prije svega sastoji u izvrsenju Bozje volje koja se ocituje u volji nadredjenih. Crkveni su poglavari u potpunosti shvatili vrijednost Pallottijeva djelovanja i njegovih velikih darova. Za nagradu i kao poticaj ponudili su mu mjesto kanonika koje je s postovanjem odbio. Nakon kratko vremena ponudili su mu svecenicku sluzbu u velikoj i ogatoj zupi sv. Marka. Ponovno je odbio.
U proslosti je crkva Duha Svetoga bila nemarno vodjena pa je rektorstvo bilo ponudjeno Pallottiju 1834.g., u nadi da ce je oziviti. Ovoga puta je pristao s puno nadanja, ali se jad prijasnjih upravitelja mogla osjetiti na odredjene nacine. Perfidno su organizirali progon, zanemarivali su ga u razgovoru i ignorirali su ga u susretima, a to se nastavilo slijedecih 10 godina, no Vinko je to podnosio ne mrmljajuci i s milosrdjem do zacudjujucih i zadivljujucih razmjera. Tako su smatrali svi oni koji su poznavali okolnosti. Ali sam Vinko Pallotti nije bio zacudjen, bilo je to ono za sto je i molio.
U vrsenju svoga apostolskog sluzenja otac Pallotti je okupio oko sebe prilicnu skupinu poboznih dusa iscrtanu svim zivotnim pozivima. Bili su to svecenici, redovnici i bogoslovi koji su pod Pollittanijevim vodstvom obicavali propovijedati, ispovijedati i poucavati nauk Crkve u zanemarenim dijelovima Rima i njegovim predgradjima. Pobozni su mu laici pomagali i novcanim prilozima i konkretnim sluzenjem. Redovnice su u tisini svojih samostana i poboznih zajednica upucivale molitve Bogu za pomoc u zetvi. Otac Pallotti je bio zahvalan Bogu za toliko mnostvo revnih i velikodusnih suradnika, ali je ipak jedna stvar manjkala da njegova radost bude potpuna. Njegovi su suradnici sluzili samo kratkorocno i nisu bili s njime vezani trajnom svezom. Promisljao je o tome kako ujediniti te volontere u jedno i trajno tkivo sve dok se nije zbio jedan “dogadjaj” koji nije previse znacio drugima, ali je za njega bio prst Božji.
Pri kraju 1834., otac Pallotti, na prijedlog Arapske katoličke misije, odlučuje tiskati izdanje “Vječnih maksima” sv. Alfonza na arapskom jeziku. Budući da nije imao novaca za izdavanje, obratio se svome prijatelju i pokorniku Giacomu Salvatiju i zamolio ga da skupi potrebnu svotu.
Skupiti novac nije nikada bio ugodan zadatak. Giacome Salvati je bio poslovan čovjek s malo slobodnoga vremena na raspolaganju. Osim toga bio je bojažljiva osoba i imao malo povjerenja u svoje sposobnosti za ovaj zadatak. “Ljudi će me odbijati sa svojih pragova, a da mi ne daju priliku za objašnjenje”, rekao je ocu Pallottiju. No on nije obraćao pozornost na te molbe, te je na kraju Salvati odlučio dati sve od sebe. “Barem mi daj potvrdu s tvojim potpisom koja će me očuvati in bona fide.” Čudnovato! Otac Pallotti je odbio ovaj, naizgled, veoma razuman zahtjev i kazao: “Idi u ime Isusa Raspetoga!”
Bio je jako iznenađen što mu je prva osoba kojoj je prišao, neki mesar, dao bez oklijevanja stotinu rimskih kruna. Druga, jedan pekar, dao mu je podjednaku svotu. Na kraju prvog dana sakupio je 550 kruna, a na kraju je prikupljena svota novaca pokazala jako dobru uspješnost akcije. Nakon što je tiskanje bilo plaćeno, uviđeno je da je preostala pozamašna svota novaca. Očito je Božja Providnost upućivala na to da treba osnovati neku zajednicu koja bi trajno osiguravala karitativno djelovanje.
Na listovima papira svoga duhovnog dnevnika, nadjena nakon njegove smrti, dokaza velike duhovne dubine, nastojao je Pallotti zabiljeziti najintimnije odnose svoje duse s njezinim Stvoriteljem. Zapocinje s uputstvima svoga duhovnika, zatim sadrzi njegove refleksije, odluke i opis pojedinih milosti koje mu je Bog davao s vremena na vrijeme. Zanimljivo je navesti kako je kratko nakon tek zapisanog “dogadjaja” Pallotti opisao veliku i jedinstvenu milost dobivenu od Boga nakon sto je odsluzio Misu drugoga petka u sijecnju 1835.g.: “Moj najmilosrdniji Bože, ti si mi darovao zadatak pokretanja i osnivanja sljedecega na sigurnim temeljima, promicuci, usavrsujucii ovjekovjecujuci posljednju zelju Tvoga Presvetoga Srca:
“1. Sveopćega apostolata među katolicima za promicanje vjere i Kristovih načela među nekatolicima i nevjernicima
2. apostolata za oživljavanje, očuvanje i povećanje vjere u samih katolika
3. instituciju sveopćega milosrđa koja se treba uvježbavati u duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa tako da bi Ti, koji si beskrajno milosrđe, mogao biti znan cijelomu svijetu na sve načine.”
Bio je to Božji poziv koji je Pallotti morao izvršiti. Nakon savjetovanja s duhovnikom odlučio se za taj put koji mu je Bog pokazivao. Zatražio je crkveno odobrenje za zajednicu laika, svećenika i redovnika koji su već djelovali pod njegovim vodstvom, s prijedlogom da nova Družba nosi naziv Družba katoličkoga apostolata pod patronom Marije, Kraljice apostola.
Kardinal vikar Rimske biskupije odmah je dao odobrenje novoj družbi. Bilo je to 4. travnja 1835.g., a tri je mjeseca kasnije Njegova Svetost Grgur XVI. poslao blagoslov ocu Pallottiju i njegovoj Družbi napisao: “Neizmjerno mnogo blagoslova Družbi katoličkoga apostolata te pobožnu i predanu radu koji ce izvršavati.
Smrt je spriječila daljnji razvitak njegova djela. Preminuo je u Rimu 22. sijecnja 1850. godine, nakon teške prehlade koju je uhvatio kad je jedne kišne, hladne večeri svoj kaput poklonio prosjaku. Danas se nastavlja njegova karizma. Taj sveti rimski svećenik malena stasa, ali velika duha, ponizni mistik, koji je samog sebe nazivao “ništavilom i grijehom”, znatno je pridonio katoličkoj obnovi na svim područjima.
Blaženim je proglašen 22. siječnja 1950., a svetim ga je za vrijeme Drugog Vatikanskog Koncila proglasio papa Ivan XXIII., 20. siječnja 1963.godine.
Posvećene su mu mnoge župe i crkve diljem svijeta, među njima i župa u našim Vinkovcima. Djelo svetog Vicenza (Vinka) Pallottija nastavljaju njegovi duhovni sinovi, palotinci, a njegov duh živi u svima onima koji nastoje oko promicanja i razvijanja katoličkoga apostolata i u njemu aktivno sudjeluju.
Redovnici palotinci uspješno danas djeluju u 45 zemalja na 6 kontinenata, među njima i u Hrvatskoj – Vinkovci i Zaprešić.
Izvor: Sveci Katoličke Crkve
*1. puta objavljeno 22. siječnja 2017.
