SVJEDOCI ISUSOVE POBJEDE
Sjećam se… Bila sam djevojčica. Još nisam išla u školu. Dvije male seke su spavale, a brata i mene je mama učila pobožne pjesme, pričala nam o Isusu koji je bio mučen zbog naših grijeha i neposlušnosti… a onda bi nas učila pjesmu „Stala Majka pod raspelom“, jednu vrlo, vrlo tužnu melodiju iz Bosne, koju je ona naučila od svoje majke… Voljela sam slušati i te pjesme, i sve što je govorila o Isusu i Njegovoj patnji. I pamtila sam pjesme o Isusovoj muci i smrti na križu na brdu Kalvarija. Jednom, dok nas je učila pjevati te lijepe pjesme, rasplakala sam se. Bilo mi je žao Isusa, i bila sam na njega ljuta, zato što je je bio Bog, a nije rekao: “Ja sam Bog i ne moram trpjeti! I neću trpjeti“ Da je to rekao, ne bi toliko propatio, ne bi bio razapet na križ i ne bi umro…
Nas, djecu na vjeronauku – časne su nas učile da iz ljubavi prema Isusu koji toliko trpi, i njegovoj Majci – svaki dan učinimo neku malu žrtvu i tako mu pokažemo koliko ga volimo.
Kasnije – što su se više umnažale naše pogreške, naši manji ili veći grijesi (svađe s prijateljicom, odgovaranje roditeljima) pokušavali smo ispraviti tijekom korizme. Što se hrane tiče – tu je bilo jasno: petkom se nikada nije jelo meso, kasnije ni subotom, Majci Božjoj na čast, a mama je postila gotovo svaki dan: utorkom – svetom Anti, srijedom svetom Josipu, petkom Srcu Isusovu, subotom Srcu Marijinu… Što smo mi, djeca bivali stariji, njezini postovi postajali su zahtjevniji, molitve sve duže, a u vrijeme kad smo bili već srednjoškolci – mama je svaki dan počinjala sv.misom u župnoj crkvi. Srećom, nas tri sestre – te njezine navike smo usvojile i kako smo bile starije – sve smo ih ozbiljnije shvaćale… i nastavile ne vrlo zahtjevnim postovima, kao mama. Nego nemrsom… Tata i brat bili su – tih postova oslobođeni, osim petkom, kad je i tako bio – nemrsan dan. Pohvalno je da nitko u obitelji – nije pušio.
Uz korizmeni post – po primjeru naše mame i njezinih sestara – išle smo i na pobožnost Križnog puta, i to kadgod smo bili slobodni. Danas shvaćam svu ljepotu odgoja u roditeljskoj kući. Naučili smo moliti, postiti, u korizmi gledati što manje televizijskih emisija, ali zato – puninom uživati u Uskrsu i uskrsnom vremenu… Jedva smo čekali da opet slobodno slušamo radio i gledamo TV ali to je oduševljenje ubrzo splasnulo. Čitali smo novine, časopise i knjige, razgovarali i družili se s kolegicama iz škole, prijateljima i prijateljicama iz Crkve, sa sestričnama, s bratićima, s djecom svojih susjeda… Nedjeljnu misu za djecu – naš župnik je osmislio tako da je vrlo lijepo i napeto pričao neku priču i baš kad bismo se zagrijali za ishod – on bi prekinuo i pozvao nas na slijedeću nedjeljnu misu, ako želimo čuti kraj priče…
Kad smo pošli u srednje škole, za nas, djevojke normalno je bilo da – petkom ne jedemo meso u čast Srca Isusova, a nas nekoliko – odlučile smo da ni subotom ne jedemo meso, Gospi u čast. Kad je u našu zemlju došlo pomodno vegetarijanstvo – mnogi su nas najozbiljnije pitali jesmo li vegeterijanci.
Biti nastavnica u školi tijekom svih godina komunizma – bio je pravi evanđeoski izazov. Na čistu srijedu, Pepelnicu, neki su nastavnici i nastavnice komunisti u školu donosili i jeli čvarke, tek tako – da ne bi netko pomislio da i oni poste i vjeruju u Boga. Kako su se u duši osjećali, ne znam… Vjerujem da im nije bilo lako. U isto vrijeme bila sam do dna duše ganuta vidjevši na Pepelnicu toliko šnita salame, koje su bile na šniti kruha – bačenih u koš. Ne zato što djeca nisu željela pojesti tu šnitu, nego zato što je – bio post. Nekako je normalno bilo da na Pepelnicu / Čistu srijedu – vjerničke obitelji ne jedu meso.– Za vrijeme korizme – nema ni kobasica, ni čvaraka, niti ikakvog mesa – do Uskrsa! O Velikom tjednu da se i ne govori… Pekli su se kolači, pripremali bogati obroci – ali ništa od toga se nije jelo do Uskrsa i posvećenog jela na uskrsno jutro, poslije jutarnje mise.
Uspostavom hrvatske države – promijenjen je i školski program. Proljetni praznici u školama počeli su već uoči Velikog četvrtka i trajali do ponedjeljka poslije Bijele nedjelje. Sjećam se kako sam bila šokirana kad su se moji učenici pripremali za disko – na Veliki Petak. Njima je to bilo silno iznenađenje: odjednom, iz čista mira, praznici! A nije ni Prvi maj, ni Dan mladosti (25. svibnja) niti Titova štafeta prolazi kroz naš gradić. Jedne godine, upravo u vrijeme proljetnih praznika u zbornici sam rekla da se baš veselim slijedećem neradnom danu, prazniku Danu mladosti – kad su me mlađi kolege sa smiješkom pitali: „U kojem Vi to vremenu živite?“ Pa nema više Dana mladosti… Sad je državni blagdan – Tijelovo!
Danas, hvala Bogu, Crkva u hrvatskom narodu živi vrlo intenzivno. Što god želimo – možemo ostvariti: ići na duhovne susrete, slušati vjerske tribine, čitati duhovnu literaturu, hodočastiti kamo god hoćemo! Jednostavno – prelijepo!
Ali okupljanja mladih ljudi, od kojih je statistički, najviše katolika – svakog vikenda u Tvrđi, – ne izgleda nimalo ni kršćanski, ni katolički. Govori se o alkoholu, drogi i bludu, koji se posve slobodno šire i zagađuju duše tolikih mladića i djevojaka, katolika, dojučerašnjih krizmanika… Kako im pomoći? Kako im pristupiti? Kako im pokazati sve ljepote čiste mladosti, radosti i kreativnosti… Nikako ne mogu razumjeti da su ovogodišnji osječki maturanti i iz najelitnijih škola za svoj zajednički nastup i zabavu izabrali neku mladu srpsku „pevaljku“….U gradu Kiće Slabinca, Igora Savina, i rock sastava Dinamiti, Verice Svobode i Miroslava Škore… I dok su naši tamburaši i folkloraši po svim kontinentima predstavljali svu ljepotu hrvatskog identiteta – i u vrijeme korizme, osječka Tvrđa bit će mjesto – javnog i prihvaćenog raskalašenpg i nekršćanskog života… Kulturnog i duhovnog šunda.
Do Uskrsa se zato mi i pogotovo mladi kršćani Osijeka i okolice odlučimo za ono što je Isus pokazao i na što nas je pozvao… na pustinju, tišinu, post, razmatranje Svetog Pisma i svoga života. SAMO TAKO ĆEMO BITI SVJEDOCI ISUSOVE, BOŽJE POBJEDE!
Ana Penić, MM
*1. puta objavljeno 9. ožujka 2024.
