SVJETOVNI INSTITUTI: OBITELJ MALIH MARIJA
„Po zvanju ste vi laici i svećenici kao i ostali laici; vodite običan život bez vanjskih znakova, bez potpore zajedničkog života, bez vanjskih znakova organiziranog apostolata ili specifičnog rada. Vaše zvanje je osobno bogatstvo – koje je okruženo iskustvom Božje ljubavi i zbog toga vi možete dijeliti životne terete i muke, pomagati ljudima u životnom sazrijevanju svjetlom i snagom Evanđelja.“ (Iz govora pape Franje na godišnjoj skupštini talijanskih svjetovnih instituta; Radio Vatikan 10. svibnja 2014.)
Svjetovni instituti, zajednice vjernika koji žive posvećenim životom u svijetu, dar su Duha Svetoga Crkvi dvadesetog stoljeća. Po Apostolskoj konstituciji „Provida Mater Ecclesia“ 2.veljače 1947. godine objavio papa Pio XII.
Crkva priznaje specifičnost posvećenog života laika, koji, iako ne žive u zajednici pod istim krovom, i nemaju nikakva zajednička vanjska obilježja, žive u zajednici karizme svoga poslanja i nezamjenjivi su Božji radnici na njivi apostolskog djelovanja Crkve u svijetu. Članovi ovih zajednica polažu sva tri zavjeta: poslušnosti, siromaštva i čistoće, ali za razliku od redovnika i redovnica, oni svoje zavjete ne polažu javno, u prisustvu cijele redovničke ili župske zajednice, nego skrovito, u prisustvu ostalih članova pred predstavnikom Crkve. U svakodnevnom životu se ne razlikuju od ostalih ljudi sredine u kojoj žive – ni odjećom, ni po načinu života, ali upravo u toj posvemašnjoj skrovitosti žive svoje poslanje evanđeoskog kvasca u društvu, kojemu donose svjetlo Evanđelja i vlastitim životom svjedoče radost i ljepotu Katoličke Crkve, kojoj pripadaju. Po njima je Crkva prisutna na svim područjima života, u svim društvenim zbivanjima i javnim profesijama, i to posve legalno i legitimno. Po njima Crkva „izlazi iz sakristije“ i postaje „suradnik istine“ (papa Benedikt XVI.), i „suradnik radosti“(papa Franjo) onih kojima su po Božjoj providnosti poslani kao suradnici, suputnici i često – supatnici. Svojim proživljavanjem stvarnosti svakodnevnog života u svijetu, punom napetosti, izazova i nepredviđenih teškoća i nesporazuma, rizika i ponekad ushita, oni ovaj svijet kao svoj svijet i svoje iskustvo donose Bogu, mole se za njega, svim svojim bićem se zauzimaju za svoju braću pred Ocem Nebeskim, a u isto vrijeme svojim dubokim duhovnim i molitvenim životom taj svijet s Bogom i Bogu posvećuju.
Djelovanje svjetovnih instituta posebno je dragocjeno tamo gdje je Katolička Crkva nepoželjna ili jednostavno – zabranjeno!
Najljepši primjer posvemašnjeg predanja Bogu živeći u svijetu puninom savršene ljubavi, predanja i svetosti je Blažena Djevica Marija. Svojim „Neka mi bude po riječi tvojoj“ na neočekivani poziv Božji da postane Majka Njegova Sina, mlada, jednostavna, djevojka, djevica iz Nazareta, promijenila je sudbinu svijeta i vječnosti – zauvijek. Ona se izvana ni po čemu nije razlikovala od ljudi društvene, narodne, vjerničke, kulturne i civilizacijske sredine i tradicije kojoj je pripadala i u kojoj je živjela, ali je njen život posvećen i podložan Bogu iznutra, proveden u poslušnosti i ljubavi, posve promijenio tijek povijesti. Njeni suvremenici ni na koji način nisu mogli naslutiti u čemu se i koliko ova mlada djevojka, potom supruga i majka, razlikuje od svojih sugrađana, od svoje obitelji i od svoga zakonitog supruga, jer se ni odjećom, ni načinom vladanja, ni molitvenim i liturgijskim činima, niti vjerskim običajima koje je poštivala i provodila u svojoj obitelji, nije razlikovala od svojih sugrađanki, rodbine i prijatelja, i identiteta svoga naroda. Njezino djevičansko materinstvo Sina Božjega, te tajna djevičanskog braka s Josipom za njezine suvremenike,– bili su posve nepoznati, ali zbog toga nisu bili manje vrijedni. Dapače!
1968. godine gospođa Elizabeta Kulundžić, zaposlena na vrlo odgovornom mjestu u jednom osječkom poduzeću, koja se sva posvetila ogojnom radu mladih djevojaka za čist i krepostan život po uzoru na BDM sa svojim je „duhovnim kćerima“ na Veliki Četvrtak u kapucinksoj crkvi organizirala „Getsemansku uru“ nakon obreda. Tijekom te adoracije pred Presvetim, dobila je nadahnuće da osnuje zajednicu djevojaka, „obitelj“, koja će se posvetiti apostolskom radu s mladim djevojkama, koje su u sve većem broju dolazile na školovanje u Osijek, a za njih nije bilo organiziranog vjeronauka u župama. O tome je razgovarala sa svojim duhovnikom, i duhovnikom mnogih njezinih „duhovnih kćeri“, o. Donatom Kranjecom, kapucinom. Na blagdan Bezgrešnog začeća BDM, 8.prosinca 1968. pripremajući razmatranje za djevojke koje su se okupile da proslave ovaj Gospin blagdan, o.Donat je i sam došao do istog nadahnuća: Nazaretska Djevica Marija želi da se „začne“ Obitelj djevica, po istom Duhu po kojemu je BDM začela svoje Dijete – Isusa! Djevojke, kao i gospođa Kulundžić, nakon njegova nadahnutog govora o tome da Gospa želi i danas djevice koje će Isusa donositi u svaku školu, na svaki fakultet, u bolnicu, u kancelariju, i bilo gdje gdje se nalaze mladi, slušale su bez daha, s različitim raspoloženjem. Gospođa Kulundžić bila je zatečena i oduševljena, dok su neke djevojke bile oduševljene, neke zbunjene, a neke su odmah odbacile ovu ideju, jer su bile posve sigurne da su pozvane biti supruge i majke. Tu je bilo i onih koje su snažno osjećale poziv na posvećeni život, ali su oklijevale, jer su upravo tada mnoge ženske redovničke zajednice, prolazile kroz teške krize identiteta, što potvrđuje i Joseph Ratzinger u knjizi „Razgovor o vjeri“. Na Uskrs 1969. pet djevojaka je došlo gospođi Kulundžić čestitati blagdan i tom prilikom su joj predale molbu da im službeno postane „duhovna majka“ u „Obitelji Malih Marija,“ kako su, spontano, u mnogim razgovorima, nazvali svoju buduću zajednicu: biti neznatna kao Marija i uvijek prisutna tamo gdje ju Bog želi. Gospođa Kulundžić je njihovu molbu prihvatila, i s njima slijedećih godina stvarala Konstitucije, koja su, u suradnji s o.Hadrijanom Borakom, kapucinom, usklađena s crkvenim dokumentima o Svjetovnim institutima, i predana na odobrenje đakovačkom i srijemskom biskupu, mons.Ćirilu Kosu.
Na blagdan sv.Franje, 4.listopada 1975. biskup Ćiril Kos, u kapucinskom samostanu, predao je gospođi Kulundžić i prisutnim članicama Dekret o priznanju Konstitucija i odobrenje djelovanja Svjetovnog instituta „Obitelj Malih Marija“.
Danas Male Marije djeluju najviše kao vjeroučiteljice i katehistice; uređuju web site „Obitelj Malih Marija“, imaju svoj „Facebook“ profil, te surađuju s redovničkim zajednicama, laičkim udrugama, župnicima župa u kojima žive i sa studentskim kapelanom u Osijeku, o.Arekom Krasickim. Svojim životom žele posvjedočiti da je biti članicom Svjetovnog instituta, kako kaže papa Franjo – zaista fascinantno.
Ana Penić
Tekst preuzet iz “Vjesnika Đakovačke i osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije” (4/2015.)
