Tamo gdje je Bog

ANTUN PUSTINJAK     251. — 17. siječnja 356.

Sve je više pokoravao svoje tijelo jedući samo jednom dnevno poslije zalaska sunca, uglavnom kruh, vodu i sol, i ostalu najjednostavniju hranu, ne znajući za meso i vino, a često je jeo svaka dva ili samo svaka četiri dana.

Životopis svetoga Atanazija o drugomu svecu, Antunu Pustinjaku, Antunu Velikom ili Antunu Opatu, govori kako su svi „žitelji sela i čestiti ljudi s kojima se družio gledajući ga nazivali Božjim prijateljem, pa su ga jedni voljeli kao sina a drugi kao brata“.

Odrekao se svega
Kako i ne bi kada je Antun, bogati Egipćanin koji je mladost proveo u Aleksandriji, čuo i doslovno proveo evanđeoski poziv da ako želi biti savršen neka proda sve i poda siromasima i onda neka slijedi Krista kako bi imao blago u Nebu. Ostavši sa sestrom kao dvadesetogodišnjak bez oca i majke, od djetinjstva povučen i pobožno odgojen, tristo oranica plodnih i vrlo lijepih, kaže životopisac, darovao je svojim seljanima. I nije ostao samo na tomu već je i nemalu pokretninu prodao a dobiveni novac razdijelio siromasima, zadržavajući tek nešto malo. No kada je još jednom u crkvi čuo kako se ne treba tjeskobno brinuti za sutrašnji dan, i ono malo što je zadržao podijelio je a sestru dao na odgoj u djevojački dom.

Živeći potom isposnički u jednom od pećinskih grobova, daleko od sela, slijedeći naputak kako tko ne radi ne treba ni jesti, radio je svojim rukama. Nakon što bi sebi kupio kruh, drugo što je zaradio dijelio bi siromasima. Redovnik je postao oko 271. i prvih petnaest godina svoga dugog redovničkog života obilazio je ostale isposnike i trudio ih se dostići. Od svakoga je učio o kreposti pa je u jednoga zapažao ljubaznost, u drugoga velik molitveni žar, jednomu se divio zbog upornosti, drugom zbog posta, bdijenja i spavanja na goloj zemlji, u jednoga je vidio blagost a u drugog velikodušnost. A u svih mogao je Antun vidjeti štovanje Krista i međusobnu veliku ljubav.

Pitaj!
„Pitati druge — sveti Antun je smatrao toliko spasonosnim da se i kao učitelj svih obraćao svome, doduše naprednom, učeniku. I kako bi učenik rekao tako bi svetac postupio. Priča se da je dobio pismeni poziv od cara Konstantina neka dođe u Carigrad. Tada je upitao svoga učenika Pavla: ‘Trebam li ići?’ Ovaj je odgovorio: ‘Ako odeš, bit ćeš Antun, a ako ne odeš, bit ćeš otac Antun’. Zbog takvog neodobravanja puta spokojno je ostao na svom mjestu.“

Nije naravno njegov sveti život bio bez kušnji a njegove su borbe s demonima bile upravo spektakularne jer su se oni, kako kaže životopisac, pretvarali u brojne divlje zvijeri koje su ga napadale. Zli ga je nastojao pokolebati i time što mu je budio u sjećanje njegov posjed, prikazujući mu napuštanje bogatstva i svijeta beskorisnim. Posebno mu je predbacivao kako je sestru ostavio bez potpore i utjehe a isticao mu je i uživanje u hrani i svim životnim radostima, uvijek ponavljajući kako je kreposno živjeti izuzetno teško. Antun je napade odbijao molitvom, i što je bio više kušan više je molio. Otac laži kod njega se pojavljivao i kao žena noću ali je Antun sve više pokoravao svoje tijelo jedući samo jednom dnevno poslije zalaska sunca, uglavnom kruh, vodu i sol, i ostalu najjednostavniju hranu, ne znajući za meso i vino, a često je jeo svaka dva ili samo svaka četiri dana. Ako je malo jeo, silno je puno molio.

Krčma
Neki od gostiju u ubogim krčmama dobivaju postelju za prenoćište, a neki u nedostatku spavaju na podu. Ali, i oni hrču u snu kao i oni koji spavaju na postelji. A kada prođe noć, u zoru ustaju i oni koji su imali postelju i oni koji je nisu imali. Tada svi zajedno izlaze iz krčme, noseći samo svoju prtljagu. Isto se zbiva i sa svim ljudima koji dolaze u ovaj život: kako s onima koji su proživjeli umjereno, tako i s onima koji su proživjeli u slavi i bogatstvu. Svi odlaze iz ovoga života kao iz krčme, ne odnoseći sa sobom ništa od životnih uživanja i bogatstva, već samo djela učinjena u životu — bilo dobra, bilo zla.

 

Slijedite svete
S 35 odlazi u egipatsku pustinju i nastanjuje se na jednomu brdu. Nastavlja rasti u svetosti postajući uzorom mnogima te se procjenjuje kako je za sedamdesetak godina, kada je Antun umro, bilo oko 6000 onih koji su pošli za njim. Ali nisu samo pustinjaci slijedili Antuna. Dolazili su k njemu za duhovno vodstvo i pomoć mnogi jer je Antun primio silne darove — bili su mu otkrivani tadašnji i budući događaji te su zabilježene njegove vizije o ulasku u nebo i o budućim redovnicima koji će „umjesto pustinjačkih pećina i tijesnih ćelija, podizati uznosite palače“.

Molio je redovnike neka budu marljivi i neka ne dozvole da se zbog trenutka od njih otme vječnost, ni da ih tijelo „liši Kraljevstva svjetlosti koje nema kraja i koje se ne može opisati. Zaista se smućuje duša moja i obamire moj um zbog toga što nam je dana sloboda da izaberemo i činimo djela svetih, a mi, opijeni strastima, slično pijanima od vina, ne želimo svoj um uzdići gore i potražiti višnju slavu, ne želimo oponašati djela svetih i ne slijedimo njihove stope kako bismo postali nasljednici njihovih djela i zajedno s njima dobili vječnu baštinu.“

Čuvaj se!
Čuvaj se čovječe, uspostavi vlast nad svojim jezikom i ne množi riječi kako ne bi umnožio grijehe. Položi prst na svoja usta i uzdu na jezik svoj, zato što brbljavac ne ostavlja mjesta Duhu Svetom… Natjerajmo se postaviti jaku stražu oko svojih usta, kako ni o kome ne bismo govorili ništa loše. Jer, ružna riječ gora je od otrova… Sve se rane zaliječe, a rana je od jezika neizlječiva. Jezik neopreznog ogovarača pokreće đavao. On je otrovniji od zmijskoga jezika jer budi svađu i ogorčena neprijateljstva među braćom, sije pomutnju i zlobu među mirnima i razara mnogobrojne zajednice. Čuvajte se, dakle, osuđivanja drugih i držite šutnju. Tko voli šutnju, boravi blizu Boga i njegovih anđela.

Njegove su pouke bile na zdravlje i radost a samostani puni redovnika posvećenih čitanju Svetoga pisma, postu i neprestanoj molitvi, koji su se čuvali nečistih misli i tjelesnih zadovoljstava, koji su bježali od taštine i služili Milosrđu njegujući međusobnu ljubav, izgledajući kao kraljevstvo onih koji su ispunjeni ljubavlju i strahopoštovanjem prema Bogu. Predaja govori kako se jedan sveti starac molio Bogu da vidi oce u nebeskoj slavi. I vidio ih je sve, osim Antuna. Zapitao je onoga koji ga je vodio: “A gdje je otac Antun?” On mu je odgovorio: “Antun je tamo gdje je Bog”.

Gledaj!
“Jedanput Antun povede razgovor s braćom koja su ga posjetila o stanju duše poslije smrti. Iduće noći pozva ga netko odozgor, govoreći: ‘Ustani, izađi i gledaj!’ Antun iziđe, uzdigne pogled i ugleda strašnog gorostasa, koji je glavom dodirivao oblake. Sa zemlje su uzlijetala neka krilata bića. Jednima je gorostas pregrađivao put, a druga su prolijetala kroz njega, i prošavši ga, mirno se uznosila naviše. Gorostas se na ove ljutio, a zbog prvih se radovao. Nevidljivi glas je primijetio: ‘Antune, shvati viđeno’. Tada mu se otvori um i spozna kako se radi o odlasku duše sa zemlje. Strašni gorostas naš je iskonski neprijatelj, koji zaustavlja lijene i one koji su slušali njegove nagovore. Revne i njemu nepokorne on ne može zadržati: oni odlaze iznad njega.”

Piše: Nebojša Gunjević

*1. puta objavljeno 17. siječnja 2015.