Teolog na koljenima – Sjećanje na Ivana Šešu (17.11.1939.-19.01.2008.)

HODAJUĆE EVANĐELJE

Prošlogodišnji blagdani Svih svetih, Božić i Nova godina pokazali su nam jednu lijepu činjenicu: na grobu mons. Ivana Šeše zatekli smo obilje cvijeća i svijeća, kao i one koji su ga osobno poznavali i kojima nedostaje.

Sa željom da mladim Osječanima približimo ovog svestranog intelektualca, pravog Europejca, koji je obilježio generacije svojih prijatelja i svoje studente – danas priznate intelektualce te svećenike, kojima je tijekom više od dvadeset godina bio duhovnik, razgovarali smo s dr.sc. Ivicom Šolom, profesorom na Kulturologiji Sveučilišta u Osijeku.VJERA I RAZUM

– Moj prvi susret sa Šešom bio je dok smo radili na predstavi Dijega Fabrija “Suđenje Isusu”, gdje sam ja glumio intelektualca. On je bio čovjek koji je mladog srednjoškolca išao hrabriti riječima: “Sve je bilo jako dobro”! Šeši je uvijek sve bilo jako dobro. Za Šešu su govorili da bi i vragu našao neku dobru osobinu. To je bio susret pun uzajamne empatije, koja se kasnije samo razvijala i koja je meni odredila svjetonazor, jer sam tada bio u burnim, buntovničkim godinama. Znate kako je to u srednjoj školi – mladi čovjek prima buntovnički i nekritički mnoge nove ideje. Šešo je zapravo bio prekretnica, tako da me je privolio kršćanskom svjetonazoru na jedan nenasilan, nenapadan i rekao bih sada jedan očinski način. Ne zaboravimo da je sve to bilo u doba komunizma, kad religija nije bila baš popularna, kad je vladala antireligiozna i anticrkvena propaganda, tako da me je Šešo sačuvao, bih rekao – stranputice.

Šešo se, možemo tako reći, posvećivao onima od kojih su svi drugi bježali, jer je za njih trebalo imati živaca, strpljenja. Papa Franjo je na tragu djelovanja našeg Ivana Šeše. I po njegovu nastupu vidjeli smo da naglašava brigu baš spram tih rubnih, siromašnih ljudi. Papa i Šešo ista su generacija (Papa je rođen 1936., a Šešo 1939.). Vidite li taj isti duh kod Pape i Šeše?

– Riječ je o identičnim osobnostima, mada je možda neprikladno uspoređivati jednog Papu i jednog svećenika. Sad ne bih širio priču na teologiju. Papa dolazi iz jednog zaista strašnog konteksta, a to je Argentina, to je Latinska Amerika. I profil pape Franje je prirodno nikao u takvom okruženju. Šešo pak, nije bio iz siromašne obitelji. On je gradsko dijete, Osječanin, iz jedne solidne, skladne obitelji. Mnogo je pričao o svojim roditeljima, no njemu nikada ništa nije manjkalo. Dakle, njegov izbor za siromašne nije uvjetovan sociološki. Šešina opcija za siromašne, rubne, ne izvire naprosto samo iz sociološke sučeljenosti s nekom konkretnom favelom, kao što je to u Latinskoj Americi, kod njega je to nadahnuće koje je proistjecalo iz čitanja Pisma. I u tom je Šešina razlika i tu je Šešina veličina. U Latinskoj Americi ne morate tražiti sirotinju, a ono što mi smatramo sirotinjom u Hrvatskoj, to nije kategorija siromaštva Afrike ili Latinske Amerike, posebno favela. Tu je Šešo naprosto za rubne motiviran, isto kao papa Franjo. Papa Franjo ima taj habitus vrlo zahtjevnog, vrlo turbulentnog kontinenta, vrlo, vrlo siromašnog kontinenta. Šešo je ipak živio u jednom stabilnijem okruženju, bez obzira na taj nesretni socijalizam i komunizam. I njegova motivacija je ipak meni mnogo draža, jer je on tražio sirotinju i izvodio je na svjetlo dana.

To je vrijeme komunizma, ali i postkoncilsko vrijeme Crkve…

– Tako je! Zapravo za Ivana Šešu Koncil nije bio potreban. Ivan Šešo živio je Koncil i prije i poslije Koncila. Ne smijemo sad mistificirati o ortopraksiji. Šešo je bio Kristov, a kad si Kristov – Prvi Vatikanski, Drugi Vatikanski, Pedeset i peti Vatikanski, to je nebitno. Ponavljam, za Šešu Koncil nije bio potreban. On je Koncilsku obnovu živio valjda od trenutka svoga obraćenja, a to je jaka Kristocentričnost, jaka ekleziocentričnost. Istovremeno! Jedno bez drugoga ne ide. On je najprije sin Crkve. I to na radikalan način. Njemu koncilska obnova ne treba. No, Šeši zamjeram što se on u jednom trenutku opredjelio za snažno pastoralno djelovanje među rubnima, dakle, ono za što je on nazivao “teologijom na koljenima”, a volio bih da je u toj svojoj fundamentalnoj opciji smogao snage da paralelno uz “teologiju na koljenima” prakticirao i racionalnu teologiju. Držim da se tu kod njega dogodilo jedno snažno mistično iskustvo, koje je onda, slijedom toga, pruuzročilo to da on zapusti ovu drugu, teološku dimenziju, ulaženje u teološki studij na konto “evanđelja na koljenima”. On je to govorio – “Evanđelje je služenje, služenje, služenje!” Još jednu stvar želim reći. Ako je zapustio svoj teološki studij na konto služenju rubnima, to kod njega nije bio praksizam. Papa Franjo kaže: “Crkva nije humanitarna organizacija, aktiv za ljudska prava”. To dakle nije bio aktivizam, nego fascinantni spoj vjere i razuma.

U svom tekstu u povodu smrti vlč. Šeše predložili ste da u Osijeku neka socijalna ustanova nosi Šešino ime…

– Kad govorimo o tome ja sam odmah napisao tekst “Ivan Šešo, Božji vunderkind” i doista mislim kako je veliki grijeh naših političara da kad se dodjeljuju imena ulica, institucija, da se ne vodi briga o zdravoj memoriji jednoga grada, nego o ideološkim prijeporima. A osoba kao što je bio Ivan Šešo, zaslužio je da ga se Grad sjeti, jer je u tim teškim vremenima postkoncilske obnove, komunističke represije, bio svjetlo mnogima. I bogati ljudi dolazili su k njemu, nije dolazila samo sirotinja. Mi stalno govorimo: Dajte nam pozitivnih primjera! Pa evo vam Šešo! Evo vam slika socijalne države, evo vam slika dobrote, evo vam slika drukčijeg Osijeka, drukčije Slavonije, evo vam slika jednog svećenika!
DANI IVANA ŠEŠE

Slažete li se s idejom da u Osijeku imamo “Dane Ivana Šeše”? Jer on je dovodio svijet u Osijek. Govorio je strane jezike, prevodio knjige, donosio nam knjige na engleskom, njemačkom, dovodio svijet filozofije, umjetnosti i književnosti u Osijek… Osijek je i preko Šeše bio svjetski grad.

– To je točno. I tu vrstu memorije treba sačuvati. Ja sam inicijativu pokrenuo javno, otiskana je u desecima tisuća primjeraka, bila je na Internetu, ali to je prošlo s velikom mukom, što je meni osobno žao. Znam da Šešo to ne bi tražio, niti bi to njemu bilo nešto jako važno. Ali treba to učiniti zbog nas, ne zbog njega, i zato bi sve političke opcije kod takvih stvari trebale sve staviti na stranu i podržati ideju…

Ana PENIĆ

ŽIVOTNI ODABIR
Duhovnost umjesto materijalnog

Mnogi Osječani s radošću se sjećaju čovjeka, rođenog Osječanina, koji je tijekom svoga života živio Europu, njezin kulturni, umjetnički i svjetonazorski identitet, no ulazak Hrvatske u europsku zajednica država i naroda nije nažalost doživio. Monsinjor mr. Ivan Šešo umro je prije šest godina (19. siječnja 2008.), a ove godine njegova će generacija slaviti 75. rođendan. Rođen je u Osijeku, 17. studenoga 1939., gdje je živio s roditeljima, bratom i tri sestre. Zapamćen je kao najbolji učenik (gimnazije I.L.Ribar) svoje generacije, koja je maturirala 1958. Odlukom da postane svećenik izazvao je burne reakcije kod tadašnjih političara u Osijeku. Mladić, od kojeg s očekivalo da svestranu darovitost – bio je izvrstan u gotovo svim područjima, govorio je njemački, engleski i francuski – usmjeri na službu državi i društvu, odlučio je postati katolički svećenik. S druge strane, za mlade vjernike on je bio dokazom da postoje vrednote koje su iznad svake materijalne koristi.

Stalno govorimo da nam treba pozitivnih primjera. Pa evo vam Šešo, evo vam slika drukčijeg Osijeka, drukčije Slavonije, evo jednog svećenika…

IVICA ŠOLA

Preuzeto s: Glas Slavonije