Tijelo slabi ali Duh ti jača
foto: duhos.com
Daleko smo jedna od druge. Rat, životne okolnosti, ili Božji naum, razdvojio nas je stotinama kilometara daleko. Sad kad razmislim, definitivno je to bio Božji plan, jer nisam sigurna da bih sa sestrom bila toliko bliska kao sada. A to su onda dugi telefonski razgovori. Razglabamo o djetinjstvu koje je bilo tako blagoslovljeno bogato. Djetinjstvo u kojem vam je utrt put vjere bez obzira koliko s njega skrenuli ili namjerno zaobišli, uvijek bi se vraćali. Djetinjstvo molitve, pjesme, druženja, puno bratića i sestrični a sve u velikom gradu, gdje je već i tada u urbanim sredinama to bilo neobično. Družili smo se poslije škole, torbe poredali pored „hidranta“ i igrali bosonogi “graničara“ sve dok nas mrak nije potjerao, a tada bi uz glasne pozdrave odlazili svatko svojoj kući. Mame su nas čekale, i uz molitvu okupljeni oko stola smo večerali. A onda započinjali s Anđeo Gospodnjim, pa Oče naš za ovoga, Oče naš za onoga, pa sve do Anđele Čuvaru mili. I to je trajalo i trajalo a mi smo djeca jedva čekali kraj. Da i svake nedjelje sv. Misa, vjeronauk u crkvi kojemu smo se zaista radovali jer smo imali prekrasne vjeroučiteljice časne sestre Sv. Vinka Paulskog. To djetinjstvo, to je put koji je utkan u sve nas iz donjogradske župe Preslavnog Imena Marijna u Osijeku.
Rasli smo, stasali, školovali se i uglavnom smo svi završili fakultete. Nismo svi bili uronjeni u vjeru istim intenzitetom, niti smo danas ali Duh Božji djetinjstva, vjera ,ljubav i pripadnost Katoličkoj crkvi uvijek je u nama tinjao. Jače ili slabije ali je točno znao kada će djelovati, rasplamsati molitvu, ljubav, snagu, sebedarje. Svi smo se pronalazili u onom u čemu smo najjači. I zato je Božji plan jači od svih naših prizemnih želja i planiranja. Pa čak i rat, za koga nikad nisam mislila da ću doživjeti, obogatio me? Najstrašnije razoreno ljudsko dostojanstvo a Bog ima plan. Nema pitanja kako, zašto. Bože to je to.Pokaži mi put, novi put. Kao prognanici smo dobili školski stan preko puta prekrasne crkve. (Interesantno da su škole i školski stanovi uvijek negdje u blizini crkve pa i one koje su se gradile u komunizmu). O koji blagoslov… Isuse hvala Ti za to vrijeme prognaništva. Svakodnevne večernje mise, Svibanjske, Listopadske pobožnosti, Križni put, zajedničke molitve da se tata vrati sa ratišta, pjevanje uz klavir koji smo dobili iz donacije i koji je stao s nas petero u 36m2. A dobro je došao jer je svo troje djece u prognanišvu pohađalo i glazbenu školu. Igre na šk. igralištu, šetnje uz Muru i duga pješačenja međimurskim bregima. Djeca su otišla na fakultete a Duh Božji zajedništva obitelji uz Božju pomoć iskoristili su najbolje. Završili su fakultete, rade, i postali su roditelji. I mislim, hvala Ti Isuse čime sam to zaslužila. Ok, sada dolazi moje vrijeme. Odlazim u penziju i već pronalazim destinacije gdje ću putovati, poslije Uskrsa. A onda dva dana prije Cvjetnice jedan strašan, snažan udarac oduzeo je moje noge. Cvjetnicu i Uskrs dočekujem nepokretna u bolničkom krevetu. Pet mjeseci bez konkretne dijagnoze sve dok liječnica hematologije u zagrebačkoj bolnici nije preporučila liječenje doma. Sjećam se prvog izlaska, nakon pet mjeseci, u moje dvorište-park i cvjetnjak kojeg sam tako lijepo uredila i uživala u njemu a sada ga gledam iz invalidskih kolica. Totalno nepokretna, bolesnica od 40 kila koju terapeutkinja ne može niti pomaknuti. O Bože ja, koja sam jurila kroz život, putovala, kojoj su bile bitne zelene, žute ili crvene talijanske kožne cipele u razredu. Ali i sada u invalidskim kolicima Hvala Ti Isuse jer si mi dao snagu da nikada nisam pala u očaj. Nikada se nisam pitala zašto baš ja.Osjećala sam Duh molitve djetinjstva i svih prijatelja diljem Hrvatske. Nevjerojatna je snaga molitve zajedništva.
Evo i ovo što danas proživljavamo može pobjediti samo snaga molitve i zajedništva. Ne postoji korona virus niti potres koji će ugasiti (a to je cilj sotone) našu vjeru. Ovaj strašan potres u Zagrebu je potres nas samih, Isuse jesi li nam Ti na prvom mjestu.
Ja danas hodam i dalje ne osjećam stopala, ali hodam. Mogu na Misu, svojoj djeci i unucima. Kad sam u ovih 5 godina pored Lovre, Ive i Tina dobila još dvoje unuka Luku i Enu znala sam da me Isus voli.
I onda me sestra pita preko telefona „Kako si?“ Moj odgovor je bio „Ma znaš, vrijeme ide, bolest je kronična a tijelo slabi“…
I moja divna sestra je rekla najljepšu rečenicu koju sam čula: „Pa super,tijelo ti slabi ali Duh ti jača. Hvala joj.
Prepoznajmo se u ovoj istini u ova teška vremena, u ovoj korizmi, molitvi, postu, davanju, u tišini izoliranosti.
Ružica Jalšovec, prof.
*1. puta objavljeno 29. ožujka 2019.
