TIŠINA VELIKE SUBOTE
Poklon mladog hodočasnika ploči na kojoj je bilo položeno mrtvo Isusovo tijelo
Jednom sam, u nekim novinama, usput, u rubrici „Vjerovali ili ne“ pročitala kako su u nekom staroegipatskom grobu našli zrna pšenice, koja su, nakon četiri tisuće godina „života na suhu“ posijali u zemlju. I, vjerovali ili ne, pšenica je iz tih, u zemlju posijanih zrnaca, nakon četiri tisućljeća mirovanja, sna, potpune obamrlosti, odjednom, u toplini i tami tla – oživjela, počela rasti, izrasla, i donijela plod.
„Ako pšenično zrno pavši u zemlju ne umre, ostaje samo, a ako umre, donosi obilan plod“ poučava nas Isus u Evanđelju, opominjući nas da nema života vječnoga bez umiranja sebi i svojim sebičnostima. Svaka sebičnost, umišljenost, osobna „cjelovitost“ bez umiranja sebeljublju, bez kidanja oklopa taštine i tvrdoće srca, čini nas samima i neplodnima, pa makar živjeli i četiri tisuće godina. U svom stvaralaštvu Bog je silom Duha Svetoga u svako zrno pšenice unio taj „kod“ života, postojanja i rasta, i on je učinkovit samo ako je bačen u zemlju, ako umre, a ne, na primjer, ako padne u more ili na pijesak. Tako je i plodost i učinkovitost nas ljudi plodonosna samo onda kad dozvolimo da Bog, u svom spasiteljskom planu razbije ljušturu duše koju kao oklop nosimo kroz život u strahu od ranjavanja i poniženja. Tek kad pristanemo da moje „otmjeno ja“ Bog pokopa u grob s Isusom, možemo s uskrslim Isusom početi novi život, plodan i za sebe i za cijelu Crkvu!
„Pogledajte sunce, mjesec i zvijezde, kako se kreću u tišini. Pogledajte drveće, cvijeće i travu kako rastu u tišini. Bog govori u tišini i samo u tišini svoga srca i svoje duše možemo čuti što nam govori“ rekla je jednom, danas blažena Majka Terezija. Tišina je duhovni prostor prelijepog i neiskazivog susreta stvorenja i stvoritelja, Boga i čovjeka u kojem jedino prepoznajemo Božje sinovstvo.
Ne znamo koliko je dugo čovječanstvo trajalo, stvaralo i životarilo prije začeća, rođenja, smrti i uskrsnuća Isusa iz Nazareta. Sigurno duže od zrna pšenice koje je nađeno u faraonovoj grobnici. I ne znamo koliko je civilizacija i religija prošlo od prvog Adama do Isusa – to je uvijek novi izazov svakoj generaciji povjesničara i arheologa, ali sasvim pouzdano znamo da je jedno Dijete, jedan mladi Učitelj svojim začećem, rođenjem, životom, smrću i uskrsnućem – „razbio“ ljusku čovjekova života i iz svoga mrtvog, ali i uskrsnulog Srca darovao nam život vječni u blaženstvu u „kojem će Bog otrti svaku našu suzu“. I to nije, kao čarobnjak, učinio tako da je sišao s križa, ili se odmah nakon što su ga skinuli mrtvog s križa – živ pojavio pred Pilatom ili Herodom, ili pred bilo kim tko je sudjelovao u njegovoj Muci, nego upravo kao što Majka Terezija kaže – u tišini praskozorja tek trećeg dana. I nimalo spektakularno!
Tišina… riječ tako bogata značenjima: od užasa tišine samice u zatvorima gdje je najstrašnija kazna biti sam sa sobom i izoliran od bilo koga, do blagoslova prekrasnog pejsaža koji se može obuhvatiti pogledom na more s nekog vrhunca, šetnje po parkovima i šumama uz pjev ptica i susreta sa samim sobom, zrakom Božjeg bivstva kojeg prepoznajemo u sebi u skladu, slobodi i romantičnosti svojeg neponovljivog identiteta, i svoga Boga koji nas uvijek gleda s ljubavlju…
Tišina nam je potrebna kao zrak, kao disanje, kao uzdah i predah. I po riječima uzdah (kad nam je teško i nesvjesno tražimo pomoć) i predah, kad nakon napornog rada, ili razgovora, ili nekog doživljaja trebamo vremena i mira da se priberemo, „da dođemo k sebi“, da se duhovno obnovimo vidimo kako je hrvatski narod živio i rastao s Bogom kao svojim suputnikom. Jer i riječ predah i riječ uzdah u sebi sadrže riječ dah, sigurna sam, dolaze od riječi duh, odnosno Duh Sveti! Jer Duh Sveti ispunja dušu takvim svjetlom koje donosi mir, radost, slobodu i ispunjenost ljubavlju da je ne gasi ni zalazak sunca, ni nebo bez zvijezda, ono je trajno – i predokus je radosne vječnosti.
Da bismo to doživjeli – potrebno je vrijeme i potrebna je tišina. Tišina Velike subote je upravo tako Bogom darovano vrijeme predaha, razmatranja, i dubokog proživljavanja svega onoga što se dogodilo, kako se, i zašto dogodilo na Veliki petak. Kao što su apostoli nakon tragedije koja je počela u Getsemanskom vrtu trebali vremena i samoće da se saberu, da još jednom prožive sve što su vidjeli, kako su se ponašali i kako sad živjeti s posljedicama svega što su učinili svom Učitelju – i nama treba vremena, samoće, sabranosti i tišine da se saberemo, da se ispitamo, da s Bogom nastavimo živjeti ojačano čistom savješću nakom ispovijedi i pričešćeni Samim Uskrslim Isusom, da s Njim idemo dalje kroz život. Jer, to je isti Učitelj koji se, tek treći dan, preobražen, prelijep i živ ukazao svojim učenicima, vjernim i suosjećajnim ženama i žalosnoj Mariji Magdaleni.
Tišina Velike subote je blagoslovljeno vrijeme za sve one koji žele svoj život proživjeti s Isusom iskušavanim, popljuvanim, ubijenim, u miru i predanju volji Božjoj ovdje, na Zemlji, s vjerom i nadom da će se i radost, i ljubav i mir nastaviti u vječnosti, gdje će se ostvariti konačan, sretan susret Čovjeka i njegova Stvoritelja, kao Zaručnika i Zaručnice iz “Pjesme nad pjesmama“:
„Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni, On pase među ljiljanima“
Upravo tako ćemo mi pripadati Bogu i On nama – zauvijek!
Ana Penić
