Trpeći dragulj

GEMMA GALGANI 12. ožujka 1878. – 11. travnja 1903.
Trpeći dragulj

Kada bi krv prestala teći, tijelo bi se brzo izliječilo i do sljedećega dana jedini znak rana bilo je nekoliko bijelih tragova

I za izgleda više nego normalnog, krije se neobična svetica: mističarka u stalnom osjećajnom razgovoru s Isusom; kontemplativka koja moli jednostavnošću djeteta i prodornošću teologa; osoba koja sa smiješkom nadvladava najstrašnije teškoće jednostavno se puštajući vodstvu svoga anđela čuvara. Nevina duša koja već kao djevojčica bilježi u svoje prve školske bilježnice misli i molitve svakog dana, s odlukama života uvijek sve čistijeg. Razgovara sa svojim anđelom čuvarom i povjerava mu dvojbene naloge kao na primjer prenošenje korespondencije njezinom duhovniku u Rimu. I pisma tajanstveno stižu na određenu adresu a da ne prolaze preko redovite poštanske službe.

Stigme
U gradu opkoljenom zidinama s drvećem – Lucci, zovu je “djevojkom milosti”. Brzo se saznaje da njene crne rukavice i njezina tamna odjeća kriju znakove Muke. Njezine rane na rukama, nogama i boku otvaraju se bolne i krvave svakog tjedna.

Prihvaćena kao kći u pobožnu i imućnu kuću Mattea Gianninija, provodi ondje skrovit život između kuće i crkve. No upadljiva očitovanja njezine svetosti nadvladavaju zidove građanske kuće. Potiče obraćenja, predskazuje buduće događaje, upada u ekstaze. U molitvi se znoji krvavim znojem; na njezinu se tijelu osim rana od čavala pokazuju i rane od bičevanja.

„Molila je jednog dana našega Gospodina za dušu nekog grešnika. I kad je Gemma ustrajala u svojoj molitvi za milosrđe, Spasitelj joj je nabrajao jedan po jedan od njegovih strašnih grijeha. Na kraju je Spasitelj tri puta odbio Gemminu molitvu. Na to Mu je Gema rekla: ‘Onda ću moliti Tvoju Majku!’ Naš Gospodin joj je odgovorio: ‘U tom slučaju ne mogu odbiti!’ Sat poslije grešnik je došao pred svetičina ispovjednika.“

A ona sama, Gemma Galgani, ne kaže ništa ili, bolje, govori uvijek: “Da!” Ne traži ništa, ili bolje, traži od Isusa još više boli, uvijek sve više boli. Umire na Veliku subotu 1903., u dobi od 25 godina, razarana bolešću, no sve do posljednjeg časa moleći još više boli – kaže o ovoj prelijepoj svetici hagiograf Piero Bargellini.

Bolest
Gemma, čije ime znači dragulj, bila je peto od osmoro djece, kći koju je njezina majka Aurelija, veoma pobožna žena plemenitoga podrijetla molila za dar nakon četiri sina. Već kao petogodišnjakinja čita tekstove iz časoslova, a majku, zauzetu radom po kući punoj djece, zna povući za suknju: „Mama, reci mi još nešto o Isusu“.

Bez majke ostaje s osam godina no ljubav i zahvalnost prema Raspetomu te duboka potreba za Nebom već joj je usađena, a nakon njene smrti pohađa školu sestara svete Zite, još jedne svetice iz Lucce, gdje ju je učila blažena Helena Guerra. – Počela sam ići u školu koju su vodile sestre, bila sam u Raju – govori u svojim spisima, a jedan njezin profesor reći će kako je bila „duša škole“.

Iza sebe je Gemma, koja je u razgovoru sa svima bila jednostavno bezazlena, ostavila obilnu korespondenciju i druge spise. Veliki Gemmini štovatelji bili su sveti Maksimilijan Kolbe, koji je 1921. pisao majci kako je Gemmin životopis pročitao četiri puta i kako ga ova svetica „očarava“ te sveti Pijo iz Pietrelcine, koji je njezine tekstove prepisivao, rukama koje će poslije također biti označene.

 

Bez oca ostaje s 19 i djecu farmaceuta Enrica vjerovnici ostavljaju bez ičega te upada u veliku oskudicu. Uzima je brojna obitelj Giannini a ona ubrzo teško obolijeva – zakrivila joj se kralježnica u sušici koja je prešla i na mozak, meningitis ju je oglušio, otpala joj je kosa i više je puta operirana. Na koncu udovi su joj paralizirani i na samrti je, ali nakon molitava svetima Mariji Alacoque i Gabrielu Possentiu čudesno je potpuno izliječena.

Žrtva

Unatoč silnim darovima i milostima, jer je u ekstazama imala česte nebeske susrete a Gospa joj je rekla kako je Isus voli „preko svake mjere“, smatrala se najjadnijom nevrijednom grješnicom, „siromašnom Gemmom“. Nakon dobivanja stigmi 8. srpnja 1899., srami se i pokušava sakriti tragove rana iz kojih je od četvrtka navečer do petka u tri sata popodne tekla krv. Kada bi krv prestala teći, tijelo bi se brzo izliječilo i do sljedećega dana jedini znak rana bilo je nekoliko bijelih tragova.

Kad god je mogla dvaput je dnevno odlazila u crkvu: ujutro na misu a uvečer na klanjanje. Govorila je: “Idem k Isusu, pođimo k Isusu. On je sam samcat. Jadni Isus! Nitko ne misli na Njega.“

 

Po duhovnikovu savjetu, pošto se fenomen redovito nastavio, molila je da se ranama uzme vidljivost i one su nestale ali bol je ostala, kako je i tražila. Nudi žrtvu za spas duša te teško obolijeva i 21. rujna 1902. počinje povraćati čistu krv. Kao duhovno mučeništvo dana joj je suhoća u molitvi a Đavlovi napadi, koji je nastoji uvjeriti kako je od Boga napuštena, jako su umnoženi. U strašnim kušnjama kao već živi kostur samo neprestano moli.

– Ne tražim ništa više, prikazala sam Bogu žrtvu za sve i svakoga, spremna sam umrijeti. Sada je stvarno istina kako mi ništa više ne preostaje. Isuse, svoju siromašnu dušu preporučujem Tebi – nasmiješila se svojim nebeskim osmjehom i glava joj je klonula na stranu.

Prvi koji je na svomu tijelu imao stigme bio je sveti Franjo Asiški. Od tada je Crkva priznala više od 60 ljudi kao stigmatike, a među njima puno je svetih.

Piše: Nebojša Gunjević