U Zdravlje zaljubljen
VALENTIN TERNIJSKI Terni, 176.—Rim, 14. veljače 273.
Govorio je Valentin o Ocu koji nam je darovao Sina što nas je obdario Duhom da možemo klicati: Tata, tatice!!!
U mislima je stajao Urban VIII. pošto je 5. lipnja 1644. svojim pismom potvrdio odluku Svete kongregacije za bogoštovlje, koju je 5. ožujka iste godine potpisao i poslao njezin tajnik, konstatirajući kako su neki prijepori baš žalosni. Zašto kler biskupa, podrijetlom patricija, koji je umro kao mučenik u svojoj 97. i koji je kao biskup djelovao pod trinaestoricom papa jer je već u dvadesetprvoj godini posvećen za biskupa, nije prigrlio kao i Božji narod te i on sam mora intervenirati?
Troškovi Papu je sve veća oskudica njegova naroda natjerala na smanjivanje troškova, osobito za slavlja koja nisu prijeko potrebna pa je 13. rujna 1642. Sveta kongregacija za bogoštovlje naložila neka gradovi što štuju više zaštitnika izaberu samo jednoga. A Ternijci su slavili četiri: djevicu i mučenicu Agapu, Anastazija, Prokula i Valentina, čije ime znači onaj koji je zdrav, Zdravko.
S 45 od 67 glasova kler je izabrao svetoga Anastazija Ispovjedaoca, „čije se tijelo štovalo u katedrali“ ali je „Vijeće za vjerovanje istovremeno glasovalo u korist svetoga Valentina“ i to skoro jednoglasno – od 43 vijećnika samo mu jedan nije dao svoj glas.
U prijeporu između klera i puka papa je potvrdio odluku puka, koji mu je svoj izbor obrazložio pismeno navodeći uz mnoge razloge zašto Valentin treba biti glavni zaštitnik i to što je „ne govoreći o svima drugima, dovoljno spomenuti presvijetlog Leopolda nadvojvodu austrijskog koji je, potaknut krjepostima i slavom svetog Valentina, na samrti molio sveca za pomoć“ te je ozdravio.
Zdravi Propovijedao je Valentin kako je Isus došao da bi s nama podijelio snagu kako bismo bili slobodni i uz njegovu pomoć zlo u nama mogli preobraziti u ljubav i da bolest prečesto nije učinak Božje ljubavi koja pročišćuje već dio prokletstva što dolazi iz kraljevstva Zloga, a Boga bismo mogli nazvati i Zdravi jer je On Izvor Zdravlja.
Krist nam je predao jakost i moć kako bi Bog mogao djelovati u nama i po nama i On u Evanđeljima neprestano nekoga ozdravlja, ili je ozdravio ili će ozdraviti te nikoga tko je htio ozdraviti i imao vjere nije od sebe poslao bolesnog, i uopće teško je zamisliv broj ljudi koji je radi svoga ozdravljenja išao za Njim. I nama je rekao kako će oni koji u Njega vjeruju činiti i veća djela nego On i kako će nam dati sve što u njegovo Ime zatražimo. I ako ne ozdravljamo vrlo je vjerojatno kako se negdje raspadamo jer, navodio je omiljeni evanđeoski odlomak prije toga zastajući što bi slušatelje potpuno pripremilo da stvarno čuju, Isusovi će učenici u njegovo Ime izganjati zloduhe, govoriti novim jezicima, bez straha uzimati zmije i neće im naškoditi popiju li što smrtonosno. A onda bi dodatno zastao i polako, ali u jednom dahu, izgovarao sve jače zadnje slogove odlomka: „Na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro“ te bi riječ dobro izgovorio iznimno glasno. Potom su mogli čuti da je ljubav divan lijek koji nam donosi život i kako, ako želimo biti zdravi, trebamo ljubiti sve, pa i svoje neprijatelje, jer mržnja je prečesto glavni uzrok bolesti.
Govorio je Valentin o Ocu koji nam je darovao Sina što nas je obdario Duhom da možemo klicati: Tata, tatice!!!, Ocu punom ljubavi koji želi da njegova djeca budu zdrava i može učiniti sve, baš sve što im treba, i molio nad brojnima neka bolest od njih ode a snaga se i zdravlje vrate kako bi blagoslivljali njegovo Ime. I neprestano je ponavljao kako ljubav sve pokreće i kako iz nje izvire zdravlje, a brojni su ozdravljali slušajući njegove savjete neka oproste, neka se opuste i prepuste Bogu. Mazao ih je uljem i pun ljubavi na njih polagao ruke te su poslije govorili kako kao da su im trnci prolazili kroz glavu dajući im toplinu i ulijevajući život dok su biskupove ruke, ljuljajući ih, na njima mirujući počivale.
Brojne se priče vežu uz sveca koji je sigurno sve oko sebe učio kako „nije dobro da čovjek bude sam“. Kako je dobro da, bio on oženjen ili ne, živi, miče se i jest u Bogu. U Ljubavi, jer Ona, vjerna Vjernomu, svemu daje život. Ona jest On.
Ozdravljeni Stari kodeks iz jedanaestoga stoljeća, Muka svetog Valentina, kaže kako je Prokula, Efeba i Apolonija, Atenjane koji su nakon grčkih studija započeli latinske, u Rimu ugostio njihov sugrađanin Kraton. Njemu se razbolio sin Cermon „od takve bolesti zbog koje su mu se savinula leđa a glava dospjela među koljena“ i otac je tražio pomoć rimskih liječnika koji nisu znali kako bi tu bolest uopće nazvali. Kada je već skoro izgubio nadu susreo je Fonteja Tribuncija koji mu je ispričao kako je biskup Valentin njegova brata, što je bolovao od slične i još gore bolesti, ozdravio te se od njega više ne odvaja.
Biskup mu je došavši iz Ternija u Rim rekao kako će dijete ozdraviti ako otac to želi te mu je očajnik ponudio pola velikog imanja neka to učini. Valentin je odvratio kako tu polovicu treba ponuditi siromasima koji već mole za njegova sina te kako za ozdravljenje ne smije prihvatiti ni jedan razlog „osim vjere. Vjeruj dakle da je Isus Krist Sin pravoga Boga, odreci se svih kipova i vidjet ćeš sina spašena“. Pošto je otac obećao kako će on i cijela njegova obitelj povjerovati u Krista ako mu Bog sina po Valentinovoj vjeri ozdravi, zatražio je biskup neka se pripremi soba u kojoj će „danonoćno vladati tišina“ i u koju se s mladićem koji je već tri godine imao „tako sklupčano tijelo“ zatvorio. Nakon što je Valentin cijelu noć „slavio i molio Boga“, mladić koji je tri godine samo ispuštao jauke i riku glasno je pjevajući dao hvale Bogu. Kraton se i sva njegova obitelj krstila, Prokul, Efeb i Apolonije potpuno su se okrenuli duhovnom studiju a „velik broj znanstvenika preko njih postade sljedbenicima Kristovim. Tako i Abodonije, sin rimskoga upravitelja“ Placida, komu se to nije svidjelo te je biskupa mučio, bacio u tamnicu i na koncu zapovjedio neka mu se odrubi glava. Prokul, Efeb i Apolonije tijekom noći iz groba su uz Flaminijevu cestu izvadili tijelo i prenijeli ga u Terni, za što su i sami podnijeli mučeništvo i pokopani nedaleko svečeva tijela.
Ljubav je najkraći put do bližnjega – mislio je Urban VIII. kako je Valentin volio ruže i poklanjao ih zaručnicima, blagoslivljajući ih i moleći Svemoćnoga neka njihovo zajedništvo bude mirisavo i uzvišeno lijepo. Kanonike će papino pismo uvrijediti te će se sukob produbiti i članovi gradskoga poglavarstva čitavu godinu ni u službenim prigodama neće ići u katedralu. A slavljenje će se „sveca zaljubljenih“ prenijeti na čitav svijet.
Piše: Nebojša Gunjević
