UTORAK DRUGOG TJEDNA: Kriza tvoje vjere, prilika tvojoj vjeri
„Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega;
kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.”
(Iz 1, 18)
Nerijetko čujem rečenice poput: „Moja vjera je u krizi”, „Ne znam vjerujem li uopće, toliko puta idem na misu, molim, a opet ništa.” Upravo u tim rečenicama, u kojima se čini da je vjera presušila i nestala, vidim izraz vjere. Vjera je, u našemu europskom ozračju, postala nešto drugo, nije ono što je nekad bila. Različiti su napadi na sve što je vjersko, osobito katoličko. Sveti Otac neprestano poziva Europu da ne izgubi svoje kršćanske korijene.
Vjera je postala upitna. Iako je čovjek duboko u sebi religiozan, glumi kao da nije. No, kad-tad to priznaje, makar u skrovitosti svoje sobe. U svim tim krizama i napadima, vjernik se može samo radovati jer to je znak da je vjera vrijedna pažnje i propitkivanja. Vjera nije više zgrada ili neki sustav koji trebamo uzeti bez razmišljanja, nego životna činjenica koja zaslužuje pažnju i osobnost. Europski vjernik pozvan je upravo na to novo iskustvo vjere koja polazi od zajednice, ali unutar te zajednice svaki mora biti osoba koja je iskusila vjeru, živi je i naviješta.
Dosta je fasada! Živi i budi ono što jesi! Iskustvo jednoga mojeg zemljaka, pa i moje osobno iskustvo vjere na ovomu djelu svijeta uvjerava me u to. Živi svoju vjeru, ne samo u ispovjedanju nego u djelovanju! Jedan je Afrikanac nakon dugogodišnjega boravka u Europi, po povratku u domovinu, bio upitan o dojmu koji je stekao o kršćanstvu u Europi, i kako ga je doživio. Sjedeći pokraj rijeke uz koju je odrastao, odgovorio je najprije činom, a potom riječju: izvadivši kamen iz rijeke, udario ga je čekićem i prepolovio. Pokazao je prijateljima taj kamen izvana bio mokar, a iznutra suh, i odgovorio im: „Ovako sam ja doživio kršćanstvo u Europi: kao što je ovaj kamen izvana mokar, tako su mnogi vjernici izvana, ali iznutra je srce mnogih nepromijenjeno. Kao što voda nije dirnula nutrinu ovog kamena, tako i kršćanstvo nije dirnulo njihovo srce, nije im dalo radost.” Naravno, nije kršćastvo krivo, nego sami ljudi jer je kršćanstvo nositelj i djelitelj Radosne vijesti, ali nju se treba i srcem primiti.
Možda nam je vjera u krizi upravo zato što je u svojoj svakidašnjici ne uspjevamo uvesti u svu raznolikost svojih ljudskih iskustava. Ne dajemo s potpunim povjerenjem Bogu naše srce. Rado slušamo Njegovu riječ, ali je ne čujemo. Rado o toj riječi pričamo, ali joj ne dopuštamo da nam uđe u srce. A vjera, u biti, znači dati srce. U tom predanju otkrivati ono što nam Bog sada želi reći jer je naš Bog Bog sadašnjosti. U trenucima suhoće i praznine prepoznati i predati se Bogu neizbježno je iskustvo svih koji su Bogu mili. Poznat nam je primjer Majke Terezije koja nam govori o svojim trenucima tame. Iz tih trenutaka ona je naučila predati se Bogu još više. Tako je kriza postala prilika za rast s Bogom i u Bogu.
Ako možda nosiš neke dvojbe u življenju svoje vjere, ne boj se! Predaj mu svoje srce! On uvijek ima inicijativu i zna što nam treba. Sjeti se samo Abrahama, Mojsija, Apostola. On poziva, usmjerava, vodi. On zna vrijeme kada će biti bolje, kada će ti pokazati smilovanje. On osobno misli na tebe, baš na tebe. Zato mu nitko ne može odgovoriti umjesto tebe. On govori i čeka da odgovoriš. Govori tebi osobno, ali preko drugih, u razočaranjima, u čežnji za životom, za ljubavlju, za smislom, u „slučajnim” okolnostima, u tvojoj crkvenoj zajednici. Čeka te, čeka da životom i kroz krizu odgovoriš! Pruža ti ruku!
Zato mu govori s pouzdanjem. Budi mu prijatelj. Alfons Maria Liguori nas s pravom potiče: „Govori mu s pouzdanjem i neizmjernim povjerenjem kao svom najboljem prijatelju koji je potpuno ispunjen ljubavlju. Razgovaraj s Bogom o svom životu, o svojim planovima, o svojim brigama, o svojim radostima i svojim bojaznima; o svemu što te pokreće, ali prije svega, razgovaraj s pouzdanjem i otvoreno o svemu s Bogom. Izreci svoje misli s potpunim povjerenjem. Misli na to da te nitko – ni prijatelj, ni zaručnica (zaručnik), ni otac, ni majka, ni sestra, ni brat ne ljubi više od tvog Boga! Ovo duboko prijateljstvo koje nam Bog nudi, dragocjeno je blago. Tako možemo svi, koliko god bili siromašni i pogrešivi, postati prijatelji Božji.”
O, Gospode, o Vladaru Izraela, ti koji si vodio Josipa
poput stada,
o Emanuele, o Mudrosti, predajem ti se. Potpuno ti vjerujem.
Mudriji si od mene – ljubiš me više nego ja sam sebe.
Udostoj se ispuniti svoje naume sa mnom ma kakvi oni bili,
djeluj u meni i kroz mene. Rođen sam da ti služim,
da budem tvoj, da budem tvoje oruđe.
Ne molim da shvatim, ne molim da znam, molim samo da
se koristiš mnome.
Kardinal John Henry Newman
