VELIKA SRIJEDA: Osluškuj tišinu!
„Gospod Jahve dade mi jezik vješt da znam riječju
krijepiti umorne.
Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici.”
(Iz 50, 4)
Jedne nedjelje, nakon svetih misa, u miru svoje sobe slušao sam preko interneta francuski radioprogram, kroniku. Jednostavnu, mirnu, poetsku, laganu emisiju. Novinar je počeo rečenicom „Sve je zanimljivo”. Pomislio sam: „Ma nije valjda moguće da je zanimljivo što sam se ovako umoran zatvorio u svoju sobu. No zanimljivo je pomisliti da je to ipak zanimljivo. Tomu novinaru zanimljiva glasa nisu samo velike teme zanimljive za promišljanje, nego i životne sitnice. „Po svemu saznajemo novosti o svijetu i o nama samima, ako dobro čujemo”, rekao je novinar i ispričao nekoliko sitnih događaja i njihove uzroke. Najprije je spomenuo zbunjenost jedne svoje prijateljice sprovodom na kojemu je bila u Londonu: tamo je svećenik poškropio pokojnikovo tijelo – ni više ni manje nego – prskalicom!
Drugi događaj. U jednom dijelu grada mladi su običavali uništavati unutarnji dio autobusa čim u njega uđu. Uprava se dosjetila kako ih spriječiti: u svim se autobusima, tijekom cijele vožnje, čula isključivo Mozartova skladba, i mladi vandali nisu ulazili u autobus ili su ga napuštali čim prije.
Drugi sličan primjer govorio družbi skitnica koji bi ”zaposjeli” terasu jedne pivnice u Parizu. Čim bi se iz pivnice počeli razlijegati zvuci Bachove skladbe, oni bi se pokupili i napustili terasu ljuteći se i govoreći da ne vole sotonsku glazbu. Je li moguće da neki tu glazbu doživljavaju kao sam užas!? Zaista zanimljivo da ta glazba, izraz čovjekove vrhunske sposobnosti, mnogima može biti užas, čak i poštujući onu staru: de gustibus non disputandum est, tj. o ukusima se ne raspravlja.
S druge strane, dalje napominje novinar, poplavljeni smo „uniformiranom bučnom glazbom koja oduševljava do kosti (…) kao da više ne podnosimo tišinu. Šutnja nestaje sve više i više iz svijeta”. Zato on predlaže da se za lijek obratimo Johnu Cageu (1912.-1992.), glasovitomu američkom skladatelju, koji je smatrao da šutnja može postati glazba, pa čak i temelj našega odnosa prema glazbi. Zato je skladao svoje glasovito djelo pod naslovom 4’33’’ (čitaj: četiri minute i trideset tri sekunde). Čega? Šutnje, naravno.
Sve te male događaje iz svakodnevnoga života možemo gledati s velikim pesimizmom ili optimizmom. Naš novinar u tim događajima vidi „znakove koji prethode oluji”. Kraj svijeta? Nije on usamljen u takvim pognozama. Pomanjkanje orijentacije, kraj velikih ideala, pobjeda konformizma, vladanje konzumerizma, veličanje egoizma, itd. Čini se da ovaj svijet ”djeluje” sve bolje i bolje, ali i sve gore i gore.
To je vječno pitanje o polupraznoj ili polupunoj čaši. Da ima velikih promjena, nitko u to ne sumnja, no ima i promjena koje najavljuju nekakav kraj i nekakav početak. Je li to svršetak staroga svijeta, u kojemu smo se rodili i početak novoga, boljega svijeta? No sve to ovisi o meni, o tebi, o nama svima već danas i tamo gdje jesmo! Najvažnije je u svemu tome čvrsto stajati na zemlji krećući se sigurnim koracima s Isusom!
Nauči me Bože, osluškivati tvoj glas
u tišini svoga srca, svoga doma,
jer znam da u njoj stanuje tvoj Duh koji mi neprestano
govori.
Piše: vlč. Odilon Singbo
*1. puta objavljeno 27. ožujka 2013.
