VELIKI PETAK: Uzvišenje Križa
„Tebi se, Gospodine, utječem, o, da se ne postidim nikada:
u svojoj me pravdi izbavi! U tvoje ruke duh svoj predajem:
otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.”
(Ps 31, 2.6)
Čovjek je trajno u potrazi za uporištem, za čvrstom točkom u neizbježnim životnim promjenama. Vjernik danas može naći to uporište u jednoj snazi jedne slabosti, u snazi križa Krista Spasitelja. Iako se danas čini neprimjerenim, govor o križu središte je naše vjere. Čitav Isusov život treba shvatiti kao put prema križu. Naime, Bog je uzeo našu slabost, odrekao se svoje moći postavši čovjekom kako bi nama pokazao veličinu svoje snage. Isus je odbacio ljudsku moć da bi nama dao božansku snagu. O tomu nam svjedoči sveti Pavao u svojim poslanicama. Na osobit način u poslanici Filipljanima (Fil 2,6-11) prenosi strahotu Kristova poniženja na križu, ali isto tako i veličinu njegove proslave. U tome se dogodila najveća povijesno-spasenjska tr agedija: tragedija Križa koje se danas posebno spominjemo.
Ovaj tekst ima, kako je dolje prikazano, dvostruku putanju – silaznu i uzlaznu. U silaznoj putanji Isus je izabrao napuštanje svog božanskog uzvišenja, odrekao se svojega naravnog prava sve do poniženja i „smrti na križu”. U uzlaznoj putanji dogođa se otkrivanje Kristove božanske moći, slave njegova uskrsnuća. Time se Isus nakon smrti ponovno objavljuje u sjaju svog božanskoga veličanstva. Bog, kojem je bio poslušan do smrti radi nas ljudi i radi našega spasenja, sada ga na poseban način preuzvisuje.
Događaj uskrsnuća vrhunac je Kristovog Križa. Nema, dakle, u Boga smrti bez uskrsnuća. Nema Velikog petka bez uskrnuća. Nakon žrtvene poslušnosti Sina, slijedi slavljenički odgovor Oca, kojemu se pridružuje poklonstvo čovječanstva i stvorenja. Pavao jasno ističe da Isusov križ završava u sjaju uskrsnuća. Zato za nas vjernike nije neprimjeren govor o križu, jer po križu ulazimo u smrt s Kristom. To nipošto ne znači naš ulazaku u ponor, već silazak koji je izvršio Krist da bi omogućio uzlazak svih nas iz ponora smrti.
Ukratko, Kristov križ izvor je milosti i spasenja, ali i zadatak za svakoga kršćanina. Zato naš život treba biti uronjen u Krista sve do smrti s njime. Po križu svijet više nije u tami, nego živi u svjetlu koje je omogućilo uskrsnuće. Stoga, vjernički život ne smije biti odvojen od Kristova križa jer, bez njega, sve gubi smisao. U tome smislu, sveti Franjo Saleški prikladno primjećuje da je „nesretna smrt bez ljubavi Spasiteljeve. Nesretna je ljubav bez smrti Spasiteljeve… Na Kalvariji ne može biti života bez ljubavi ni ljubavi bez smrti Spasiteljeve. Sve je ili vječna smrt ili vječna ljubav. I sva kršćanska mudrost sastoji se u valjanom odabiru između ovoga dvoga.” Samo u potpunomu prihvaćanju slabosti križa, slabosti naših životnih muka i križeva može se za nas pojaviti pravi Uskrs. Danas pred ovim otajstvom, vjernik se ne bi smio bojati smrti ni života. Jer sve nas vodi Onaj koji je pobijedio smrt i dao život!
Dolazim pred tebe praznih ruku,
sve tajnovito blago milosti lijem u srca potrebnih,
koji plaču u gorkoj noći straha i samoće.
Razdavateljica tvoje ljubavi, pred sobom gledam tvoje
prazne ruke,
prazne i probijene velikim čavlima,iz njih teku rijeke
milosti,
sve dok cijelo tvoje biće se ne razda.
Tako, moj Isuse, s rukama ispražnjenim za tvoju ljubav,
stojim s pouzdanjem pred tvojim Križem,
grimiznim znakom ljubavi. Prazni će biti ispunjeni,
oni koji su se učinili razdavateljima samo za tebe.
Ispuni i posljednjeg od tvoje braće koji se hrane tvojom
ljubavlju,
prazneći se sve više, da bi mogli biti ispunjeni tobom.
Sv. Mala Terezija, Praznih ruku
*1. puta objavljeno 29. ožujka 2013.
