Vjerno sumnjalo

Sveci u Godini vjere (24)

APOSTOL TOMA       ? – 3. srpnja 72.

Nalazi li taj „nevjernik“ u meni išta što bi slavilo Boga i nisam li na njegovu putu vjeri baš ja glavna zapreka?

Ne osuđujte prebrzo čovjeka koji više ne vjeruje u Boga jer je možda vaša vlastita hladnoća, škrtost, vaša osrednjost i materijalizam, vaša sjetilnost i sebičnost ono što je ubilo njegovu vjeru – kaže novovjeki katolički mistik Thomas Merton upozoravajući vjernike kako se izvrgavaju opasnosti da sami postanu neprijatelji Crkve i Krista, koji ljubi sve ljude i svojima nalaže ljubiti i neprijatelje, ako protivnike Crkve mrze. Nalazi li taj „nevjernik“ u meni išta što bi slavilo Boga i nisam li na njegovu putu Vjeri možda baš ja glavna zapreka – Vjeri koja je „jedini ključ svemira“ i „konačni smisao ljudskoga postojanja … o kojem ovisi sva naša sreća“?

Odsutan
Vjerom ulazimo u Život i osim ako nismo rođeni carskim rezom tomu prethode porođajne muke jer prihvaćanje Boga i zajednice s Njim rijetko je kada lako. Prvi su to vidjeli apostoli, posebno Toma uz kojega obično ide epitet nevjerni, kojega zaslužuje manje nego drugi a dobio ga je jer nije bio s ostalima dok su prestrašeni strepjeli iza zaključanih vrata kada se Isus ukazao uvečer na Uskrs.

Zašto je Toma bio odsutan Sveto nam pismo ne govori, ali znamo kako je poslije na uvjeravanja apostola odvratio: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.”

No papa Benedikt XVI. Tomu stavlja kao „uzor vjere za sve kršćane“, a to što nije bio s drugima iza zatvorenih vrata može značiti mnogo toga. Možda najviše to kako je od ostalih bio hrabriji i čvršći te nije mogao toliko dugo stajati uzet u strahu pa je između izbezumljeno obezglavljenih apostola, kojima se nakon prestrašne Učiteljeve smrti ispod nogu otvorila bezdana provalija koju iskazi žena o praznom grobu nisu zatrpali, i vanjskoga svijeta u kojemu je trebalo i poslije toga stravičnoga preokreta nastaviti živjeti, bio poveznica.

Jedinstven
Kada je neposredno pred svoju smrt odlučio otići u Judeju kako bi oživio Lazara, Isusa su apostoli od toga odvraćali: „Pa sad su te Židovi htjeli kamenovati, a ti ponovo ideš onamo!“, ali nakon što Ga od toga nisu mogli odvratiti, Toma poziva: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” – pokazujući kako je spreman slijediti Isusa sve do smrti. Vidjet će apostoli Lazara ponovno živa, a nedugo poslije na Posljednjoj večeri Toma će pomno slušati Isusa i kada im bude govorio kako im ide pripraviti mjesto i kako znaju put kamo odlazi u ime svih reći će kako ne znaju kamo odlazi i zapitati kako onda mogu znati put. Njegovo pitanje donosi na dar jednu od najvažnijih Isusovih tvrdnji: “Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.”

Razbježali su se apostoli, znao je to Toma dobro, sablaznili su se bez imalo pokazane hrabrosti, osim kod Ivana koji je bio najmlađi i jedini pod Gospodinovim križem, i Petra koji je izvukao mač iz korica te ga na Isusovu riječ vratio natrag, kada se je sve to oko Isusove smrti počelo nepredvidljivo užasno događati. A dok je Isus treći put govorio kako ide predati svoj život, apostoli su raspravljali tko je od njih najveći gledajući mjesta u budućoj Židovskoj vladi koja će njihovu zemlju odvesti u toliko željeno oslobođenje od rimskoga orla i vjerojatnu svjetsku dominaciju. Dvojac koji je slovio kao najžešći čak je i majku poslao neka za njih traži mjesta tik do Isusa. I sjećao se Toma i drugih situacija.

Kašnjenje
Prema predaji apostole koji su propovijedali na raznim stranama svijeta anđeli su prenijeli u Jeruzalem kada je Bogorodica na samrti zaželjela da budu oko nje i da je pokopaju. Papa Ivan Pavao II. kaže kako crkveni oci nisu dvojili oko toga da je Marija umrla „budući da je i Krist umro“ te navodi riječi Jakova iz Saruge da se „zbor dvanaestorice apostola“, kada je Majci Božjoj došlo „vrijeme poći putem svih naraštaja“ okupio na pogreb „djevičanskog tijela Blagoslovljene“. Nakon smrti su je pokopali i kada su poslije tri dana posjetili njezin grob našli su ga otvorenim i praznim a u grobu umjesto tijela ruže i ljiljane.

Prema drugom izvoru Toma je zakasnio i došavši nakon tri dana molio neka otvore lijes kako bi se oprostio od Marije. Lijes je bio prazan te je svojom odsutnošću apostol dao dokaz i za drugu čudesnu stvarnost.

 

Prema drugom izvoru Toma je zakasnio i došavši nakon tri dana molio neka otvore lijes kako bi se oprostio od Marije. Lijes je bio prazan te je svojom odsutnošću apostol dao dokaz i za drugu čudesnu stvarnost.

I zašto sada tako uporno traže da im vjeruje? Ne kaže kako to ne bi bila istina jer je Isus rekao da će tako biti, ali zašto je za pokazivanje izabrao vrijeme kada on nije bio tamo i zašto im je, kako tvrde, otvorio pamet da razumiju Pisma, a njemu nije? I, mada im je rekao kako su bezumni i srca spora da povjeruju, oni su ga mogli gledati i doticati, a on, kao da bi od njih bio manje vrijedan, ne.

Možda je Toma na Isusa bio jako ljut što ga je zakinuo u tako važnoj stvari, a u skupini koja će se od izgubljene ubrzo preobraziti u čudesno hrabru nije tada makar i na tren mogao vidjeti Boga: Nesebičnoga, Vjernog, Milosrdnog, Istinitog, Divnog. Suočio je Toma apostole prvi put s tim koliko je za navještaj bitna vjerodostojnost onih koji naviještaju, a kada ga osam dana potom Isus poziva da Mu pogleda i opipa Ruke i Bok, sve se mijenja i „Toma odgovara najsjajnijom ispovijesti vjere u čitavom Novom zavjetu: ′Gospodin moj i Bog moj!′”, ostavljajući svim budućim vjernicima pravo na svako pitanje i provjeru svake činjenice.

Svršetak
Toma je evangelizirao najprije Siriju i Perziju, a odatle stiže u Indiju gdje je na jednomu od svojih misionarskih putovanja proboden kopljem. Petar je razapet u Rimu, Matej je od mača završio u Etiopiji, Natanaela su bičem ogulili do smrti, Andrija je nakon što je bio bjesomučno tučen skončao u Grčkoj na križu u obliku slova X, Matej je kamenovan i obezglavljen. Ivan je bio čudesno izbavljen od smrti i jedini je umro prirodnom smrću. Ali su svi, baš svi, nakon svoje nevjere pokazali silnu vjeru, vjeru za koju su, bez izuzetka, bili spremni umrijeti strašnom smrću.

O Tomi Evanđelje posljednji put govori u događanjima oko čudesnoga ulova na Tiberijadskomu jezeru, kada su apostoli na Isusovu riječ mrežu bacili na desnu stranu lađe i sa simboličnom puninom sto pedeset i tri velike ribe jedva je izvukli na kraj. Nakon prvoga čudesnoga ribolova na početku Isusova javnog djelovanja Petar će shvatiti kako se u Isusu Nebo spustilo na Zemlju, a u drugomu krug je zatvoren i apostoli su spremni za Duhove biti „ribarima ljudi“.

Između sedam prisutnih evanđelist Ivan tada navodi Tomu odmah nakon Šimuna Petra, „što je očiti znak velike važnosti koju je imao u krugu prve kršćanske zajednice“. Tu je svjedok razgovora s Petrom, kojega Isus triput pita ljubi li Ga, i vjerojatno se pita i o svojoj nevjeri na Veliki petak, i o nevjeri braći apostolima. A nakon toga Tomin i Petrov život, životi jedanaestorice, sama su vjera i ljubav.

Piše: Nebojša GUNJEVIĆ

*1. puta objavljeno 3. srpnja 2015.