VJERNOST JE KĆERKA SLOBODE

Prva subota, 5.listopada, dan je posvećen molitvi za duhovna zvanja. Tradicionalno, u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji bio je to dan susreta osoba posvećenog života sa svojim nadbiskupom, te prilika da se, uoči Godine vjere još jednom učvrsti zvanje –Božji poziv na osobno posvećenje. Susret je bio u Ilači, najistočnijem hrvatskom Marijinom svetištu, u blizini granice sa Srbijom, plodnom tlu zapadnog Srijema.
Redovnice i Male Marije putovale su autobusom, preko Vukovara. Putem se molilo, pjevalo, razmatralo… Ovaj dio Hrvatske natopljen je bolnim uspomenama na emotivno još uvijek blizak Domovinski rat i stradanja ljudi. S Trpinjske ceste „groblja tenkova“ s lijeve strane lijepo se vidi novi, vitki toranj crkve Gospe Fatimske, koja je tijekom srpske okupacije bila posve razorena, ali je Gospin kip nađen, ispod dva kamena bloka naslonjena jedan an drugi (kao krov) čitav. Vukovar, hrvatska rana koja ne zacjeljuje… Dok autobusom prolazimo ulicom i potom cijelim putem kojim je tužna kolona Vukovaraca prolazila nakon tragičnog 18. studenog 1991, pogotovo dok gledamo i prolazimo pored Vodotornja, Mitnice, mitskog mjesta obrane grada, ne možemo a da se s ganućem ne sjetimo svećenika-franjevaca i časnih sestara sv.Križa koji su u svom gradu, sa svojim narodom prošli Kalvariju prije dvadeset i jedne godine. Danas su ponovno tu, da s narodom, s mladima, s djecom izgrađuju novi grad, novi identitet Vukovara, temeljen na „teologiji praštanja“, koju bi, sasvim sigurno trebali ponuditi svijetu kao „izvorno, hrvatsko, biblijski utemeljeno iskustvo“. Ovdje je življena vjera u „katakombama“ s krunicom i vjerom, ovdje se živi i gradi budućnost, s Isusom, i Marijom, pobjednicima nad svakom nepravdom i smrću. U autobusu molimo krunicu… i u svakom Očenašu ponavljamo „otpusti nam duge naše kako mi otpuštamo dužnicima našim“, i dok putujemo pored Memorijalnog groblja, s bijelim križevima nevino ubijenih i molimo Mariju – „Moli za nas sada i na času smrti naše“, ovdje to biblijski snažno i životno zvuči.
Ilača je lijepo, malo Gospino svetište nastalo oko mjesta gdje je, samo sedam godina nakon Lurda, (1865.) iz plodne zemlje, provrla čista voda, koja se tijekom više od stoljeća i po, bezbrojnim uslišanim molitvama pokazala ljekovitom. Tu se Gospa u snu pokazala jednom vjerniku i rekla – da je izvor njen…. Danas se zove „Gospin bunarić“. Župna crkva sv. Jakova tijekom stoljeća i po, te samo svetište postali su hodočasničko mjesto Marijinih štovatelja istočne Slavonije i zapadnog Srijema. U vrijeme Domovinskog rata i crkva i selo bili su okupirani, devastirani i opljačkani.
Susret redovnica različitih redova iz cijele nadbiskupije bila je rijetka prilika da se sestre, ma kako blizu živjele – i vide, izmjene koju riječ, jer u ritmu svakodnevnih obveza teško je naći prilike za opušteno, obiteljsko druženje. Gospino svetište, ozračje tišine, prostranstva Slavonije i Srijema i toplo, široko srce hrvatskog čovjeka ovih krajeva ovaj su dan učinili pravim blagoslovom. Župnik, vlč. Ivan Đakovac, izrazio je srdačnu dobrodošlicu.
Pozdravne riječi s.Ksenije Majstorović, nadbiskupijske povjerenice za ustanove posvećenog života, molitva franjevačke krunice – razmatranje sedam otajstava Marijinih radosti je vrijeme još veće sabranosti i promatranja biblijskih izvještaja o radostima Isusove majke, uključujući i najnoviju dogmu o uznesenju Marije na nebo.
Cijeli je izlet i susret bio uvod u „Godinu vjere“, koja u cijeloj Crkvi počinje 11. listopada, kao uspomena na dan otvaranja II.Vatikanskog koncila, te 20 obljetnicu objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve.
Svojim predavanjem „Posvećeni život: Iz vjere za kršćanski navještaj“ prof.dr. Ante Vučković, dekan KBF u Splitu, svoje predavanje je temeljio na mislima danskog filozofa, S. Kierkegarda, koji po svom načinu razmišljanja bliži nego, recimo, crkveni oci prvih stoljeća, i slijedeći predavanje fra Ante, mogli smo vrlo lako detektirati – kakva nam je vjera. Nekoliko misli su iznimno aktualne: „Ono što nosimo u sebi djeluje na ljude. Posvećeni život htio bi da u kontaktu s nama susretnu Boga, a ne da dobiju potvrdu besmislena života.“ Iz njegova predavanja izdvojit ćemo još samo jednu rečenicu: ”Redovnički život nije lagan i na van može izgledati posve jednostavan. No, iznutra je iznimno bogat i iznimno zahtjevan. Ali samo zahtjevan život može voditi u dubinu, a samo onaj tko probije u dubinu može pokazati put drugima.”
Svetu misu slavio je, s prisutnim svećenicima, đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić. Na početku je citirao tjeskobno Isusovo pitanje: “Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Ovo tjeskobno pitanje ne bi nas smjelo ostaviti mirnima. Zato želimo o 50.obljetnici početka II.Vatikanskog sabora i 20.obljetnicu objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve govoriti o vjeri. Mnogo se govori o krizama, a zapravo postoji jedan zajednički nazivnik, a to je kriza vjere.
Cijelu je propovijed nadbiskup Srakić posvetio vjernosti kao izrazu vjere i ljubavi.
„Angažman u životu izgleda da ne daje mjesta vjernosti. Baš u ljubavi se ne traži vjernost. Postavlja se pitanje je li čovjek sposoban ostati vjeran svojim životnim odlukama? To pitanje postaje posebno važno zbog brzih i čestih promjena u društvu. Mladi naraštaj smatra da nije ni sposoban, ni pozvan u dosljednosti ići do kraja. Oni koji se odlučuju za ženidbu često kažu: “Dok ide, ide! A kad ne bude išlo, svatko sebi.“ Tako ne samo kažu, tako se i ponašaju. U našim krajevima svaki se peti brak rastavi. Kao što svjedoče bolni slučajevi iz ranije i novije povijesti, nažalost, ni svećenički, ni redovnički, čak ni biskupski redovi nisu toga pošteđeni. Samo se pročuje glas: “Otišao! Napustio! Oženio se! Rastao! “
MI se zovemo vjernicima. Ne zato što smo kršteni, nego što vjerujemo; što smo u krštenju primili neku vrlinu, neku krjepost vjere. Božanske vjere!
Htio bih s vama razmišljati kako se sačuvati od zaraze koja kruži zrakom, koja može svakoga zahvatiti.
Vjernost nije zaostala, dekadentna vrlina. Vjernost je kćerka slobode. Mnogi je smatraju zatvorskom stražom slobode. A zapravo – samo je onaj koji je slobodan – sposoban je biti vjeran! Ljubav je sloboda! Zalaganje u ljubavi je vjernost. Ustrajna odluka prave ljubavi je vjernost! Tko živi pravu ljubav radosno živi vjernost vlastitoj ljubavi. Danas se neki usuđuju reći, zapravo poticati na to da je vjernost smrt ljubavi. A istina je sasvim suprotna! Smrt vjernosti je znak ljubavi koja je prestala! Pitamo se može li ljubav prestati? Prava ljubav – ne!
Što onda? Danas se često ljubav brka sa strašću. Strast je čudovita: raspali se, plane, i nestane. Kao zapaljena slama od koje nema ni svjetla, ni topline. Ali strast u službi ljubavi pomaže ljubavi da bude vjerna.
Vjernost je dinamična krepost, vrlina. Ona se izgrađuje svaki dan. Svaki dan se mjeri svakodnevnim teškoćama koje treba prevladati. Vjernost nikada ne malakše!“

Nakon mise, na kojoj su bili i mnogobrojni hodočasnici iz mnogih mjesta, jer je ova prva subota bilo posljednje ovogodišnje hodočašće „prvih subota“ molitve za duhovna zvanja.
Poslije mise za sve sve sudionike Susreta osoba posvećenog života župnik je pozvao na zajednički ručak u Hrvatski dom. Prizor u Hrvatskom domu bio je prelijep: u tri duga reda, oko tristo redovnica objedovalo je zajedno sa svojim nadbiskupom, i poželilo mu sretan put u Rim, gdje će u zajedništvu cijele Crkve sa Sv.Ocem Benediktom XVI pribivati Sinodi biskupa i otvorenju Godine vjere, koja će u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji početi 13. listopada u Đakovu. Ova nadbiskupija, najistočnija u Hrvatskoj, proslavit će je radno i radosno – otvorena za primanje i darivanje mnogih radosti. Jer – njena vjernost Bogu je kćerka slobode djece Božje u kojoj živi svu svoju – impresivnu povijest, pogotovo u ovoj generaciji, s nadom u isto takvu, budućnost! U novim generacijama.

Ana Penić