Vjerujem u Isusov i svoj Uskrs
Svetom Ivanu, očevicu Isusova praznoga groba u uskrsno jutro, važno je bilo u evanđelju zapisati da su se on i apostol Petar sami uvjerili da je Isus uskrsnuo. Tek su onda drugima o tome govorili. Da bi drugi uopće mogli povjerovati, važno je čuti uvjerljiv govor i svjedočanstvo. Tako je započelo apostolsko propovijedanje i svjedočenje koje traje sve do danas, s jednim jedinim sadržajem: istinom da je Isus živ, da je uskrsnuo. I mi svoju vjeru zahvaljujemo onima koji su nas u vjeri odgajali, svjedočili nam je, naši roditelji, djedovi i bake, svećenici, mi smo povjerovali u Isusa na temelju njihova uvjerenja i iskustva. Danas na Uskrs iskreno im zahvalimo.
No, slaveći danas Uskrs promišljajmo i o vlastitoj vjeri. Pitati nam se na čemu ona počiva? Samo na pričama drugih, odgoju iz djetinjstva ili sada već mogu reći da vjerujem na temelju moga vlastita uvjerenja i iskustva, da sam ja sam Isusa uskrsloga susreo i susrećem u svome životu. Ako je moja vjera takva, moći ću i drugoga oduševiti za Isusa. Ako ni sam nisam siguran u što vjerujem, ne mogu nikoga oduševiti. Mogu se još i razočarati, ako su takvi oni koji vjeruju, zašto bi netko uopće i vjerovao? Uskrs je, zato, dan obnove osobne vjere, dan kad se osobno uvjeravam u živoga Isusa Krista, uskrsnuloga i prisutnoga u mome životu.
Reći će možda netko kako nije danas lagano vjerovati, da nema vjere bez sumnji. Najradije bismo provjerili, opipali, i tek onda rekli da vjerujemo. Toliko je dvojbi, toliko pitanja, toliko mučnih situacija u kojima ne znamo u što vjerovati. Na sreću, evo nam danas Uskrsa kao odgovora na sva pitanja. Uskrs svjedoči o živome, bliskom Bogu. Bogu koji poznaje i razumije sva naša pitanja i sumnje. I ne zaustavlja se na tome, već ide korak dalje. Daje nam odgovor, po uskrsnuću svoga Sina. Unatoč naših sumnji Bog ne odustaje od nas, jer nas voli. Koliko li je samo Petar sumnjao, tri puta zatajio, provjeravao, a Isus nije promijenio svoju odluku da mu povjeri cijelu Crkvu. Isus zna i naša zatajenja, naše sumnje, i ne mijenja svoju odluku da nam želi darovati sve već ovdje, a koliko više u vječnosti.
Uz toliko toga lijepog i dobrog što vežemo uz slavljenje Uskrsa, nama je na Uskrs najvažnija vjera, vjera kao povjerenje u Boga, jer prava vjera nije preuzeto tuđe mišljenje, već moje vlastito duboko iskustvo Boga. Zato pravo pitanje nije u što ja vjerujem, nego kome vjerujem. Danas s ponosom ispovijedamo da vjerujemo Isusu uskrsnulom od mrtvim. Njemu osobno vjerujem jer znam da me On voli i da mi je sve darovao. Znati da me neće nikada ostaviti, to je vjera, vjera Uskrsa.
Zašto je toliko važna vjera? Zato jer uskrsli Isus i nama garantira u jamči da ćemo samo po vjeri i mi uskrsnuti s njime. Vjera u Uskrs sigurnost je za našu budućnost i vječnost. Sam je Isus rekao: Ja sam uskrsnuće i život i tko živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. To možemo shvatiti samo vjerom, još nemamo to iskustvo, ono će tek doći, ali prihvatiti već danas, to može samo vjera, i zato je ona važna. Ako vjeruješ u Isusa ne bojiš se budućnosti, jer ona za tebe nije neizvjesna, nego je sigurna. Naša budućnost ima jedan jedini sadržaj, živjeti zajedno s Isusom čitavu vječnost.
Slaviti Uskrs bez vjere znači svesti Isusa na događaj iz prošlosti, folklor, lijepi običaj i tradiciju, a Isus nije tek običaj, niti tradicija, osoba iz prošlosti. On je živi Bog, prisutni Bog, uskrsnuli Bog. Zato mi vjernici danas ponosno uzdižemo glas svoje vjere u Isusovo i u vlastito uskrsnuće.
Još je jedna oznaka vjere neizmjerno važna. Njezino prenošenje, svjedočenje, naviještanje. Da su žene koje su bile na grobu i apostoli koji su vidjeli prazan grob, ono što su doživjeli sačuvali samo za sebe, mi ne bismo danas znali za uskrsnuće Isusovo. Ali oni su o tome govorili, svjedočili, propovijedali. I naša vjera treba poprimiti takvu dimenziju: svjedočenja, naviještanja, propovijedanja životom. Uskrs nam je poticaj i ohrabrenje da kroz život budemo nosioci Isusove uskrsne istine da dobro uvijek pobjeđuje, da Bog štiti one koji su mu vjerni, da se isplati biti i ostati čovjek vjere i povjerenja u Boga.
Da, Isusovo uskrsnuće treba svjedoke životom, koji će ogrijani na uskrsnom svijetlu bez straha, sumnji i dvojbi, svjedočiti njega u svijetu. Mi smo današnji apostoli Uskrsa. To nam je trajni zadatak, ostavljen kao sveti polog od prvoga Uskrsa. Biti nositelj uskrsne radosti i istine. Zato kršćani nisu pesimisti, već optimisti i to s razlogom. Kršćaninov optimizam postaje privlačan i drugima, koji nas promatraju i s kojima živimo. Zato radost u srcu, osmijeh na licu ovoga Uskrsa naša je najljepša propovijed. U molitvi za sve vas da u srcu njegujete takvu vjeru, i uspijete je svjedočiti ljudima svoje okoline, želim Sretan Uskrs!
Matej Glavica
